Crkva svećeništvo svećenici Članci na riječi Gospodinove iz Evanđelja-prvi niz

Dr Čedomil Čeha da

CRKVA

SVECBNtS TVO
SVEĆENICI

Dr ČEDOMIL ČEKADA:

» Gospodine, komu da idemo?

U tebe su riječi života vječnog. . . , «

(Iv. 6, 69)

CRKVA

SVEĆENIŠTVO

SVEĆENICI

Članci na riječi Gospodinove iz Evanđelja

Prvi niz.

Članci broj 1 do 51

Đakovo — 1967.

Izdaje i odgovara: Don STJEPAN BATINOVIĆ
župnik — Donje Hnasno
pošta: Brštianica — S R B. i Hercegovina

S dopuštenjem Biskupskog ordinarijata u Đakovu
od 9. kolovoza 1967. godine, broj 1975/1967.

Tisak: „Tipografija, Đakovo 1967.

MJESTO PREDGOVORA

Poštovani čitatelju! Napose, Ti. dragi brate svećenice!

Evo Ti u ruke knjige, koja izlazi samo radi Tebe i povje-
renog Ti stada. Pisca smo morali ponovo i ponovo moliti, da do-
zvoli tiskanje, a mi svećenici, koji knjigu izdajemo', na neki način
otkidamo od usta, da bismo skupili potrebna sredstva.

A razlog?

U »Glasu Koncila«, br. 10/67, str. 11., donijeti su izvaci iz
članka, koji je u londonskom »Times-u« napisao neki vjerni angli-

kanac. On izražava zabrinutost, što se i među svećenicima Rimske
Crkve nađe onih, koji iznose odviše slobodoumna mišljenja. A njih —
anglikance — najviše privlači monolitnost u vjeri naše svete Crkve.
»•Rimska Crkva za jednoga anglikanoa uvijek je bila nepromjen-
ljiva i čvrsta stijena, za koju smo svi vezani . . . Privrženost Rima
jednoj staroj vjeri... u vrijeme, dok svijet ne vjeruje ni u što,
jest ono, što zanosi . . . Važnost, koju Rim ima za mene, izvire iz
njegove odanosti vjeri apostola i mučenika . . .«

»•Glas Koncila« na ovo dodaje: »-Pretjerano alarmantan čla-
nak«. To kažemo i mi. Duh Sveti ne će ostaviti Crkve nikada. Ali
joj mnogo zla mogu nanijeti oni, koji krivo shvaćaju tzv. »aggioma-
mento«, kao i oni, koji su vođeni duhom pretjeranog »neomoder-
nizma«. Svi jesni smo, da je tvrdoglavi konzervativizam isto tako
opasan kao i revolucionarno istrčavanje. U sadašnjoj eri ovome smo
atadnjem više skloni. Zato je i pogibelj od njega veća.

Članci Dra Cekade pomoći će nam, da u vrtoglavoj trci za
novim ne izgubimo tlo pod nogama: vječne i nepromjenljive istine
Evanđelja. Malo tko kao on zna iz njega izabrati i navesti toliko
citata. A nijedan nije nategnut, nego kao da je upravo za dotičnu
tezu od svetog pisca preodređen.

Dr Cekada poznat je još iz predratnih godina kao glavni
suradnik onda uglednog »Katoličkog Tjednika«. Pisao je u raznim
rubrikama, a najviše pod pseudonimom Dr Ins i Liber. Poslije rata

3

piše u »Vjesniku Đakovačke Biskupije« i drugim časopisima. Tako
već gotovo četrdeset godina sije sjeme istine u svećenička i vjer-
nička srca.

U ovom svesku sabrani su njegovi članci, koji su većinom
štampani u »Vjesniku« ovih zadnjih godina. Za ovim, ako Bog da,
izaći će i drugi svezak. Članci su aktuelni. Pisac, oslanjajući se na
Evanđelje, dobro osluškuje glas neprevarljive Crkve, papa i Koncila.

Iako u »Vjesniku-« rado pročitamo njegove članke, nemamo
od njih onoliko koristi, koliko nam je oni mogu dati. Mislimo, da
je ogromna šteta, što ovi, gotovo programatski, članci ostaju zako-
pano blago, jer se »Vjesnik«, kao i drugi časopisi, pregleda, odloži
i više nikad ne uzima u ruke. Zato ih izdajemo u knjizi, da nam
budu na dohvat ruke svaki dan.

Ovih zadnjih godina kod nas se razmjerno mnogo štampa.
Kritika nije uvijek pohvalna. »Pokrtadoše me pisci i izdavači«,
reče neki svećenik. »Digoše novce, a ne daju ništa.« Nadamo se,
da ni najkritičniji duh ne će tako reći za ove članke. U njima su
riječi Evanđelja, primijenjene na naša bolna mjesta. Čitajući ih,
možemo, tako rekavši, uvijek iznova ponavljati Petrove riječi Isusu:
»Gospodine, kome da idemo? U Tebe su riječi života vječnoga!« Oni
će, uz pomoć milosti, sačuvati u nama duhovni ekvilibrij, u ovo
tako vrtoglavo vrijeme.

U prvom redu u nama svećenicima, a preko nas u svemu
Narodu Božjem.

Izdavači

RIJEČ PISCA

Više puta predlagali su mi neki naši svećenici, i iz domovine
i iz inozemstva, da izdam, u posebnoj knjizi, članke, koje sam po-
sljednjih godina pisao po našim svećeničkim časopisima.

Nijesam dosada nikada na to ozbiljno pomišljao. Nijesam za
to imao materijalnih mogućnosti, a nije mi izgledalo ni potrebno.
Članci su već jednom bali svećenicima u rukama: polučili su tim
•voju glavnu svrhu. A jesu li toliko vrijedni, da bi ih trebalo,
•kupljene i nanovo otiskane, prenijeti i novim svećeničkim poko-
ljenjima, o tomu je, mislio sam, bolje da prepustim sud drugima,
objekt rimi jama: učini li im se to, danas, sutra, uputnim, lako ih
je pretiskati iz časopisa, u kojima su izlazili. Da sam imao sred-
stava, ja bih radije bio izdao koju zbirku svojih propovijedi; —
dobar ih je dio već priređen za tisak. Njih šira javnost nije još do-
bila u ruke, a valjda bi joj dobro došle: pokojem svećeniku kao
pomoćna propovjednička literatura; redovnicama po samostanima
i pobožni jim vjernicima kao duhovno štivo ili neke vrsti priručnik
za razmatranje po Evanđelju.

Međutim, pred nekoliko mjeseci jedna je skupina svećenika
iz pastve, — većinom Hercegovaca, iz mostarske i trebinjske bisku-
pije, — posve spontano, — već decenijima ja nijesam ni s jednim
od njih podržavao nikakvih veza, — opet preda me izašla s tim
prijedlogom i vrlo ga energično urgirala. Ponudili su se, da bi oni
te članke izdali u svojoj režiji i o svome trošku.

Malo sam se skanjivao, no na koncu sam pristao i prepustio
im, — dakako, sa punim povjerenjem i iskrenom zahvalnošću, —
svu dalju inicijativu i odgovornost.

Zdogovorili smo se, da najprije, u dvije knjige, izdamo seriju
članaka, koji su od g. 1960. pa dalje, osam godina, izlazili u đako-
vačkom -►Vjesniku« (ili bili za »Vjesnik« napisani), pod zajedničkim
naslovom: »Riječi Gospodinove« . Svi ti članci, i po tematici i po
stilu, čine i onako zaokruženu i jedinstvenu cjelinu, pa posve na-
ravno spadaju skupa. A kako će knjiga, — prva, a valjda i druga,

5

— izaći baš u godini Petrovskoga jubileja i u »godini vjere«, dali
smo joj za naslovni motto veliku riječ, kojom je Petar ispovjedio
svoju, — i našu, — vjeru u Kristovo božanstvo i priznao Gospodina
jedinim Učiteljem istine, što nam ga, svima, valja slijediti: ^Go-
spodine, komu da idemo? U tebe su riječi života vječnog« (Iv 6, 69.).

Članci u ovoj knjizi poredani su kronološkim redom, — onako,
kako su izlazili u »Vjesniku«, — a tiskani su, u cjelini, po neizmi-
jenjenom prvotnom tekstu, bez ikakvih ispravaka ili dodataka. To
ovoj vrsti literature najbolje odgovara. Knjiga će tako biti ne
samo neke vrsti smotra određenih ideoloških pogleda na crkveni
i svećenički život uopće, nego i dokumenat, pa i kronika, vremena,
u koje su članci izlazili. Vremena, očito prijelomnog i historijskog
za kršćanstvo i za Crkvu, i u svijetu i kod nas. I nosit će na sebi
biljeg praktičnosti i neposrednosti.

Sa idejno-sadržajne strane članci odmah na prvi mah odaju
namjeru, koja me je vodila, dok sam ih pisao. Ni jesu »literatura«,

— ona »velika«, — i ne oslanjaju se na literaturu. Ni na katoličku
literaturu. A pogotovu ne na onu »modernu« i danas popularnu.
Jedina im je dokumentacija Evanđelje. Oslanjaju se na »riječi Go-
spodinove«: njih navode, glosiraju, komentiraju, apliciraju. »Staro
Evanđelje«: ne ono novo, koje je prošlo ispod noža »biblijske kri-
tike« i bilo stavljano na Prokrustovu postelju »đemitologizacije«.
Evanđelje, kako su ga, od početka, u njegovu literarnom značenju,
razumijevali i prihvaćali njegovi auktori, apostoli i evanđelisti, a
za njima onda prvi kršćani, apostolski oci, sveci, crkveni sabori,
propovijed Crkve kroz sva dosadašnja kršćanska stoljeća.

Nekima će se, — onima, koji su, po mom mišljenju, i previše
pod duhovnom hipnozom »novoga«, — učiniti ideje i shvaćanja iz
ovih članaka odveć konzervativna, tradieionalistična, staromodna.

Neka mi bude, s tim u vezi, dopušteno istaknuti, da ja nikada
miješam bio apriorni »konformista«! Ne želim to biti ni danas.
Pred rat, dok sam pisao u »Katoličkom Tjedniku«, ni jesu me sma-
trali konzerva ti vcem : više sam se puta bio usmjelio kritizirati mno-
go štošta staro i ljudsko u crkvenom životu prošlosti. Bio sam
zato kojiiput i kriti ko van, pa i pozivan na odgovomst: morao sam
se jednom i povući od pisanja. Ali, ikritikovao sam i tada s doku-
mentacijom Evanđelja u ruci. Mislim, da ni jesam nedosljedan,
kada, s tom istom dokumentacijom u ruci, i danas kritiku j em
mnoge nove i ljudske ideje, u crkvenom i katoličkom životu
sadašnjice. Ideje, koje se, za razliku od onih starih, — baš jer

6

su nove, — ne mogu pozivati ni na kakvu preskripciju ni pre-
sumpciju: valja da se afirmiraju i brane samo razlozima; nijesu
imune od kritike.

A ako je govor o modemosti ili nemodemosti nečijih ideja, ja
uopće nemam ambicije da budem moderan. Nije to preporuka za
čovjeka od principa, a pogotovu ako stoji na pozicijama objave.
Sto je moderno, to je uvijek od jučer, relativno, prolazno, hirovito.
A istina nije ni relativna, ni prolazna, ni hirovita. A najmanje je
to religiozna i moralna istina. I istina božanske, pa zato i apso-
lutističke, objave. »Veritas D omi ni manet in aetemjum!« (Ps 116, 2.).

Uvijek sam smatrao i naivnim i sramotnim, kada su i ljudi,
koji su sebe smatrali katoličkim misliocima. Evanđelje i Crkvu
stavljali u ulogu učenika i duhovnih prosjaka pred tuđim vratima«
A pripada im samo uloga Učitelja. Svijet treba da uči od Evanđelja
i od Crkve, a ne Crkva od svijeta: od njegove »znanstvene« pameti
i od njegovih efemernih intelektualnih i kulturno-soci jalnih moda.

Svatko ima svoj djelokrug i kompetenciju. Ima ih i profana,
pozitivna, znanost. I profana psihologija. I profana pedagogija i
sociologija. Samo, moral i religija, očito, nijesu stvar njihove kom-
petencije. Moral i religija kompetencija su Gospodara života i vječ-
nog zakonoše. Boga. Utjelovljenoga Boga, koji govori kroz Evan-
đelje i kroz Crkvu. Krista, koji je »Put, Istina i Život« (Iv 14, 6.)
i čiji glas mora poslušati »svatko, tko je od istine« (Iv 18, 37.).
Krista, koji je »isti jučer, i danas, i navi jeke« (Hebr 13, 8.).

Njemu će jednom morati dati satisfakciju i modemi svijet.
Samo, Bože, daj, da to ne bude tragična satisfakcija katastrofe!
Neka to radije bude satisfakcija pokajanja i obraćenja: čupanja
svega onoga u nama i oko nas, što nije posadio Otac (Mat 15, 13.) I
Svakoga duhovnoga kukolja s njiva (Mat 13. 24 — 30. 36 — 43.),
najprije Crkve Božje, a onda i svijeta. Demontiran j e i detronizacija
»svakoga, tko ljubi i čini laž« (Otkr. 22, 15.).

A takav je duhovni kukolj, takav je ljubitelj i širitelj laži,
i savremeni »neomodemizam« u Crkvi, sa svojim pokušajima, da
kršćanstvo naturalizira i da ga pomiri sa duhom i mudrošću od
tijela i od ovoga svijeta, »neprijateljicom Božjom« (Rim 8, 7.; Jak
4, 4.). Jasnije od svega pokazuju to praktični plodovi, kojima ta
nova mudrost rađa svagdje ondje, gdje je uhvatila korijena. »Po
plodovima njihovim poznat ćete ih!« (Mat 7, 16. 20.).

7

Uostalom, Duh Sveti i danias u Crkvi živi i vodi je. Kroz
Petra. Kroz Papu. A Papa danas otvoreno govori. Svaki dan otvo-
renije.

Nadam se, da u ovim mojim člancima nema ničega, što bi
pogađale njegove osude i njegovi protesti. A da ima puno ponav-
ljanja njegovih misli i direktiva. I njegove, — i konci lake, —
novine.

Tako, sigurno, misle i svećenici, koji izdaju ovu knjigu, i još
puno njih iz redova našega svećenstva. Starijih, ali i mlađih!

Dubrovnik, u srpnju g. 1967.

Dr. Cedomil Cekada

8

»Slava Bogu na visini i na zemlji mir
ljudima...« (Luk 2, 14.)

PROPOVJEDNICI BOŽJE SLAVE I LJUDSKOGA MIRA

G. 1960., I.

Nije ona anđeoska pjesma nad Betlehemom o slavi Božjoj i

0 ljudskome miru (Luk 2, 14.) anđeoska poruka. To je Božja, Kri-
stova, poruka. Anđeli su je samo izrekli, jer Dijete u jaslicama nije
još govorilo. Nije još bio došao njegov dan (Iv 2, 4.). Ah to je isto
onako riječ božanske Mudrosti, kao i sve one druge, što će ih Ono
kasnije, kao Muž i Učitelj, izreći svojim ustima.

Program je njegova života, sadržaj je njegove otkupit eljske
misa je u njoj izražen. Izražen najpotpunije i najlapidamije, što je
moguće.

Slava je Božja zakon stvorenja (5 Mojs 26, 19.). Nema veće-
ga. Nema ljepšega. Gdje se god ona ostvaruje, svijet je lijep i vehk.
Svejedno, diže li se ona k nebu kroz svjetlucanje krijesnica ili
kroz bljesak i grmljavinu munja. Svejedno, je li njezin g-ov'or
golubinje gukanje, ili rika lava, ih radosna pjesma pastira za
stadom, ili simfonija nekoga velikoga orkestra u katedrali. Svejed-
no, slavi li se Bog glasom ili životom. Svejedno, slavi ii se iz bije-
lih proprićesnićkih haljina ili sa pokorničkog križa.

Svijet izvršuje svoje najintimnije poslanje, kad slavi Boga.

1 đoživljuje svoje najviše podignuće: sjedinjuje se s neizmjernom
dobrotom i s neizmjernom srećom. Postaje velik. Utapa se u
skladu i ljepoti. Po njemu se razlijeva svjetlost Božja, baš kao i po
betlehemskim travnicima u onu prvu božičnu noć. »Et cla ritaš Dei
circumfulsit illos« (Luk 2, 9.).

U slavi Božjoj nalazi svijet svoje najisp ravni je usmjerenje
i svoje najviše oplemenjen je. Njegovi su putevi tada ispnivni,
njegove su prirodne tendencije zadovoljene, on je ispunio i posti-
gao svoju svrhu. On je dobar.

9

I ljudima je, koji na njemu žive, tada dobro. Samo po atmo-
sferi slave Božje svijet je čovjeku roditeljski dom, pun Oca i lju-
bavi, pun blagoslova i providnosti, pun mira.

Ni jesu u Kristovoj božičnoj poruci uzalud povezani slava
Božja i ljudski mir. Mir u onomu svome na j puni j em značenju,
gdje je on istovjetan sa svakim dobrom, sa savršenim zadovoljenjem
svih pozitivnih ljudskih potreba i svih plemenitih želja, sa ostva-
renjem najljepših Božjih osnova sa 'čovjekom i najviših njegovih
ideala.. Gdje on nije ništa drugo nego upokojenje u istini, ljepoti,
dobru i ljubavi. Gdje je on siguran i vječan. Gdje mir ne znači
dosadu, nego radosnu aktivnost i najintenzivniji život. Gdje on
nije ostrakizam ni izolacija od života, pa makar i dobrovoljna,
gdje on nije bijeg i osami jenost, nego kohezija i prijateljevanje sa
svima: jedinstvo duše i osjećaja u množini i skupnosti. Ljudski
je život tu vraćen na svoje originalne, božanske sheme.

Treba tu božansku, božičnu, formulu ljudske sreće uvijek
dalje navješćivati svijetu. Nije ona bila ni namijenjena jednom
danu. Ni jednom pokoljenju. Ni jednom Božiću. Kristov je Božić
svaki dan, baš kao što je svaki dan i njegova Posljednja večera,
i njegov Križ, i njegov Uskrs. »Una eriim oblatione oonsummavit
in sempitemum sanctificatos« (Hebr 10, 14.). »Semper vivens ađ
interpellandum pro nobis« (Hebr 7, 25.). »Quod enim mortuus est
peccato, mortuus est sernel: quod aut em vi vit, vi vit Deo« (Rim 6.
10.). Kristov je Božić i danas, kad je apokaliptičkom konjaniku
►Klano da uzme mir sa zemlje« (Otkr 6, 4.).

Slava Božja i ljudski mir. Nema socijalnog programa, koji
bi više obećavao i jamčio. Njim je zauvijek riješen problem puta
k sred. »O, kad bi ti znao, i to u ovaj svoj dan, što je za mir
tvoj, a sad je sakriveno od očiju tvojih!« (Luk 19, 42.).

Valja da to kažemo svijetu. Valja da skinemo koprenu s
njegovih očiju. Valja da ga opet naučimo toj tako jednostavnoj,
a tako božanski bogatoj tajni.

Treba dia svijet opet stane slaviti Boga: u tomu je sve. Da

ga prizna kao prvi uzrok svakoga bitka, kao praizvor i prali k
svakoga dobra (Mt 12, 35.; Mark 10, 18.; Luk 18, 19.), kao vrelo
svake sreće (Jak 1, 17.). Kao nadahnuće, kojim će se nadahnjivati,
po kojemu će raditi, djelovati i stvarati. Kao božanski uzorak ži-
vota, koji će kopirati (Mat 5, 48.). Kao moralnu normu i zakon.
Treba da mu služi u duhu i istini (Iv 4, 23.). Treba da ga slavi u
ljubavi: da gleda u njemu nebeskoga Oca, dobra, milosrdna i bri-

10

žna (Mat 6, 8.). Da se u njega uzda i u njemu bude sretan. Da
ga voli i da, s njim i radi njega, voli i svu svoju ljudsku braću.
I da se raduje njegovu svijetlu i njegovoj istini. I da čitavu zemlju
napuni tim božanskim svijetlom i tom božanskom istinom (Iz 11,
9.). Da je svu napravi velikom crkvom Božje slave i Božjega pre-
bivanja među ljudima. I da u toj crkvi Božje slave primi iz ruke
Božje milost i otkupljenje. Pa će odmah ta slava Božja pasti na
zemlju kao poljubac Božjega mira, što upokojuje i spasava. Pla-
nut će i pred nama znak i zora vječne slave. Gospodin će se pro-
slaviti u našoj sreći i u našoj nadi. »Et viderunt omnes populi
gloriam eius« (Ps 96, 6.).

Dobrota će nam dati mir. Pravda će nam ga dati. »Opus
iustitiae pax!« Ljubav će nam ga dati. Bog će nam ga, Krist će
nam ga dati. »Bog mira« (Rim 15, 33.). »Knez mira« (Iz 9, 6.).
Jedini Knez mira. »Quis restitit ei, et pacem habudt?« (Job 9, 4.).

Slava Božja uvijek je poniznost, uvijek pravda, uvijek do-
brota, uvijek nesebičnost, uvijek ljubav. A poniznost i pravda i
dobrota i nesebičnost i ljubav rađaju mir. Mir nutarnji i vanjski,
mir naravni i nadnaravni, mir socijalni i duševni, mir onima, koji
su daleko, i onima, koji su blizu: »pacem ei qui longe est, et qui
prope« (Iz 57, 19.; Ef 2, 17.). Veliki, opći, božanski mir.

Slava Božja i ljudski mir. Mi smo svećenici propovjednici
slave Božje. »Et annuntiabunt gloriam meam gentibus« (Iz 66,
19.). Zato smo, nužno, i nosioci mira. I naše je zvanje i naše po-
slanje mirotvorno, usrećitelj sko, pomimo, slavno. S pozdravom
mira ulazimo mi u svaku kuću i u sav Božji svijet. »Primum
dičite: pax hule đomui!« (Luk 10, 5.). Darovi su slave i časti i mira
u našim .rakama za svakoga, tko čini dobro. »Gloria autem, et
honor, et pax omni operanti bonum!« (Rim 2, 10.). »Quicumque
hane regulam secuti fuerint, pax super illos!« (Gal 6, 16.). »Pax
multa diligentibus legem tuam!« (Ps 118, 165.).

Naša je misija božična misija Božje slave i ljudskoga mira.
I baš jer je Božić dan Božje slave i ljudskoga mira, on je i naš
svećenički dan. Naša usta moraju se danas, na Božić, napuniti
slave Božje za čitavu Novu godinu, što nas čeka. Naše oči moraju
se danas, na Božić, zagledati u veliku, vječnu, božičnu, viziju mira
i jednako u tom božičnom mirovnom zanosu ostati, sve do našega
zadnjega svećeničkog dana. »Orietur in diebus eius iustitia et
abunđantia pacis« (Ps 71, 7.). »Et pacis non erit finiš« (Iz 9, 7.).
"►Et seđebit populus meus in pulchritudine pacis« (Iz 33, 18.).

11

»Declinabo super eam quasi fluvium pacis« (Lz 66, 12.). »Et erit
Lste pax« (Mih 5, 5.). »Ad dirigendos pedes nostros in viam pacis^
(Luk 1, 79.). »Et Deus pacis et dileetionis erit vobiscum« (2 Kor
13, 1.). »Ipse einim est pax nostra, qui fecit utraque unum«< (Ef
2, 14.). »Quam spedosi pedes evangelizantium pacem, evangelizan-
tium bona!« (Rim 10, 15.; Iz 52, 7.).

S anđelima, s pastirima, s Marijom i Josipom. Sa svim lju-
dima slave Božje i dobre volje!

12

»Dolazi noć, kad nitko ne može raditi-«*
(Iv 9, 4.)

OPSJENA VREMENA ILI MUDROST VREMENA

G. 1960.. II.

Kao svagdje, i u pitanju vremena Krist je bio božanski su-
perioran. On nije robovao ničemu, što je stvoreno; on se nije kla-
njao nijednom zemaljskom idolu. Ni idolu vremena.

Ljudi obožavaju vrijeme. Ljude vrijeme fascinira, kao> na j ti-
pični j i pojavni oblik materije. Taj veliki opsjenar predstavlja im
se živ i stalan, iako, neprestano, umire i prolazi. Lukavo veže on
svoje sitne, mrtve konce, da izgledaju kao jedina živa sila u svi-
jetu, kao suvereni režiser ljudskih udesa. Vrijeme nastupa kao
gospodar i nosilac života, i ako je u stvari samo njegova sjena,
samo velika filmska iluzija, samo, kao na ekranu, forsirana serija,
redoslijed, nijemih, mrtvih, nepomičnih slika. Veličina je vremena
samo fingirana veličina; samo maska, koja sakriva ljudskim očima
pravoga Gospodara, Boga. Prevejanom, prijevarnom, kombinatori-
kom životnih isječaka, skrpljenih s raznih strana i pokradenih
od na j različiti j ih subjekata, vrijeme uspijeva da pred ljude stupi,
— skupa sa svijetom, što ga reprezentira, — kao nešto tvrdo i
neprolazno, kao nešto uvijek mlado, i zdravo, i lijepo, i opito
uživanjem i ljubavlju, i ako svaki od aktera te njegove životne
predstave neprestano mijenja u njoj svoju ulogu na gore i od
dana do dana ružni, slabi i stari. Svojom iluzijom života, svojom
maskom, i šminkom, i krivim zubima, prikriva nam vrijeme vječno
približavanje smrti i neumitni konac. Uljuljava nas u varavu si-
gurnost i u ludu, djetinjastu nebrigu, mjesto da nam duša uvijek
bude u očekivanju, a srce puno straha. Iznenađene i nepripravne
dovodi nas vrijeme pred vječne, sudbonosne odluke. Svojim na-
metljivim šarenilom, svojom ludom, vašarskom, reklamom zaglu-
šuje i omamljuje ljudima duše, rastresa ih, vodi ih, kao kakve

13

neiskusne, lakoumne sajamske posjetioce, po svojim cirkuskim ša-
torima, dok ne zaborave, po što su došli, pa ne potroše svoj novac
na bezvrij edne igračke i ne vrate se kući praznih ruku, mjesto
da su dobro iskoristili jedinu veliku priliku, kako bd se spremili
za istinski život i obogatili stvarnim dobrima. Pred sugestivnom,
samodopadnom, iluzijom vremena ljudi zaborave, da im je vrije-
me dano samo zato, da njim i u njemu kupe vječnost. Pa tupoglavo
zakopaju i proigraju svoj jedini talenat.

Krist je drukčije gledao na vrijeme. On ga se nije bojao, a
nije ga ni obožavao, na ljudski način. Njemu je vrijeme uvijek
stajalo pod rukom i kontrolom njegova nebeskoga Oca. Onda istom,
kad bi Otac tako odredio, stupali su događaji na pozornicu svojim
vremenskim slijedom. Ne hirovito, nego po planu božanske Pro-
vidnosti. Ljudi ih ni jesu mogli ni požuriti, ni usporiti, nd odgo-
diti. Krist je slobodno prolazio kroz život i gledao ljudima i do-
gađajima u oči mimo i neustrašivo. Bez bojazni, bez drhtanja, bez
nervoze. Vrijeme Kristu nije bilo nikakav okrutan i svojeglav
samodržac. nego samo sluga i izvršitelj božanskih osnova. Dok nije
došao Očev čas, ništa mu nije moglo ni vrijeme ni ljudi u njemu.
-Još nije bio došao njegov čas« (Iv 7, 30.). »-Moje vrijeme još
nije došlo« (Iv 7, 6.). »Zar nije dvanaest sati u danu? Tko danju
ide, ne spotiče se« (Iv 11, 9.). Ne da se on us trasi ti nikakvim pri-
jetnjama ni došaptavanjima. Uzalud ga farizeji hoće da zbune i
dezorijentiraju. »Iziđi i idi odavle, jer Herod hoće da te ubije!«
On se ne boji ni Herođa ni njih. On će istom onda završiti svoj
životni put, kad dođe Očev dan. »Mite, kažite onome liscu: Evo,
ja izgonim đavle i iscjeljujem bolesnike danas i sutra, a preko-
sutra ću prestati!« (Luk 13, 31. 32.). Suvereno, samosvi jesno i po-
uzdano ide on kroz vrijeme u susret odredbama Očevim. »Evo,
idemo u Jeruzalem, i Sin čovječji bit će predan glavarima sveće-
ničkim, — i osudit će ga na smrt, i izručit će ga neznaibošcima, da
ga — razapnu, i treći će dan uskrsnuti« (Mat. 20, 17 — 19.). »Recite
gospodaru kuće: Učitelj ti veli: Vrijeme je moje blizu, kod tebe ću
blagovati pashu s učenicima svojim« (Mat 26, 18.).

S božanskim mirom polazi on i u muku i u smrt. »Evo se
približi čas, i Sin čovječji predat će se u ruke grješnicima. Usta-
nite, hajdemo!« (Mat 26, 45. 46.). I kad je, naoko, potpuno bespo-
moćan i u punoj vlasti ljudi, on im odriče svaku snagu osim one,
koja im je dana odozgor, od božanskog, nevidljivog, režisera svega.
»Svaki dan sam kod vas sjedio učeći u hramu, i nijeste me uhva-

14

tili« (Mat 26, 55.). »Ali ovo je vaš čas i vlast tmine!« (Luk 22,
53.). »Ne bi imao nikakve vlasti nada mnom, da ti nije dano
odozgor!« (Iv 19, 11.).

Kristu vrijeme nije priječilo vidika na veliki konac i na
božansku stvarnost vječnosti. On prema tome velikome koncu ide
svi jesno, čvrsto i odlučno. On uvijek jasno govori o svom kalva-
rijskom svršetku; — i na gori preobraženja : »excessum eius, quem
completurus enat in Jerusalem« (Luk 9, 31.). »Sin čovječji ide, kao
što je pisano za njega« (Mat 26, 24.). »Ali, velim vam, vidjet ćete
Sina čovječjega, gdje sjedi s desne strane sili Božjoj i ide na
oblacima nebeskim« (Mat 26, 64.). On je siguran u svoju stvar.
I u najkritičnijoj situaciji uživa on u svojoj vječnoj pob jednoj
viziji. »Sad je sud svijetu; sad će knez ovoga svijeta biti bačen
napolje. A ja, kad budem podignut od zemlje, sve ću privući k
sebi« (Iv 12, 31. 32.). »Sad se proslavi Sin čovječji, i Bog se pro-
slavi u njemu. — I Bog će njega proslaviti u sebi, i odmah će ga
proslaviti!« (Iv 13, 31. 32.).

Kristu vrijeme imponira samo, u koliko je ispunjeno Bogom,
službom istini i dobru. Ono njemu nije predmet uživanja i poklon-
stva, nego predmet pažljive i savjesne upotrebe, predmet siticanja,
kupovanja, skupljanja viših dobara, preduvjet i zgoda plemeni-
toga rada i vječne zasluge. On ga ispunja vječnošću. On u njemu
vrši svoju otkupiteljsku misiju i misiju slave Božje. »Jelo je moje,
da izvršim volju onoga, koji me je poslao, da svršim djelo njego-
vo« (Iv 4, 34.). »Otac moj djeluje, i ja djelujem« (Iv 5, 17.). »Ja
uvijek činim ono, što je njemu ugodno« (Iv 8, 29.). »Valja mi se
krstiti krštenjem, i kako mi je teško, dok se ne svrši!« (Luk 12,
50.). »Ja tebe proslavili na zemlji, svrših djelo, koje si mi dao da
činim« (Iv 17, 4.). U tome je sva cijena vremena, što ono predstav-
lja radni dan života. »Meni valja raditi djela onoga, koji me posla,
dok je dan; dolazi noć, kad nitko ne može raditi« (Iv 9, 4.). Cim
ono prođe, bilance će biti gotove i nepromjenljive. Kad jedamput
dođe božanski Gospodar, onda nema više ni posla, ni pogađanja,
ni popravka, ni promjene; onda ostaje samo obračun i plaća:
»ratiomem pcnere« (Mat 18, 23.). A dotle valja trgovati sa Gospodi-
novim kapitalima (Luk 19, 13.); dotle valja vjerno raditi i služiti
(Mat 24, 45.). Tko propusti priliku, izgubio je zadnju šansu; pro-
igrao je partiju života zauvijek.

Vrijeme. Ono je i ništa i sve u životu. Ništa, jer je materija
i jer nezadrživo prolazi; sve, jer s njim koeksdsitira Bog i duša,

15

jer se njim kupuje vječnost, jer je ono pozornica života milosti
i zasluge. Tko je razumio Gospodina, on će na svaiki trenutak ži-
vota gledati sa skrupuloznim respektom. On će biti budan i revan.
I u svakom će trenutku gledati Gospodina. Samo Gospodina i nje*-
gov dolazak! Samo će Gospodina tražiti i njega će se jedinoga
bojati. Ne će se nostalgično obazirati za mladošću, ne će kukavički
plakati za životom, ne će se tjeskobno strašiti starosti i smrti, ne
će defetistički strepiti n kukati pred nepoznanicama i krizama.
Gospodin je ispred nas poderao koprenu vremena sa lica života..
Pod njom se je ukazala božanska stvarnost vječnosti. Opsjena vre-
mena pretvorila se je djeci Božjoj u mudrost vremena.

Za sluge Božje, — a mi smo svećenici sluge Božje »per
eminentiam«, — vrijeme ima samo jednu alternativu. Ili rad i
vjernost i cnda blaženi, simeooski, »Nunc dimattis« (Luk 2, 29.),
»Euge, serve bone et fidelis« (Mat 25, 23.), ili nerad i obijest i
onda ono strašno i tragično: »Et clausa est ianua« — »Non novi
vos U< (Mat 25, 10. 12.).

Dragocjene su, vječno dragocjene, sve te naše, i duge i
kratke, svećeničke i godine, i mjeseci, i tjedni, i dani, i sati, i
minute. Ne otimajmo ih nikada nebu ni dušama! Položimo o sva-
koj od njih svaki dan račun Bogu i svojoj svećeničkoj savjesti!
Problem svećeničke revnosti ili mlakosti jednim je velikim dijelom
problem upotrebe vremena!

»Quid hic statis tota đie otiosi?« (Mat 20, 6.). »Tempus breve
est!^< (1 Kor 7, 29.). »Inutilem servum eiicite in tenebras exterio-
res !« (Mat 25, 30.). »Ergo, dum tempus habemus, operemur bonum
ad omnes !« (Gal 6, 10.). »Redimentes tempus, quoniam dies mali
sunt!« (Ef 5, 16.).

16

»Ni ja te ne ću osuditi . . .« (Iv 8, 11.)

MEĐU GRJEŠNICIMA

G. 1960., III.

Nigdje nije Krist duhovno veći, nego u svome, božanskom
i spasitelj skom, odnosu prema grješnicima. To ga, u ljudskim oči-
ma, više cd svega približuje čovječanstvu; to ga, pred svakim,
tko zna, što je Bog, najuvjerljivije legitimira kao Sina i Posla-
nika Eožjega.

Bog je milost i ljubav (Iz 34, 6.; Deut 4, 31.; Ps 144, 8.;
Luk 6, 36.; 2. Kor 1, 3.; Ef 2, 4.; 4, 32.; 1 Petr 1, 3.; 2, 10.). On
nikoga, tko pred njega klekne, ne odgurne i ne osudi (Ezek 33,

12. ; 1 Iv 1, 9.; Jak 5, 19.). Bog je velik u dugotrpnosti i praštan ju
(Broj 14, 18.; Iz 30, 18.; Mudr 11, 24.; Luk 1, 54. 72. 78.; Jak 2,

13. ). Bog je Otac svoj ljudskoj djeci: i onoj najbjednijoj i najgoroj
(Deut 32, 6.; Iz 63, 16.; Mat 5, 45.; 6, 9.; Luk 15, 11—32.). Tako
nam ga je predstavio Stari i Novi Zavjet; takav on istupa pred
nas u svim svojim objavama od iskona. U zemaljskome raju, pred
katastrofu općega potopa, u periodi patrijarha, u Mojsijevu zako-
nodavstvu, u dugačkoj, otpadničkoj, povijesti »tvrdovratog« ži-
dovskog naroda (Izl 32, 9.; Dj Ap 7, 51.), u proročkim viđenjima
(Joel 2, 13.; Zah 1, 3.), na stranicama Evanđelja, u apostolskoj
propovijedi. On zove na pokoru (Iz 45, 22.; Jer 35, 15.; Ezek 18,
30.; Oz 14, 2.; Mal 3, 18; Dj Ap 3, 19.); on nudi milost (Jer 4,

14. ; 24, 7.; Bar 2, 31.; Ezek 36, 26.; Mat 9, 13.; Mark 2, 17.; Iv
1, 29.; Hebr 9, 26.); on zaboravlja i oprašta i najgora zlodjela,
i najcrnju nezahvalnost (Iz 1, 18,; Jer 31, 34.; Mih 7, 19.; Luk 15,
7. 10.; Hebr 10, 17.). Samo za jednu pokajničku suzu; samo za
jedan pogled pouzdanja i ljubavi: »Oče, sagriješio sam!« (Luk

15. 18. 21.).

A Krist je baš takav. On je i tu slika Božja (Kol 1, 15.) i
odsjev Očeva biča (Hebr 1, 3.). Nadljudska je, božanska je, njegova
dobrota. Njegova je veledušnost i blagost daleko iznad svega,

2 članci

17

što su ljudi ikad bili spremni učiniti. Toliko daleko, da su neki
kršćanski »pravednici«, još u staroj Crkvi, mislili, da moraju, u in-
teresu morala, izbaciti iz evanđeoskog teksta njegov razgovor sa
ženom preljubnicom : tako se je učinio neshvatljiv i neprihvatljiv
njihovoj ljudskoj pravdi. Krist neprestance kontrastira toj ljud-
skoj pravdi. On je, kad se radi o grješnicima, uvijek na drugoj
strani linije. Daleko od ljudi. I od onih najboljih. »Mojsije nam je
zapovjedio, da ovakve kamenujemo«, vele mu profesionalni pred-
stavnici i branitelji starozavjetnog morala za ženu, uhvaćenu u
preljubu. A on im kaže: »Tko je medu vama bez grijeha, neka
prvi baci na nju kamen!« I govori joj, nježnije, nego što bi to
učinio otac paloj ljubimici — kćeri: »2eno! — zar te nitko nije
osudio?« »Nitko, Gospodine!« »Ni ja te ne ću osuditi. Idi, i odsada
ne griješi više!« (Iv 8, 3—11.). »Hoćeš li, da kažemo, da oganj siđe
s neba i da ih istrijebi?« sugeriraju mu njegovi najdraži učenici,
kad su mu samarijski fanatici pred nosom zatvorili vrata i, kratko-
vidni i tjesncgruđni, uskratili na j elementarni je gostoljublje. A on?
»Ne znate, čijega ste duha«, kaže im. »Sin čovječji nije do-.ao da
ubija ljude, već da ih spasava!« (Luk 9, 51—56.). »Da je ovo pro-
rok«, misli mu za leđima farizejski moralista, znao bi, tko je
i kakva je žena, koja ga se dotiče, da je (javne) grješnica!« A on?
On samo kaže: »Opraštaju joj se mnogi grijesi, jer je mnogo lju-
bila!« (Luk 7, 36—50.). Sramotno ga je, — mi bismo rekli: cinično,
perfidno, gnjusno, — himbenim poljupcem, izdao Juda, prodao ga
je za pare, božanskoga prijatelja, a on mu nebeski blago nudi
usne na poljubac i još ga zadnji put nastoji da gane i spasi: »Pri-
jatelju, po što si došao?« (Mat 26, • 50.). Žalosno ga ie. u času
najtežega poniženja i osemljenosti, ucvilio i zatajio najmiliji nje-
gov učenik, Petar. A on? Prvome mu se ukazuje iza Uskrsnuća
(Luik 24, 34.). Ne spočitava mu toga ni jednom riječi, osim ako
ie spočitavan je oraj upit o ljubavi, koju je en pročitao u očima
Petrovim i koja je njemu bila dosta, da pokajnika učini glavom
Crkve i pastirom svib svojih ovaca i jaganjaca (Iv 21, 15 18.).

Oko njega se čitav život tiskaju carinici i grješnici; on nijednoga
cd njih nije ucvilio ni uvrijedio. On ne spominje ničijih bivših
grijeha. Njemu je svaki taj obraćeni grješnik jednako drag kao i
najneviniji i najvjerniji od njegovih učenika (Mat 11, 19.; Mark
2, 16.; Luk 7, 34.; 15, 2.). I u agoniji umiranja, kad drugi ljudi
misle samo na sebe i na svoju patnju, on se za grješnike moli i
prašta im: »Oče, oprosti im!« (Luk 23, 34.). S kraljevskom vele-

18

dušnošću on i u tom času uživa u ljepoti njihova skrušen ja i u
širini svoga oprost enj a. »Još danas ćeš biti sa mnom u raju!«
(Luk 23, 43.), jedina je pokora, koju on daje razbojniku na križu,
ostarjelu u zločinima, čim se otopio prvi led zla s njegove duše.

Uzvišena, nedostiživa, božanska paradoksalnost Kristove du-
hovne veličine i jest u tome, što je on, koji je tako beskompro-
misno mrzio grijeh (Iv 8, 46.; Hebr 7, 26.; 1 Petr 2, 22.), znao
u isto vrijeme s toliko plemenitosti u grješniku rijeniti i voljeti
čovjeka. Brata u bijedi i nesreći. Zalutalo dijete Božje. Tragičnu
žrtvu ljudske slabosti i đavolske zlobe. Sto je znao biti potpuno
dobar. Dobar bez nervoze, bez sebičnosti, bez osjetljivosti, bez
uvredljivosti, bez zloradosti, bez tjesnoće i uskostd. Sto je do kraja
ljubio: »usque in finem«. (Iv 13, 1.). Od čiste dobrote, ne od
uživanja i računa; ne tražeći, da on najprije bude ljubljen: »Prior
dilexit nos« (1 Iv 4, 10. 19.).

Ljudi se nikada ni jesu mogli oteti čaru te čiste Kristove
ljubavi. Sto su bili veći grješnici, to su više osjećali njezinu veli-
činu: to su joj se spremnije predavali. Masovno, jer su masovno
i griješili. »-Omnes peooaverunt et egent gloria Dei« (Rim 3, 23.).
Za života Kristova, ali i kasnije: svi, koji su za njega čuli i o
njemu čitali. Bezbroj je bilo ljudi kroz povijest, koji su hulili na
Boga, ratovali s Crkvom, polemizirali sa kršćanskim dogmama i
sa kršćanskim moralom, ali malo ih je, vrlo malo, bilo, koji Krista
nijesu štovali i smatrali velikim. Svi se oni, i kad nas napadaju,
na njega pozivaju i spočitavaju nam, da ga nijesmo razumjeli ni
prihvatili. On im uvijek ostaje velik.

I oko nas su svećenika na sve strane grješnici. Javni ili tajni
Veliki ili mali. Mi smo k njima i poslani. Kao grješnici griješnieima.
»Quorum primus ego sum!« (1 Tim 1, 15.). Kao već pomilovani
grješnici k onima, koji istom treba da budu pomilovani. S Kri-
stovom im misijom dolazimo. Kristovo im oproštenje nosimo. »Ko-
jima oprostite grijehe, oprostit će im se!« (Iv 20, 23.).

Ako nećemo da se iznevjerimo toj svojoj prvoj misiji, mora-
mo i mi ljubiti grješnike. Moramo s njima biti strpljivi i milo-
srdni. »Debuit — fratribus assimilari, ut misericors fieret« (Hebr
2, 17.). »Qui condolere possit iis qud ignorant et errant« (Hebr
5, 2.).

Nema toga grješnika, od kojega bismo smjeli odvmuti glavu
i pogledati na njega s mržnjom, s prezirom, sa hladnoćom. Sa
tugom da; s hladnoćom i mržnjom nikada. Nema toga grješnika,

19

pred kojim bismo smjeli zalupiti vratašcima na ispovjediaonici ili mu
kazati: Za tebe nema oproštenja! Nema toga grješnika, od ko-
jega bismo smjeli dignuti ruke i zdvojiti nad njegovim obraćenjem.
Ako ga već ne možemo odriješiti, možemo ga barem samilosno
i strpljivo saslušati; možemo ga barem naputiti, da se moli i da
se uzda u beskrajno Božje milosrđe.

I kad se u našemu oku zaiskri onia prokleta tvrda ljudska
pravda, i kad nam se ruka sama od sebe hoće da podigne na pri-
jetnju i osudu, a usta nam se i nehotice otvaraju, da stanu grditi
i kleti, moramo svaki put pogledati na Gospodina i nasloniti se
na njegovo srce. Pa opet i u sebi naći i izreći riječ bratske ljubavi
i božanskog praštanja.

Jedan je naš plemeniti brat, u času nadahnuća, pjesničkog
i milosnog nadahnuća, tako snažno i osjetio i doživio tu impera-
tivnu pouku božanskog primjera Kristova:

»-Sine, — na srce mi dođi, Otkud svemir crpe svjetlo i toplinu.
Ljubavi se napij, ne psuj i ne prezri, Pa ih na svom kolu nosi
u visinu« (Izidor Poljak, »Nad bezdanom«).

Sto smo ustrpljiviji i bolji s grješnicima, to smo više sveće-
nici; to smo bliže Kristu. A to smo bliže i ljudskim srcima. I
ljudskom spasenju. I pobjedi dobra u svijetu.

»Ni ja te neću osuditi !« Ne treba nam ljepše gnome i bolje-
ga motta uz našu svećeničku i ispovjedničku korizmu!

20

»A ja, kad budem podignut od zemlje,
sve ću privući k sebi« (Iv 12, 32.)

KRI2NI APOSTOLAT

G. 1960., IV.

Krist je bio svijestan, da će njegov triumf započeti istom
s Križa; onda, kad bude »podignut od zemlje«.

Tako je i bilo. Čovječanstvo je čekalo na božanske znakove,
prije nego što će pred njim pasti na koljena . I drugi su lijepo
propovijedali. Pun je svijet bio filozofa i mudraca. Ali ljudi vje-
ruju samo u filozofiju života. I na njegova čudesa bili bi oni
brzo zaboravili, da nije bilo Kalvarije. Svrstali bi ih u legende;
ili bi, najviše, čudotvorca iz Nazareta proglasili prorokom, drugim
Ilijom (Mat 11, 14.; 17, 11.; Luk 1, 17.; Iv 1, 21. 25.).

Bogom su ga priznali istom onda, kad su vidjeli, da je svje-
dočanstvom života posvjedočio za istinu, što ju je propovijedao;
kad su ga ugledali, kako za nju umire. Svi jesno, ponosno, dosto-
janstveno, mirno, sveto. Kad joj je ostao vjeran i u nju se pouz-
dao i u času, gdje ga je sve zemaljsko ostavljalo. Ničim im se
nije njegovo božanstvo snažnije nametalo ni uvjerljivije očitovalo
nego nadljudskom veličinom ljubavi, koja se, ni progonjena, ni
usmrćena, nije dala slomiti; koja je, i umirući, sve ljubila, svima
praštala, za sve molila.

Pred Križem, pred Propetim, istom su ljudi klekli. Na Kal-
variji su istom definitivno povjerovali u Kristovo božanstvo i pešli
za njim bez pridržaja. Tada je stotmik za njega rekao: »Zbilja je
ovaj bio Sin Božji!« (Mat 27, 54.; Mark 15, 39.). Tada je Nikodem
izišao iz svoga inkoginita i javno se, odlučno, svrstao među nje-
gove (Iv 19, 39.). Tada je dekurion Josip junački, »audacter«
(Mark 15, 43.), istupio za njegovu stvar pred najvišim civilnim
forumom i položio mu tijelo u kraljevsku grobnicu u pećini (Mat
27, 57.— 60.; Mark. 15, 42—46.; Luk 23, 50—53.; Iv 19, 38—42.). A

21

narod se je, raskajano, tukao u prsa za svoju nevjeru i huilu (Luk
23, 48.). Sunce i zemlja istom su se tada, prvi put, vidljivo, po-
klonili veličini i sjaju te božanske objave (Mat 27, 45. 51.; Mark
15, 33.; Luk 23, 44. 45.).

Ni jesu jaslice postale simbol vjere u Krista. Simbol te vje-
re postao je Križ. Pod njegovom je zastavom kršćanstvo osvojilo
svijet. Križ je ono, što najviše razoružava skepsu i najjače uvje-
rava duše, koje traže Boga i istinu. »Quia sic damans expirasset«
(Mark 15, 39.), to je zadnji, peremptorni, dokaz Kristove božanske
misije. Pred tim se dokazom kapitulira; on ne dopušta ni pogo-
vora ni sumnje. Mudrost, kojom je kršćansvto pobijedilo, bila je
križna mudrost. »Nos aut em praedicamus Christum crucifixum, —
Dei virbutem et Dei sapientiam« (1 Kor 1, 23. 24.).

Križ ljudi ljube. Križ nose na prsima, kad žele, da se otvo-
reno opredijele i deklariraju za Boga i za dobro. S Križem u
ruci umiru. Ne boje se smrti, iza kako je Krist smrću smrt pobi-
jedio (2. Tim 1, 10.; Hebr 2, 14.). Pouzdaju se u vječnu dobrotu
i u milosrđe Boga, koji je »toliko ljubio svijet, da je svoga Sinia
Jedinca dao, da nitko, tko u njega vjeruje, ne propane, nego da
ima život vječni« (Iv 3, 16.).

Križ je snaga kršćanstva. Križno je svjedočanstvo istini prva
njegova apologija. Križna je ljubav njegovo najjače oružje. Nitko
od nas. — nitko ni od svećenika kršćanstva, — ne privlači, ne os-
vaja, ne zanosi, dok najprije ne bude »podignut od zemlje« (Iv 12,
32.). Valja biti veći od zemlje, i prezreti je, dia joj možeš biti gospo-
dar i da joj otimaš duše. Valja biti spreman sve zemaljsko ostaviti,.
— i žrtvom života, — da postaneš vrijedan božanskog posinjenja
Istine i da te istina prožme i pobožanstveni: »et veritas liberabit
vos« (Iv 8, 32.). Valja veledušno d nesebično ljubiti i praštati,
»sve do kanca« (Iv 13, 1.), da ljudi u toj ljubavi prepoznaju Boga
i da mu se odazovu. »Nema veće ljubavi od one, đia tko život svoj
položi za prijatelje svoje!« (Iv 15. 13.). To je stigma božanstva
u nama.

Svećenik mora biti propet, — barem duhovno propet, — ako
hoće da Krista predstavlja i nasljeduje; ako hoće, da Krist kroz
njega privlači duše. I umiranjem nižim, tjelesnim, željama: »Qui
autem sunt Christi, camem suam crucifixerunt cum vitiis et
concupisceiniiis« (Gal 5, 24.). I umiranjem za pravdu i za istinu,
»propter verbum Dei et testimonim Jesu« (Otkr 1. 9.): vjernim,
neslomljivim, požrtvovnim svjedočanstvom za njih: »Confessus

22

bonam confessionem coram multis testibus« (1 Tim 6, 12.; 2
Tim 1, 8.), »Et eritis mi hi testis in Jerusalem, et im omni Judaea,
et Samaria, et usque ađ ultimum terrae« (Dj Ap 1, 8.). I umira-
njem na oltaru nesebične, apostolske, ljubavi k dušama: »Bonus
pastor animam suam dat pro ovibus suis« (Iv 10, 11.), »Ego autem
libentissime impenđam, et superirnpenđar ipse pro animabus
vesfcris : licet plus vos diligens, minus diligar« (2 Kor 12, 15.).

I mi ćemo svećenici stajati ovih, preduskrsnih, dana pred
Križem. I mi ćemo svetkovati njegov spomen. Ne možemo to
učiniti bolje, nego novim, mističnim, podignućem cd zemlje. De-
viza je: Na križ! Na križ samozatajom; na križ junačkim svje-
dočanstvom istini; na križ ljubavlju i revnošću!

I oko nas će se onda okupljati poklonici Križa, da se, skupa
s nama, otkinu cd zemlje i predaju Kristu. Ne ćemo onda ostati
sami. Donijet ćemo plod, i plod će naš ostati (Iv 15, 16.).

Križ, križno umiranje, prvi je i vječni zakon apostola ta: »Nisi
grannm frumenti cadens in terram mortuum fuerit, ipsum solum
manet; si autem mortuum f-uerit, multum f motam affert« (Iv
12, 24.).

Kroz Križ, kroz križno umiranje, apostola! dosiže i svoju
plodnost i svoju apoteozu. U Kristu i u nama. »Kumili avit semetip-
sum factus obediens usque ad mortem, mortem autem crucis. Prop-
ter quođ et Deiu.s exaltavit illum, — ut in nomine Jesu omne genu
flectatur« (Filip 2, 8 — 10.). »Humiliamini igitur sub potenti manu
Dei, ut vos exaltet in tempere visitiationis« (1 Petr 5, 6.).

Kriste na Križu, pritegni nas! Da i mi onda k tebi pritegne-
mo mnoge duše. K tebi i k tvojoj istini i ljubavi!

»Ecce, in cruce totum cons tat, et in morienđo totum iacet!«
(Naslj. Kr. II. 12, 12.).

»Passio Christi, conforta me!«

23

»Tko je mati moja,
moja?« (Mat 12, 48.)

i

tko su »braća

SVEĆENIČKA RODBINA

G. 1960., V.

Ako je itko volio svoju majku i svoje rođake, volio ih je
Isus. Tkcgcđ dopusti, da jć^ djetinja i rodbinska ljubav prirodna
i pozitivna, — a jest: »nemo enim unquam camem suam odio
habuit« (Ef 5, 29.), — morat će odmah, ako je vjernik, dopustiti,
i da ju je Isus najsarvršenije prakticirao. I jest! Nije to samo neka
aprioristička dedukcija. Pokazao je on to i u životu. Ne samo pre-
ma Majci, koja je bila najsavršenija majka, što ju je vidio svijet,
nego i prema svojoj »braći«, prema svojim rođacima, koji ni jesu,
svi, bili savršeni; cd kojih su mnogi bili i vrlo obični, i previše
svjetski (Mark 3, 21.; Iv 7, 3. sq.). S materom i sa rođacima pu-
tovao je on u Jeruzalem, na blagdane, i kao dijete, i kao zreo
muž. Od majke i cd rođaka ispraćen pošao je on prvi put na svoj
apostolski posao, u Kiafamaum (Iv 2, 12.). Našao im se je, sa svo-
jim učenicima, u svatovima (Iv 2, 2.). Navraćao im se je i u Na-
7 .aret (Luk 4, 16.; Mat 13, 54.; Mark 6, 1.). Nije ih se nikada, ni
u jeku svoje proročke i mesijanske slave, postidio, i ako su, od
reda, bili pučani, siromasi, provincijalci, iz prezrenog Nazareta
(Iv 1, 46.), iz zabačene i ismijane Galileje (Iv 7, 52.). U njegovoj
učiteljskoj pratnji imia i njegove rodbine. I pod Križem mu ona
stoji, i uz grob (Iv 19, 25.; Mat 27, 61.). Uzeo ih je nekoliko, —
svojih najvrjednijih rođaka, — i među svoje učenike; omogućio im
karijeru apostola i svetaca (1. Kor 9, 5.; Gal 1, 19.; Jud 1.). I u
staroj su ih Crkvi visoko štovali: »fratres Domina«. A za Majku
je đckumenat, koji onemogućuje svaku rezervu, ona velika scena
pod Križem; njihov zadnji razgovor. Nikoga nije Krist sa Križa,
prvi, osobno apostrofirao, osim Majku. I to u jednom momentu,
kad čovjek još može samo na sebe pomisliti i na ono, što mu je
barem isto toliko drago kao on sam: u momentu smrtne agonije.

24

Uz Oca i uz duše, koje mu je Otac dao, da ih otkupi, on samo još
vidi Majku. I smatra se dužnim, da je utješi i osigura. I u onom
najvećem času svoje teanđričke i otkupdteljske ekstaze, i tada,
neposredno pred ulazak u svoju konačnu slavu, on je »Sin čo-
vječji«: on se osjeća njezinim djetetom, on joj je zahvalan i na
njezinoj uvijek vjernoj i toploj materinskoj ljubavi, i na njezinoj
velikoj i jakoj vjeri, i na uzvišenom primjeru njezina žrtvenog
herojizma ondje pod križem. »Stiabat Mater«. I on to izriče s jed-
nom nježnošću, koja je, u situaciji s jedne i s druge strane, više
nego dirljiva: kratko i intimno, kako se govori samo najdražima
i u času smrti. Okom i srcem više nego ustima. Vraća joj, Majci,
ono, što će joj sad na oduzeti njegova a Očeva ljubav k dušama:
sina za Sina. I prcglašuje ju, — aluzija je na to i odviše očita,

— Majkom, ne samo ljubljenome učeniku, nego i svim miliju-
nima i milijardama svojih ljubljenih učenika i braće, svemu otkup-
ljenome čovječanstvu. »Ženo, evo ti sina! — Evo ti majke!« (Iv 19,
26. 27.).

Volio je Krist, — božanski je nježno on volio — svoju Maj-
ku; volio je, — božanski je prosvijetljeno volio, — i svoiu rod-
binu. A opet je, — uvijek zapravo, kad je nastupao u funkciji
Učitelja i Otkupitelja, — bio čudno povučen i krut i prema Majci
i prema rodbini. Toliko povučen i krut, da to nas, obične ljude,
pomalo i iznenađuje i zbunjuje. Iznenađivalo je i Gospu. Ona se,

— izrijekom to kaže Evanđelje, — čudi njegovu misteriozno-sa-
mosvi jesnom odgovoru u hramu: »Zašto ste me tražili? Zar ni jeste
znali, da ja moram biti u onomu, što je Oca mojega?« (Luk 2,
48 — 49.). Odgovoru, koji po ljudsku tako resko odudara od njego-
vih dvanaest godina, cd njegove djetinjske naivnosti i od njegova,
inače bezrezervnog, uvijek skromnog, posluha. U Kani ju je već
manje iznenadilo ono Isusovo, opet naoko tako hladno: »Sta ja
imam s tobom, ženo?« (Iv 2, 4.). Odmah se je snašla i razumjela
ga. Njezino je prosvjetljenje tada bilo već jače; objava, koja joj
je davana, poslala je s godinama i milostima šira. Parirala mu je
adekvatno, posve u njegovu smislu: »Štogod vam kaže, učinite!«
(Iv 2, 5.). I na koncu je došlo i ono naoko najteže i najčudnije.
On se svečano, programski, odriče, — opet misteriozno i mistično,

— i matere, i rođaka, i »braće«. Neće ni da ih primi u vrijeme
propovijedi; daje načelno prednost dušama i interesu pastve pred
rodbinskim i obiteljskim obzirima. »Tko je mati moja, i tko su
braća moja? — Tkogod vrši volju Oca moga na nebesima, on mi

25

je brat, i sestra, i mati!« (Mat 12, 48. sq; Mark 3, 33. sq). Gospa
je i to, — ovaj piut, sigurno, u potpunosti i savršeno, — shvatila:
Bio je to samo još jedan novi dio njezina »Fiat«-a.

Očito je Krist htio tim da naglasi nešto zamašito i veliko.
Genij je kršćanstva odmah na to nadošao. Bila je to opet jedna
nova objava; još jedan od velikih, božanskih, paradoksa Evanđe-
lja. Božansko je rodbinstvo iznad zemaljskoga. Interesi su Kra-
ljevstva Božjega preči od onih obiteljskih i osobnih. I najpleme-
nitiji prirodni sentimenat mora uzmaknuti pred zovom milosti
i pred apostolskim dužnostima. Božju volju valja izvršiti, i kađ
joj stanu na put roditeljska prava. Veze krvi i mesa valja odlučno
prereza ti, ako su se ispriječile na put poslanju ođožgor (Gal 1, 16).

Rekao je to, uostalom, Krist i inače mnogo puta. U svim
verzijama i varijantama. I posve otvoreno. I kad nije dao pozva-
nomu na apostolat, da pokopa svoga ooa (Luk 9, 60.). I kad je go-
vorio o razdoru između oca i sina, matere i kćeri, radi Kraljev-
stva Božjega (Mat 10, 21. 35.). I kad je rekao, da ne može biti
njegov učenik, tko ne zaboravi na svu svoju rodbinu, s ocem i
majkom na čelu (Mat 10, 37.). I kad je postavio tezu: »Neprija-
telji su čovjeku ukućani njegovi!« (Mat 10, 36. sq).

Nama je, svećenicima, sigurno, u prvom redu namijenjena
pouka ovih evanđeoskih paradoksa. I mi imamo, kao i Krist,
majke, i oce, i sestre, i braću, i rođake. A i mi smo apostoli,
I za nas je aktualan problem te tako delikatne kolizije dužnosti.

Ne treba pretjerivati. Ne treba gledati na problem jedno-
strano. Ako je Krist mogao-, nježno i sdnovski, ljubiti svoju Maj-
ku, možemo i mi svoju. »Exemplum dedit nobis!« (Iv 13, 15.). I
ako naše majke ni jesu Medene kao njegova, jesu Marije Kleofine
i Salonie, koje su svoga sina poslale za Isusom i žrtvovale Bogu. I
mogu biti plemenite. I naše majke, i naše sestre. I treba da budu
plemenite. I da razumiju i pomažu našega i svoga božanskoga
Meštra. I jesu to-, bezbroj puta. I vjerne su nam i dobre: vjerne
i dobre i u časovima, kad nam drugi ni jesu ni vjerni ni dobri.
Ne će nas ostaviti, ni kad nas mnogi drugi ostave. Iskusili su to
mnoga od nas u ovim danima ratnih i poratnih kriza i stradanja.
Blago su nam, često, u našim župskim domovima. I anđeli čuvari
mnogo puta. Božji anđeli, koji čuvaju i brane našu svećeničku
krepost i naš svećenički dobar glas. Mnogoga je od nas jedino
majka, ili pobožna sestra, spasila. Duhovno spasila: Bogu, Cr-
kvi, dušama!

Ali — problem ima i svoje naličje. Nije Krist bez razloga
bio u rodbinskom pitanju onako povučen i krut. On ne da rodbini
tutorovati u apostolat u. On, kao što god neće la jicizma u Crkvi,
neće ni nepotizma. Vidio je on unaprijed sve nevolje, koje će
nepotizam, u svim svojim formama, nanijeti Crkvi kroz vjekove.

Stvari su praktično jasne. Nikada svećenik ne smije, ni u
svećeničkom životu ni u pastvi, biti duhovni kmet svojim rođa-
cima. »Ne razumije prirodni, — svjetovni, — čovjek onoga, što
je od Duha Božjega« (1 Kor 2, 14.). On slijedi drukčije ambicije
i drukčiju diplomaciju, nego što je ona evanđeoska i Kristova
(Mat 20, 21.; Iv 7, 3. sq; Mark 3, 21.). Svećenik, koji je pod
kuratelom rodbine, nema nikada pravoga auktoriteta, i nije ni-
kada svijetu drag. Nikada župa ne smije hiti ekonomska prćija
obitelji. Sve vjernici lakše podnose, nego da crkvene nadarbine
služe gospodo van ju i bogaćenju svjetovnjaku. Nikada mati i se-
stra ne smiju igrati ulogu ni crkvenog oca, sakri stanke ili crkvene
počimalje, a kamoli neoficijelnog šefa župske crkve, župske kan-
celarije, župske pastve. Nema za njih nikakvih privilegija ni u
crkvi, ni pred oltarom. Treba da budu ponizne, šutljive, povučene
i pobožne Maite u sebi i u kuhinji svoga sina ili brata i anonimne
žene iz vjerničke mase, a nikako ni kapelani, ni pastoralni sa-
vjetnici, ni advokati ili, što je još gore, suci i žandari na crkveno-
-župskoj sjednici. Dosta je svijetu i jedan starješina. Brecaju li
se na njega i drugi u župskoj kući, gotovo je sa ugledom i popu-
larnošću župnika.

Stvari su i aktualne. Na mnogom župskom dvoru. Sto smo
u njima odluči liji i dosljedniji, što je oko nas manje rodbine i
što je ona diskretnija, to smo bliže intencijama Gospodinovim
i idealima Evanđelja. »Mulieres in ecclesiis taceant!« (1 Kor 14. 34.).

Isus je uzor svećenicima; Marija, ponizna, blaga i dobra,
svibanjska Mati i Djevica, uzor je svećeničkim majkama i sestrama.

»Tko je mati moja, i tko su braća moja?« »Ecce mater tua !«

> -Dođite k mesni svi, koji ste umorni
i opterećeni« (Mat 11, 28.)

MEĐU LJUDSKIM BIJEDNICIMA

G. 1960., VI.

Ljudi su na zemlji uvijek duhovne sirote i bijednici. Bili su
to, i bit će. Plakali su, i plakat će. Uzdisali su, i uzdisat će. Uvijek
su bezbrojne ljudske oči zalivene suzama; uvijek su tolika ljud-
ska srca utučena, žalosna i sjetna. Sva kojiput. Sva često. Nije
Evanđelje prvo postavilo te teze. Nju su postavili mislioci i mu-
draci svih naroda, od iskona. Začudnom jednodušnošću; bez raz-
like na periode, rase, sisteme i kulture. Filozofska je, nije religi-
ozna, poslovica ono francusko: »Tout passe, tout lasse, tout casse«
— Sve prolazi, sve zamara, sve ranjava i boli! Treba biti ili vrlo
mlad i neiskusan ili vrlo površan i neiskren, da čovjek to zaniječe.
Kulise su života kojiput lijepe, ali život iza njih nije. Ulica je,
s ovu stranu fasada, mnogo puta bučna, raspuštena i vesela, kuće
nijesu. U njima uvijek ima bolesnika i patnika; u njima se uvijek
ljudi i žene svađaju i tuku; u njima svaki dan netko umire.
Ako je centrum, a i on samo naoko, sjajan, periferija je uvijek
blatna i prljava. Ljudi se dive sunčanim izlazima i zalazima na
moru, ali more kroz stoljeća bjesni u olujama i guta brodove
i ljude. Svaka je lijepa i mirna rijeka već toliko puta iznenada
izišla iz korita i poplavila ljudski trud i njive hnanildce. Nijedan
grad nije ni časa siguran, da ga potres ne će u tren oka s nj siti,
kao Lisabcn, San Frandsko, Messinu, Tokio, Agadir. Nijedan ti
avion ne može dati sigurne garancije, da ćeš iz njega izaći živ.
A ako ne izađeš, izgorjet ćeš u njemu, još, strasnije nego na sredo-
vječnoj lomači. Zimi se ljudi mrznu, ljeti znoje d umiru od sun-
čanice. Sve nas boli glava, i svi sto puta panemo u postelju od
posliće. Teško se živi, a još se teže umire. Nema lijeka ni od
starosti ni od smrti. Malo je bogatih i sitih, a puno siromašnih i
gladnih. Nema nikoga, tko bi imao sve, što mu srce želi. 2ivot

:22

kao da se jedino i sastoji od neispunjenih želja i razočaranih
nada. Prolazi, gasi se, strašnom brzinom i okrutnom neumolji-
vošću. Teški smo sami sebi i jedni drugima. »Homo homini lupus«
— Čovjek je čovjeku vuk. Nikoga svi ne vole. Ljudska zloba i
mržnja uživa u otvaranju rana, u laganom, sadističkom, mučenju
tuđih duša. Kopamo jedni drugima oči i grizemo srce. Vode se
ratovi, mali i veliki. Među pojedincima, među narodima, među ra-
sama i klasama. Sva je ljudska povijest puna krvi i bitaka. Nije
bila samo jedna bitka kod Kane, ni kod Trapezunta, ni kod Le-
panta, ni kod Ledpziga, ni kod Solferina, ni kod Cušime, ni kod
Verduma, ni kod Kunska i Staljingrada, ni kod Bien Fu-a. Nije
samo jeđamput ljudska okrutnost slavila krvave orgije: nije bio
samo jedan Dachau, i jedan Katin, i jedna Hirošima u historiji.
I usred materijalnog obilja i luksusa, i usred sj etilne pomame, i
u jeku savremene civilizacije i hiperkulture, ljudi su nesretni;
ostaje im srce prazno, duša neizdovoljena, život besmislen. Uvijek
nešto traže, a ne znaju, što traže. Uvijek nešto traže, a nikada da
to nešto nađu. Pritište ih neka čudna mora, neka neobjašnjiva
neizvjesnost i strah, neki težak osjećaj odgovornosti, krivnje,
gađenja nad samim sobom. Zemlje najvišega standarda i naj-
rafiniranije kulture, — eno Švedska, — pa su rekorderke u pi-
janstvu cd očaja, u samoubojstvima , u negaciji života.

Badava: bol je zakon života. Čovjek je patnik i grješnik. To
je jedina stvarnost; sve su ostalo fraze i iluzije. Tko hoće da s
čovječanstvom razgovara, mora ga tretirati kao bolesnika. S naj-
većom štednjom, s najvećom blagošću. Tko hoće da čovječanstvo
duhovno osvoji, mora mu najprije riješiti problem boli. Tko hoće
da svijetu pomogne, mora mu donijeti utjehu i navijestiti neku,
zemlji nepoznatu, veliku dobrotu i veliku sreću.

A bolesnik je uvijek osjetljiv. Tko hoće da ga liječi, mora
biti dobar i strpljiv. Mora mu prilaziti sa srcem i sa ljubavlju.

Kristu nitko ne može prigovoriti, da to nije i shvatio i
učinio. Da nije k ranjenome i uplakanome čovječanstvu pristupio
s razumijevanjem i s jednom božanski us trpi j ivom i samilosnom
ljubavlju. »Ipse infirmitates nostras accepit, et aegrotationes no-
stras pcrtavit!« (Mat 8, 17.; Iz 53, 4.). On je jedini pogodio pravu
riječ i savršenu gestu. Njegova je poruka čovječanstvu bila sva
u tom stilu. »Dođite k meni svi, koji ste umorni i opterećeni, i ja
ću vas okrijepiti! Uzmite jaram moj na sebe i učite se od mene,
jer sam ja krotak i ponizan srcem, pa ćete naći pokoj dušama

29

svojim; — jer je jarani moj sladak, i breme je moje lako!« (Mat
11, 28—30.).

Strategija Kristova strategija je dobrote; njegova je pro-
povijed propovijed utjehe i pokoja; njegov je lijek ljudskoj ne-
sreći oplemenjen je i dobrota srdaca. On je blag, dobar i ponizan,
i hoće blagost, dobrotu i poniznost. To je njegov put u sreću;
put njegova Otkupljenja. Po stvorenoj dobroti u nestvorenu Do-
brotu; kroz bratski shvaćenu i ublaženu nesreću zemlje u vječnu,
radosnu, sreću Boga i Neba. Njegova je vjera vjera u braću i u
Oca; vjera velikoga razumijevanja, velike ljubavi, velike sreće.

Srca Krist najprije liječi, a onda usrećuje. On se je sav
okrenuo k ljudskoj bijedi i k ljudskim suzama. K siromašnima
duhom, k onima, koji trpe, k onima, koji su progonjeni i koji
nose križ. On je s njima postao siromašan; on s njima trpi; on
s njima umire na križu; on je sa svima njima fin i obziran. On
i propovijeda i vrši milosrđe. On je liječnik tjelesne bijede: »et
omnes male habentes curiavit« (Mat 8, 16.), ali i liječnik duševne
bijede: »Noti flere!« (Luk 7, 13.), »Confide, fili, remittuntiur tibi
peccata tua!« (Mat 9, 2.); »prijatelj carinika i grješni ka« (Mat 11,
19.). »Gle, sluga moj, koga sam izabrao, ljubazni moj, koji je po
volji duši mojoj! Metnut ću duh svoj na njega, i sud će javiti
neznabošcima. Ne će se svađati ni vikati, niti će tko čuti po
ulicama glasa njegova; stučeme trske ne će prelomiti, ni stijenja,
što se dimi, ne će ugasiti, dok pravda ne održi pobjede; i u ime
njegovo uzdat će se narodi!« (Mat 12, 18 — 21.; Iz 42, 1. sq).

Od dobrote Isusove moramo i mi svećenici živjeti. I od nje-
gova milosrđa. I u svojim suzama, i u svojim sjetama, i u svojim
razočaranjima, i u svojim ranama, i u svojim posrtajima, i u svo-
jim grijesima. »Dođite k meni svi, koji ste umorni i opterećeni,
i ja ću vas okrijepiti!«

Dobrotu Kristovu moramo i mi svećenici nasljedovati. Mo-
ramo ljudima, blagom rukom, trti suze, liječiti duše, podizati
srca, navješćivati i donositi sreću, propovijedati radost djetinjstva
Božjeg i kršćanske nade. Slatko i lako breme Božje ljubavi, pokoj
dušama. Uvijek vedri i dobri, uvijek ljudski optimistični i veseli.
Nikada tmurni, ledeni, pesimistični, nasilni, kruti. Ljudi su oko
nas nesretni; ljudi su oko nas i gladni i žedni dobrote i utjehe.
Dobrotom im se može jedino pristupiti. Dobrotom ih se može je-
dino razoružati i osvojiti. Dobrotom ih se može jedino izliječiti

30

i oplemeniti. »Dođite k meni svi, koji ste umorni i opterećeni,
i ja ću vas okrijepiti!«

Dosta je, i previše, grješne nevolje u svijetu. Dosta je, i pre-
više, suza i smrti. Mi smo poslani, da mu donosimo život; i da

mu ga donosimo u izobilju. »Ut vitam habeant, et abunđantius
haibeant« (Iv 10, 10.).

»Isuse, blaga i ponizna srca, učini srca naša po srcu svome!«
»Srce Isusovo, dobrote i ljubavi puno, Srce Isusovo, strpljivo i
mnogoga milosrđa, Srce Isusovo, izvore sve utjehe, smiluj nam se!«

31

■2ao mi je naroda-« (Mark 8, 2.)

CRKVA SIROMAHA

G. 1960., VII.— VIIL

Nije Krist bio socijalni revolucionar. Nije on bio ni soci-
jalni reformator. Po profesiji, dakako. Po programu. Po bitnim
ciljevima svoga mesijanskog poslanja. Nikađia Krist nije u soci-
jalnim reformama gledao svoje glavne zadaće. Nikada on o tom
»ex professo-« ne govori. Naprotiv; izrijekom se cd toga ograđuje.
Nije to njegova služba. »Čovječe, tko je mene postavio sucem
ili djeliteljem nad vama?-« (Luk 12, 13.). Ne polazi Krist nikada
u svojim idejama ni koncepcijama od zemaljskog blagostanja, ni
kao od pretpostavke, ni kao od ideala. Baš obratno! On sve svoje
poglede izgrađuje na iskonskoj tragici ljudskog života na zemlji;
on u ljudskoj boli, u nepravdama i protuslovljima društva, u
tjelesnom i materijalnom stradanju, gleda neukdonivu činjenicu,
vječnu kategoriju; on ne samo što priznaje, nego još i emfatično
ističe apsurd vidljivog i vremenitog bivovanja, ako je ono odsje-
čeno od vječnosti (Mat 16, 26.; Mark 8, 36. 37.; Luk 12, 20. 21.)^
Ali zato on tome životnom apsurdu parira, nalazi mu odgonetku
i rješenje, s jedne strane u duhovnoj, nutarnjoj, moralnoj veli-
čini čovjeka, koja je svakome dostupna, — i patniku, i siromahu,
— as druge u boljem, preikogrobnom, životu kod Boga, koji će
biti nagrada toj duhovnoj veličini čovjeka, — njegovoj vjeri i
pravdi, — i utjeha svakoj plemenitoj ljudskoj patnji podnesenoj
u ljubavi i odanosti Bogu. »Blago siromašnima, — Blago onima,
koji plaču, — Blago onima, koji glađiaju i žeđaju, — Blago onima,
koji trpe« (Mat 5, 3 — 10.), to su njegove maksime. Njegov je ži-
votni put put križa i put odricanja. »Tko hoće za mnom,
neka se odreče sebe i neka uzme križ svoj na sebe svaki dan«
(Mat 16, 24.; Luk 9, 23.). »Ako hoćeš da budeš savršen, idi, prodaj,
što imaš!« (Mat 19, 21.). Njegovo je kraljevstvo nebesko kraljev-
stvo, a nije kraljevstvo od ovoga svijeta (Iv 18, 36. 37.). Njegova

32

su obećanja obećanja budućnosti, povezana uz smrt, uz sud, uz
njegov drugi dolazak, uz uskrsnuće pravednika (Luk 14, 14.).

Nije ni Evanđelje nikakav kodeks socijalne pravde; socijalna
je pravda u njemu samo konsekvencija, logičan zahtjev, jedne
druge, više, pravde: čestitosti srca, općeljudske dobrote i ljubavi,
ispunjivanja volje Božje, vječnoga zakona savjesti. Konsekvencija,
a ne ni temelj ni cilj. »Budite milosrdni, kao i Otac vaš što je
milosrdan!« (Luk 6, 36.). Evanđelje nije formuliralo ni sistemati-
ziralo socijalnih dužnosti, nije ni fiksiralo državno-civilnog i in-
ternacionalnog prava; eno je čovječanstvu te dužnosti i ta prava
samo nametnulo svojom višom religiozno-moralnom logikom; ono
im je udarilo temelje i dalo efektivnu sankciju*. Evanđelje je na-
vještaj, propovijed, blagovijest jedne duhovne veličine, iz koje
se sama od sebe rađa socijalna pravda. Evanđelje ne govori o
ekonomici, baš kao što ne govori ni o politici, ni o diplomaciji.
Njegova je problematika bitno viša: ona je sva u rješavanju pro-
blema duše; male ljudske brige, svagdanje, prolazne, vrijednosti,
ono ostavlja pred svojim vratima.

Nije ni Crkva Božja, po svojoj ideji, nikakva socijalna
institucija. Svi njezini najveći ljudi i najautentičniji predstavnici,
cd apostola i sv. Pavla pa dalje, brižljivo su bježali od svakoga
soci jalno- ekonomskog profesionalizma i povlačili se, kolikogod su
više mogli, od službe »stolovima«, da se mognu nesmetano i sic bod no
posvetiti »službi riječi« i duša (Dj Ap 6, 2 — 4.). Svi su oni skru-
pulozno štovali načelnu radnu autonomiju svjetskoga društva, je-
dnako na ekonomskom polju kao i na onom političkom. I kad se
je radilo o izrazito elementarnoj karitativnosti, pretpostavljali su
oni uvijek lajičku, — posvećenu, redovničku, ali i nepcsveeenu,
— inicijativu direktnom angažovanju službenih, hijerarhijskih,
predstavnika Crkve. I u svakom pokušaju, pa i subjektivno naj-
dobronamjernijem, da se vjera i kršćanstvo po-istovjetuju sa so-
cijalnim radom ili, barem, njim uvjetuju i protumače kao teme-
ljem i bitnim preduslovom, gledali su oni naturalizam i virtualnu
negaciju Evanđelja. Erno i u ove, naše, dane, u poznatim doga-
đajima u Francuskoj!

Drukčije valja shvatiti socijalnost Krista, Evanđelja, Crkve.
Izvor je toj socijalnosti ljubav. Krist je Bog ljubavi (Tit 3, 4.).
Evanđelje je propovijed ljubavi (Iv 13, 34.; 15, 12.). Crkva je
Crkva ljubavi (Rim 13, 10.; 1. Iv 3, 11.). I Krist, i Evanđelje, i
Crkva, vole čovjeka. Ljudski ga vole. Ljudska ljubav prelazi u

3 članci

33

božansku ljubav; milost nadcvezuje na narav i na ljudsku dušu.
A koga se voli, s njim se suosjeća. Ljubav je uvijek neposredna
i prirodna. Ona ne može ta da ne plače nad svakom ljudskom ne-
voljom. Nadnaravnom, ali i naravnom, duševnom, ali i tjelesnom,
vječnom, ali i vremenitom. Ona pomaže i tješi, i kad joj to nije
profesija. Sve je na njoj i obilježeno i obojeno dobrotom i milo-
srđem. Ni spasenja, ni apostolata, nema bez samilosti i saučašća.

Odatle svi ti, prividni, paradoksi u kršćanstvu. I paradokson,
da Krist, i ako neće da bude ni liječnik, ni djelitelj, ni kralj, i ako
je sav u onome drugome svijetu, opet, svaki dan, prekida svoje
mesijanske propovijedi, pa iiscjeljuje bolesnike, hrani gladni narod
u pustinji, plače, toliko puta, nad ovozemaljskim ljudskim trage-
dijama, individualnima i kolektivnima (Iv 11, 35.; Luk 19, 41.).
Odatle i paradokson, da je Evanđelje Kraljevstva nebeskog u isto
vrijeme puno velikih riječi o djelima pravde i milosrđa, o kruhu
siromaha, o milostinji, a puno i strogih, ozbiljnih prijetnji farizej-
skim škrtima, izrabljivadma udovica, nepravednom i bešćutnom
bogatstvu bez srca. Odatle i paradokson, da su i apostolska, i mu-
čenička, i srednjovjekovna, i moderna Crkva. — Cnkva Duha, mo-
litve i vječnosti, — uvijek, stopu u stopu, bile praćene bezbrojnim
akcijama socijalne skrbi i karitativnosti, mirotvorstvom, humani-
zacijom žvota. Ništa se dosljednije ne provlači kroz svu njezinu
historiju cd te njezine, vječne, socijalne stigme. Ona je, — pri-
znavala joj to ljudska historija ili ne priznavala, — uvijek bi'la
Crkva siromaha i Crkva maloga čovjeka.

I za nas je, svećenike Grkve, to velika pouka. Ni jesmo mi, po
svojoj profesiji, ni nacionalni ekonomi, ni socijalni radnici. Mora-
mo se čuvati, da to ni ne budemo. Dosta nas se je, jer smo na
to premalo pazili, lajiciziralo i duhom ishlapilo. Obljutavila je u
nama apostolska i božanska so. Danas nam ni ne daju, da to
budemo. Na veliku našu sreću. Diže to s nas nepotrebne odgovor-
nosti i veliki riziko. Potiskuje nas to na naše, beskrajno važnije,
radno polje. Cima nas to u jednom puno eminentni j em smislu
-socijalnim radnicima-«. Oplemenjujući duše mi činimo čitav svijet
socijalnim. Naša se socijalnost stostruči kroz bezbroj srca, koja
smo učinili dobrima, kroz nebrojene ruke, koje su po nama postale
milosrdne.

Nijesimo mi, po svojoj direktnoj i specifičnoj profesiji, ni so-
cijalni ekonomi ni socijalni radnici. Ali praktičari socijalnosti
jesmo i moramo biti; kao i naš Gospodin, i svi njegovi sveci.

34

Praktičan one najintimnije, lične, socijalnosti, koja nije diktovana
zakonom ni pravdom, već, prije svega, ljubavlju.

Nijesmo pravi svećenici, ako nijesmo, više od sviju drugih
samilcsm, čovjekoljubivi, plemeniti. Svećenik mora imati i otvo
reno oko i toplo srce za svaku ljudsku nevolju. Svećenik mora biti
svakom pravu branitelj i svakoj nepravdi sudac. I prvi mora biti

je, gdje valja tješiti i pomagati. On mora prvi reagirati na
ljudsku bijedu. Na nama je inicijativa i mobilizacija. Na oltaru,
i vrani, među ljudima. Zaboravili smo, tko smo i koga predstavlja-
mo, čim nas itko drugi preteče u milosrđu i dobrotvomosti. Izrodili
smo se odmah, ako su nas naši svagdanji susreti s bolešću, smrti i
grobljem učinili bešćutnima. I naša seoska mala crkva mora biti
->crkva siromaha«, baš kao i ona velika Crkva, uime koje govo-
nmo i nastupamo. Podignut će to, i jednoj i drugoj, ugled u očima
ljudi. Otvorit ce mnoga srca milosti. Nervoza je na svećeniku uvi-
jek grijeh, ali nervoza pred ljudskom patnjom, to je nešto kao
svetogrđe, kao izdaja Evanđelja.

Ne ulazimo u detalje. Praksu će nam diktirati srce. I pogled
na Učitelja, što govori: »Zao mi je naroda!-« (Mat 15, 32.; Mark 8, 2.)!

35

»Tko može shvatiti, neka shvati!«
(Mait 19, 12.)

CELIBAT KAO POSVEĆENJE

G. 1960., IX.

• ■)

Nije naš svećenički celibat samo jedna od organizacijskih
finesa i domišljatosti rimske Crkve. Nije on samo kopiranje rim-
ske upravne i kolonizacijske mudrosti, kojoj je, kako to obično
misle i govore ljudi izvan Crkve, a, nažalost, kojiput i oni u
Crkvi, ona ostala jedini baštinik kroz stoljeća. Namijenili sai nam
jednostavno ulogu rimskih legionara. Ne ženimo se, — ne daju
nam se ženiti, — da budemo pokretni ji u osvajačkim pohodima;
da nam, kao beskućnicima i samcima, bude lakše stradati i smuti
u vatru. Učinili su od nas negdašnje carske oficire, koji se ni jesu
smjeli ženiti, doklegod su bili u aktivnoj i terenskoj službi.

Dakako, da je tim našemu svećeničkom celibatu oduzet svaki
nadnaravni, pa i idealistički karakter; da je s njega strgnut sav
nimibus sakralnosti i svetinje. Degradirali su nas do običnih ne-
ženja. U našu krepost uopće ne vjeruju. Vide, da nemamo žene
ni obitelji, ali nam čistoću i djevičanstvo niječu. Ne drže ga
uopće mogućim. Njima je sve to samo neka vrst vojničkog »dresa«:
vanjska i formalna disciplina, koja uopće ne računa s bilo kakvim
nutarnjim ili višim motivima. Celibat su izjednačili s »beoarenjem«.

A nije to naš svećenički celibat. Naturalizmom i racionaliz-
mom on se ne tumači. Nije njemu cilj strategija, pa ni ona cr-
kvena; njemu je cilj nadnaravno posvećenje.

Krist to jasno kaže. On na celibatu pointira djevičanstvo,
a ne beženstvo. On celibata nikome ne nameće; ni svećenicima.
On u njemu ne gleda zakon; on u njemu gleda duhovnu savrše-
nost, dobrovoljno približavanje Bogu. »Ne shvaćaju svi ove riječi,
nego samo oni, kojima je dano!« (Mat 19, 11.). Celibat je savjet
velikim dušama: »Tko može shvatiti, neka shvati!« (Mat 19, 12.).

36

Celibat je zalet za Bogom i za njegovom savršenom duhovnošću.
Izlaz iz materije i ondje, gdje je ona dopuštena i moralna. Lom
sa običnošću i svagdašnjošću života, u interesu duhovnog profinje-
nja i duhovne slobde. Odricanje od onoga, što čovjeka još naj-
više vuče k zemlji i k tijelu, k duhovnoj deordinaciji i anarhiji;
od onoga, što u nama predstavlja »fomes peccaiti«. A sve to iz
ljubavi k Bogu; sve to u težnji za višom pravdom posvećenih i
izabranih; sve to u nastojanju, da čovjek na sebi što potpunije
doživi Krista: »poradi kraljevstva nebeskoga« (Mat 19, 12.).

I sv. je Pavao u svome tretiranju problema djevičanstva (1
Kor 7, 1. 6. 7. 8. 25. — 28. 32. 40.) sav i isključivo u toj idejnoj
sferi posvećenja. Njemu je djevičanstvo iznad braka samo zato,
što se u njemu Bogu lakše služi i što ono duši omogućuje nepodi-
jeljenu i potpunu ljubav i pravdu. Ni jednom riječi ne spominje
on organizacijsko-taktičkih momenata.

Celibat, pa i onaj svećenički, nije uopće, na početku, u Cr-
kvu ni uveden kao zakon (1 Kor 7, 25.). Nitko ne može označiti
prvoga »Hildebranda«, koji ga je svećenstvu nametnuo, a ni vre-
menskog razdoblja, kad je on uzakonjen. Rodio se je, očito, sa-
svim konaturalno, iz duha Evanđelja i Crkve. Apostli su ga
preuzeli cd Gospodina, a od apostola ga je preuzela Crkva. Kao
ideal i svetinju. Spontano su ga izabirale i prakticirale savršene
duše. Gledalo se u njemu obilježje izabranih i velikih. Duhovno
primicanje Kristu. I, razumije se, prvi su ga i masovno prihva-
ćali oni, koji su Kristu bili najbliže, i po svom crkvenom položaju,
i kao propovjednici kršćanske savršenosti, i po mistično-žrtvenom
identificiranju s Kristom u Euharistiji i duhovnom očinstvu. Od
njih su svi očekivali veličinu, svetost i žrtvu. U svemu, pa i u
čistoći.

U istočnoj Crkvi kao i u zapadnoj! I danas celibat postoji
i na kršćanskom istoku, kao ideal svećeništva: u obligatnom celi-
batu biskupa i redovnika; u zabrani ženidbe podlije primitka sv.
Reda; u težnjama onih najboljih. Uvijek ga je i na istoku bilo to
više, što je kršćanski život bio dublji, a osjećaj crkvenoga jedin-
stva i apostolske tradicije jači i življi. U periodi crkvenih otaca
na primjer!

Ostalo je sve došlo samo od sebe. Sve su drugo samo konsek-
vencije. Moralne prije svega. Nije ono, čim djevičanski svećenik
služi Crkvi, najprije njegova organizacijska pokretnost; to je, prije
svega, cdsjev Kristova djevičanstva na njemu; to je moralni auk-

37

toritet posvećenja i asketske superiornosti. Po tome je on vjerni-
cima velik; iz toga se rađa povjerenje, koje mu poklanjaju. I ono
najintimnije, u ispovijedi. Po tomu on postaje otac i stariji, dobri,
brat mnogima. Mnogi su, i nekatolički, mislioci to odmah opazili
i izrekli. I Nietzsche!

Moramo biti s tim na čistu, mi svećenici. I ne smijemo nika-
da u svome celibatu prvotno gledati zakon, koji nam je nametnut,
makar i zbog najsvetijih ciljeva, — »dura lex, sed lex«, — i pod
kojim se koprcamo i znojimo. Mi u celibatu moramo gledati ono, što
on i jest: diar Gospodinov i biljeg izabranih. Bez obzira na žrtve, ko-
jih nas stoji. Bez obzira na nižega čovjeka u nama. Nijedne kr-
šćanske kreposti nema bez žrtava. I nijedne ljudske veličine. Ljudi
smo. A ljudi su se stoput, — i iz motiva, koji ni jesu bili nikako
božanski, — odricali i braka, i ljubavi, i djece, i sjetilnih užitaka.
Možemo i mi, u službi božanske ljubavi. S Euharistijskim kaležem
djevičanske Kristove Krvi na ustima. Kršćanstvo vjeruje u moć
i u slobodu duše, a još više u moć i u slobodu milosti.

Smiješno je, kad nam danas s pokoje strane hoće da sugeri-
raju, kako će, tobože, celibat biti, i u samoj zapadnoj Crkvi, brzo
dokinut kao, u načelu, obligatna i normativna institucija. Još na
skorom općem crkvenom saboru. To su kukavičja jaja, snesena
u naše katoličko gnijezdo. Ne će Crkva nikada sama sebi strgnuti
sa čela najljepši »dragulj« (Benedikt XV.) iz svoje zaručničke
kraljevske krune. Ne može kršćanstvo samo sebe zanijekati ni
duhovno osiromašiti. I ne će! U njemu se i protiv pomisli na to
buni duh svetosti. I u siamu kleru!

O celibatu se praktično u Crkvi ne diskutira. On je jedno
s duhom Evanđelja. I ako tkogod i od svećenika sije među svoju
braću takve ideje i sirnicu je duše naivnih, daleko je od pravoga
duha Crkve i svećeništva. I za njega vrijedi ono, što je kardinal
Gasparri nekoć rekao jednom našemu žutom anticelibatarskom
reformatoru: »Huiusmodi defensoribus non indiget Sancta Mater
Ecclesia !«

Dobro je, ovih dana, kazao jedan naš čovjek s visoka crkve-
nog položaja: Treba samo pročitati zaključke nedavnog rimskog
provinci jalnog sinoda, pa da odmah vidiš, da će se i na općem
saboru, koji je pred nama, moralna disciplina u kleru pojačavati,
a ne oslabljivati.

Previše su ozbilja današnja vremena i za svijet i za Crkvu,
da bi u njima mogli igrati pozitivnu ulogu osrednjaci i napoličarL

33

Nad Crkvom i nad njezinim klerom i danas stoji, kao vječni
motto, ono Gospodinovo: »Ne shvaćaju svi ove riječi, nego samo
oni, kojima je dano!« (Mat 19, 11.). I ono Pavlovo: »A bolje je,
ako ostanu tako, po mome savjetu. Jer mislim, da i ja imam
Duha Božjega!« (1 Kor 7, 40.).

39

»Ako ne budete kao djeca, ne ćete ući
u kraljevstvo nebesko« (Mat 18, 3.).

UVIJEK NASMIJANI I UVIJEK DOBRI

G. 1960., X.

Zakon duhovnog djetinjstva vrijedi za nas svećenike u dvo-
struku smislu. Ne samo iz općečovječanskog i općeikiršćanskog ti-
tula. Ne samo zato, što je svaki čovjek, već nuždom svoga bića,
uvijek pred Bogom dijete, a ljudima oko sebe brat, pa mora uvijek
biti ponizan i dobar, miran i veseo. Ima Oca, kojega mora slušati
i koji se za njega brine. Nije sam ni svoj: oko njega ih je mnogo
njemu blizih i jednakih. Atmosfera je kršćanskoga svijeta obitelj-
ska i domaća, vedra, jednostavna, čista. Bez problema, koji se ne
bi dali riješiti, pa dušu raspinju, zbunjuju, revoltiraju. A dakako
da svećenik, kao izabrani član kršćanske zajednice, kao predstav-
nik duha Kristova i evanđeoske savršenosti, mora tu obiteljsku
atmosferu doživljavati još puni je i još snažnije od drugih.

Samo-, svećeničko duhovno djetinjstvo ima i jedan drugi,
izrazito specifičan i svoj, titul. To je naše svećeničko djevičanstvo.
Po njemu smo se zauvijek odrekli zemaljskog punoljetstva. Ni-
kada ne ćemo biti oci ni roditelji. Ostajemo uvijek samo sinovi,
samo djeca. Sa svim obvezama, ali i sa svim privilegijima djetinj-
stva. Daleko smo i cd najveće životne proze, što »otvara oči« i
razočarava dušu, i cd najtežih i najosobnijih briga, što čovjeku
brazdaju čelo i kradu s usana smijeh i bezbrižnost mladosti. Ne
možemo, s te strane, nikada ostarjeli; ne možemo nikada postati
druga generacija, unatrag. Osuđeni smo, da uvijek budemo mladi;
mjesto nam je s onima, u kojima je život još (nevin, nenačet, ne-
podijeljen. Moramo stoga uvijek biti svježi, zeleni, cvatni. Naš
nas je stalež predestinirao za vječno duhovno djetinjstvo. Bog
nam je, eto, to duhovno djetinjstvo, i psihološki, olakšao i omo-
gućio. I nije bez značenja, kad Evanđelje kaže, da je Isus baš

40

među apostole stavio dijete, i baš apostolima rekao: »Ako — ne
budete kao djeca, ne ćete ući u kraljevstvo nebesko!« (Mat 18,

1 — 10.; 19, 13. sq; Mark 9, 35.sq; 10 — 13. sq; Luk 9, 47. 48.; 18, 15.sq).
Tko od njih hoće da bude najveći u kraljevstvu nebeskom, mora biti
ponizan kao dijete (Mat 18, 4.). Ponizan kao dijete, ali i veseo,
i vedar, kao dijete.

Krist je tim nas svećenike usrećio darom vječne mladosti.
A po nama je i kroz nas usrećio i svijet. I približio nas je ljudima.
A ljude našem apostolskom i svećeničkom uplivu.

Sve je to u planu Providnosti. Duhovno je djetinjstvo jedno
od, ako ne bitnih, a ono svakako pastoralno neophodnih, sve-
ćeničkih svojstava. Vedrina i veselje nužna su farma svakoga us-
pješnog apostola ta. Kruti i ozbiljni svećenički tipovi mogu ljudima
imponirati svojom aksketskom strogošću, mogu figurirati kao sveci,
mogu to i biti, — po svojoj subjektivnoj dobroj volji i ljubavi,
— ali nikada nijesu apostolski savršeni: manjka im ono, što ljude
najviše robi i osvaja: vedrina, veselost, afabilnost, smiješak; onaj
vanjski pečat nutarnje sreće, što je u sebi nose; ono nešto, što
ljude, željne sreće, privlači neodoljivo kao magnet. Nijesu savr-
šena »duhovna djeca«. I ne će nikada onako snažno djelovati na
ljude, kao što su djelovali jedan sv. Ivan Apostol, jedan sv. Franjo
As^ški, jedan sv. Franjo Faleški, jedan sv. Filip Neri, jedan sv.
Ivan Eosco, jedan sv. Pijo X.

Stvar je i te kako praktična. Gledamo je svaki dan u ogle-
dalu života. Ljudi, i oni odrasli, na j vole vedre i vesele svećenike.
Svećenike, koji su uvijek nasmijani kao djeca, spremni na šalu,
neposredni u općenju, prijazni i uslužni prema svakomu, životni
optimisti. A kod omladine i djece to je naprosto »conditio, sine
qua non« svakoga pastor.* Inog i odgojnog uspjeha. Ljudi idu i za
istinom, i za vjerom, i za sv ©tošću, samo u koliko im donosi sreću.
Narav je ljudska takva. Zakon je to, Božjega, stvaranja.

No, uvijek to ima dva preduvjeta.

Svećenička veselost i vedrina mora biti nevina. Djetinjska,
i ako ne djetinjasta. Ne smije biti »momačka«. Inače odmah gubi
svoju bitnu karakteristiku i pretvara se u svoju suprotnost: postaje
zabavom i radošću »odraslih«, »iskusnih«, »izivljeaih«. Ostavlja
Boga. a prilazi k svijetu. Svećenik se, — onaj pravi, — smije, ali
ne hihoće. Svećenik je rad os lan, ali nije cbijestan ni raskalašen.
Njegova je radost mirna i čista: osjenjena Bogom i dobrotom.
Uvijek razumna i uvijek pod samokontrolom. Nikada radost čaše,

41

sevdalinke, kola i prela. Nikada trivijalna. Nikada mondena. Ona
je izraz, dokumenat, nutarnjeg, nadnaravnog, zadovoljstva; radost
duše smirene u Begu, što se iz nje izlijeva i prelijeva u sva
plemenita srca.

Svećenička veselost i prostodušnost ne smije biti naivna. Isus
nije bio naivan. Njemu se nitko nije mogao, s razlogom, narugati.
On je od djetinjstva uzimao ono, što je na njemu veliko i lijepo,
a nije primao njegovih slabosti i mana. Sve je bosansko inteligent-
no i kulturno. Svećenik, s kojim se ljudi, — i oni dobronamjerni,
— trehaju ili kojega sažaijuju, — zbog njegove sapet osti, bespo-
moćnosti, ograničenosti, iluzionizma, — ne će nikoga predobiti za
Evanđelje. On je isto tako, — i još više, — daleko od savršenog
duhovnog djetinjstva kao i njegovi smrknuti i pesimistični sve-
ćenički antipodi. Duhovno djetinjstvo je u srcu, nije u glavi.
Ono gleda na život superiorno i realno: samo što je ta superior-
nost uvijek nevina i dobra, nasmijana i sretna.

Duhovno djetinjstvo. I to je jedna od uvijek aktualnih i sa-
vremenih svećeničkih tema. Stvar ne samo temperamenta, ne samo
milosti, nego i postojane autokritike i kulture. Postići je može
samo svećenik, koji je iskreno nevin i plemenito dobar. I koji je
smijeh i vedrinu učinio predmetom svagdanjeg asketskog treni-
ranja. Pa je uvijek nasmijan i uvijek dobar. Pa mu smijeh
nije samo zabava, nego i apostola t, i nasljedovanje Kristovo. Koji
svaki dan ide Kristu u školu i kleči do njegovih nogu. Pa, opijen
Kristom, voli ljude i grli djecu.

»Ako — ne budete kao djeca, ne ćete ud u kraljevstvo ne-
besko!« (Mat 18, 3.).

42

»Tko prestupi jednu od ovih najmanjih
zapovijedi, — najmanji će se zvati u
kraljevstvu nebeskom!« (Mat 5, 19.)

TEORIJA MORALNIH MALENKOSTI

G. 1960., XI.

Treba dobro razlikovati kršćansku teoriju o obavezi moral-
noga zakona, sa njezinim građuiranjem dužnosti i distingviranjem
teških i lakih grijeha, cd evanđeoske teorije savršenosti. Crkva je,
prislanjajući se na iskonske svoje traditije, i uvijek prosvijetljeno
realna u svojim koncepcijama života i njegovih, u isto vrijeme
ljudskih i božanskih, komponenata, još od apostolskih vremena, pa
tokom svih stoljeća, odlučno i dosljedno, branila, protiv nebuloz-
nih platonskih, gnostičkih, pneumati carskih, jianzenističkih, kau-
tovskih ideja, bitnu razliku između velikih i malih zapovijedi u
ćudorednom zakonu, između smrtnih i lakih grijeha, učeći, da
sitnije povrede Božjega zakona ne oduzimlju čovjeku stanja mi-
losti i ne priječe mu, da se spasi i da, iza periode zadovoljštine
i čišćenja, dođe u nebo. Ona uz to stanovište nepokolebivo stoji
i danas. Bog je milostiv s ljudskim slaboćama i bijedama; on spa-
šava sve, koji imaju imalo dobre volje (1 Tim 2, 4.). »Si — vis ad
vitam ingredi, servia mandata!« (Mat 19, 17.). »Sic tamen quasi per
ignem« (1 Kor 3, 15.).

Samo, nikada ni Krist ni Crkva ni jesu u tom gledali svoga
etičkog ideala. Izbjegavanje smrtnoga grijeha, a ignoriranje lakših
ćudorednih prestupa ka, uvijek je u Crkvi bilo smatrano onim, što
bismo, savremenim rječnikom, mogli nazvati moralnim minimaliz-
mom. To je njojzi bio najniži stupanj pozitivne moralnosti; nešto
kao »moral mase« i »moral straha«. Ona je uvijek i svjetovala
i forsirala ono savršenije i bolje: moral ljubavi, moral sinovske
tankoćutnosti prema Bogu, moral svetosti i viših težnji, integrali-
stički moral savršenosti i što potpunije sličnosti Bogu.

43

Krist je u Evanđelju s te strane apsolutno jasan i apsolutno
apodiktičan. On odlučno traži i vjernost u malom. »A ja viam
kažem, da će za svaku ispraznu riječ, koju ljudi reknu, davati
račun u dan suda!« (Mat 12, 36.). Njemu je to jedini, siguran,
put do spasenja: »Tko je u malom vjeran, i u velikom je vjeran;
a tko je nevjeran u malom, i u velikom je nevjeran!« (Luk 18, 10.).
Svako igranje s moralnim »malenkostima«, u sferi božanskih stva-
ri, osuđuje on kao fatalno po duhovni život; on emfatično insi-
stira na punini i nepovredivosti čitava zakona: »Zaista vam kažem:
dok ne prođe nebo i zemlja, ne će nestati ni jednoga slova, ni
jedne črknje, iz zakona, dok se sve ne izvrši. Tko prestupi jednu
od ovih najmanjih zapovijedi i nauči tako ljude, najmanji će se
zvati u kraljevstvu nebeskom!« (Mat 5, 18. 19.). Sva je njegova
besjeda na gori, ta programska deklaracija i promuligacija u pr-
vom redu baš kršćanskog i evanđeoskog morala, neprestano podi-
zanje moralnih kriterija od pax>sj ečnih, običnih, »naravskih«, normi
do vrhunaca savršenosti. »Budite dakle savršeni, kao što je savr-
šen i Otac vaš nebeski!« (Mat 5, 48.), io joj je i motto i bit.

Teorija moralnih rrailenkcsti. Ništa se više ne protivi auten-
tičnom duhu kršćanstva od te teorije. Ljubav se ne cjenka; ona
je veledušna (Iv 14, 15.; Rim 8, 35. sq.; 1 Iv 14, 18.); »omnia
suffert, om ni a credit, cmnia sperat, omnia sustinet« (1 Kor 13, 7.).

I ništa nije od nje manje apostolsko i manje svećeničko. Izrijekom
Krist diskvalificira takve apostole i učitelje: »Tko nauči tako
ljude, najmanji će se zvati u kraljevstvu nebeskom!«

Ni jesmo mi svećenici uvijek ni svijesni. kako se, pred Kri-
stom, duhovno kompromitiramo bilo teorijom bilo praksom mo-
ralnih »malenkosti«. Cim smo vjernicima otvorili ventil »malen-
kosti«, napustili smo, »eo ipso«, ideal formiranja kršćanske elite.
Razvodnili smo kršćanstvo, koje stvaramo; nema više ništa od
njegove ofenzivnosti i prodornosti. Polukršćani ne ispuštaju iz sebe
duhovnoga kvasca, koji proniče i osvaja (Mat 13, 33.). Oni više
nijesu svijetlo na svijećnjaku (Mat 5, 15. 16.). Mjesto toga bit
će oko nas kršćanski napoličari i trgovci, koji će se svaki dan
cjenkati s Bogom i svaki dan samo tražiti priliku, da u svome
kršćanskom životu licitiraju još na niže. Do u blizinu smrtnoga
grijeha, ili još i ispod njega. Psihologija je popuštanja uvijek
sudbonosna. Svijesni laki grijesi, nutarnjom logikom približavanja
zlu i privikavanja na nj, vode u teške; svršavaju vjerskom i mo-
ralnom tragedijom.

44

A stanemo li se i mi svećenici miriti sa »malenkostima«, prin-
cipijelno smo se već opredijelili za mlakost i za duhovni nazadak.
Potrpali smo u sebi so, koja prži i čuva cd truleži. (Mat 5, 13.;
Mark 9, 49.; Luk 14, 34. 35.). Odrekli smo se viših ideala i ambi-
cija pred Bogom. Postat ćemo brzo nadničari i najamnici (Iv 10,
12. 13.). Gotovo je s našim moralnim auiktoritetom. Saveznici smo
zlu i grijehu. A zlo je zlo, i grijeh je grijeh, bio on veliki ili mali.
Ni jesmo više čitavi pred svojim Bogom. Jednim dijelom pripadamo
već svijetu i njegovu gospodaru. Ne možemo više nikome biti ni
vođe ni uzori na putu savršenosti i ljubavi. Slijepci smo i vođe
slijepaca (Mat 15, 14.). »Najmanji« smo u kraljevstvu Božjemu.
I odviše lako možemo i posve iz njega ispasti. Svećenička mlakost
najsigurniji je put u sablazan i apostaziju, u okorjelost i vječnu
prepast. Gdje se je, kao domaćin duše, ugnijezdio grijeh, pa ma-
kar i onaj »mali«, laki, tu nema više ni ljubavi, ni strahopoči-
tanja pred Bogom, pred Istinom, pred Dobrom. Iščezla je sva
finoća duše, sva nježnost savjesti. Ispala je sluzi iz ruke baklja,
razvezala se haljina oko bekova (Luk 12, 35. 36.). »O da si hladan
ili vruć, ali jer si mlak, ni hladan ni vruć, još malo, pa ću te po-
četi ispljuvavati iz svojih usta!« (Otkr 3, 16.).

Moralne »malenkosti«. Znamo ih. Ima ih puno. Povezane su
sa svim krepostima, sa svim zapovijedima, sa svim dužnostima.
Povezane su sa svim glavnim grijesima. Čaša, slađokustvo, kino,
lektira bez izbora, neiskrenost, intriga, taština, lakomost, strašlji-
vost, nervoza, grub rječnik, bučno društvo, zabava preko mjere,
sportske posije, površnost u molitvi i u duhovnom životu, pasto-
ralna i rezidenci jalna nesavjesnost: sve su to stvari, koje nas
svećenike ozbiljno kompromitiraju kao učitelje morala i zakona

A među vjernicima »malenkostima« je ime legija. Psovku,
proklinjanje i vraganje, bogmanje, laž, — »nitko se nije laž ju uda-
vio«, »laž je sirotinjski prijatelj«, »morala sam slagati«, — varku
u trgovini, ogovaranje, »masne šale«, panerotiku plesa i pjesme,
kupališne pikanterije, modne ludosti, prigovaranje Bogu, propušta-
nju molitve, zatajivanje vjere: sve su to i naši »dobri kršćani« 11-
cenckiali ; sve su to njima postale »malenkosti«. Ali sve to i duhov-
no rastače naše kršćanstvo; sve nas to čini »najmanjima« u kra-
ljevstvu nebeskom.

Borba protiv moralnih »malenkosti« u nama i oko nas, kr-
šćanski moralni integralizam, jedna je od glavnih naših svećenič-
kih i apostolskih dužnosti: danas i uvijek. U propovijedi i ispovi-

45

jedi prije svega! Bez toga nema blagoslova na našemu katolicizmu.
Bez toga ne će naš apostolat nikada imati vitalnosti. U tomu je
mjera i kriterij vrijednosti jednoga i drugoga.

Vjernost u malom, moralna dosljednost i u sitnicama, pot-
punost, zaokruženost, cjelovitost, kršćanskog i svećeničkog karak-
tera, to je uvijek bila, i danas je, — prva Kristova i asketska
i pastoralna zapovijed svećenstvu i vjernicima Crkve. I prva legi-
timacija pravog, istinitog, dubokog, evanđeoskog kršćanstva u
nama i među nama.

Ni u čemu ne smijemo biti zli. U svemu i uvijek moramo
biti dobri. »Tko prestupi jednu od ovih najmanjih zapovijedi, —
najmanji će se zvati u kraljevstvu nebeskom!«

46

»Kad Sin čovječji dođe, misliš li, da će
naći vjere na zemlji?« (Luk 18, 8.)

PROTIV NAIVNOG OPTIMIZMA

G. 1060.

Ne smijemo mi svećenici nikada biti naivno optimistični,
kad valja ocijeniti položaj i situaciju Crkve u svijetu. Osobito
ne, kad se radi o budućnosti, o prognozama.

Nigdje nije rečeno, da Crkva mora u svim periodama svoje
historije prosperirati. Nigdje nije kršćanstvu obećano, da će, bilo
gdje, biti većinska religija. Crkvi je obećano samo jedno: da će
se njezino Evanđelje navijestiti svim narodima (Mat 24, 14.; 28,
ne će posve nestati između čovječanstva i da će jednom, — očito
zemlje (Mat 13, 32.; Mark 4, 32.), da je nikada, do konca svijeta,
19.; Mark 13, 10.; 16, 15.) i njezine međe razmaknuti do kraja
iza sudnjega dana, — zauvijek i konačno triumfirati nad »pakle-
nim vratima« (Mat 16, 18.). Može je, u nekom kraju zemlje, i
posve nestati, kao što je praktično i nestalo tolikih, nekada cvat-
nih, kršćanskih općina u Maloj Aziji i u sjevernoj Africi. Može
ona negdje, — a može i svagdje, — postati, ili ostati, neznatna ma-
njina: i danas je mnogogdje; na primjer u kolijevci i košnici
Čovječanstva, među najvećim narodima svijeta, na azijskom istoku.
Može biti potisnuta i u defenzivu; i otjerana u katakombe. Može
njezin utjecaj u širokom, javnom, vanjskom, životu biti vrlo
skučen. Može, koji put, izgledati, i da je definitivno pobijeđena.

Za posljednja vremena svjetske i crkvene povijesti Evan-
đelje kao da to i pozitivno predviđa. Kristova ozbiljna riječ: »Kad
Sin čovječji dođe, misliš li, da će naći vjere na zemlji?« (Luk
18, 8.) otvara s te strane vrlo tmurne vidike. A nije ni sv. Pavao
puno vedriji, kad drugi Kristov dolazak uvjetuje jednim vreme-
nom otpada, — »discessio«, — u kojemu će Bogu otuđeno čovje-
čanstvo i formalno samo sebe divinizirati i podignuti se, s pri-

47

vidnim uspjehom, protiv svega, što se naziva Bog (2 Sol 2, 3 — 12.).
Situacija će se promijeniti istom čudesnom, dramatičnom, inter-
vencijom Božjom (2, Sol 2, 8.). I Apokalipsa je sva puna nevjere,
progona i krvi svetaca (9, 20. 21.; 12, 7—10; 13, 7. squ.; 16, 9.

11.; 20, 8. 9.).

Mnogi su se veliki kršćanski mislioci kroz povijest, impre-
sionirani evidencijom svetih tekstova, bili s tim unaprijed pomi-
rili. Većina crkvenih otaca. I mnogi teolozi, askete, literati. Na
što je, na primjer, u Bensonovu »Gospodaru svijeta-« splasnula
vanjska oiganizacija kršćanstva? Na ostatke ostataka. Na sitnu
manjinu, kojoj je još samo trebalo dati zadnji udarac, — »coup
de grace«, — da bude posve izbrisana sa lica zemlje i iz knjige
buduće povijesti svijeta!

Nego, nije, sigurno, naše eksegezirati svetopisamske tekstove,
pogotovu one delikatne, sa pomalo eshatološkom pozadinom. A
nije naše ni proricati budućnost. Tko je god od ljudi to pokušao,
prevario se je. Božja režija sa svijetom i sa Crkvom uvijek je
misterij za ljudske oči; Bog kao da uživa u originalnosti i nepred-
vidivosti svojih intervencija kroz povijest. Čovjeku nije dano ni-
šta drugo, nego da čeka, da se divi i da moli: sa što življom
vjerom i sa što više nade, ali i sa što više, apriornog, pređanja.

Drugo je nešto, što, bez sumnje, spada i na nas: na sve čla-
nove Crkve. Moramo biti pripravni na svaku eventualnost; i onu,
po ljudsku, najcmiju. I moramo biti, načelno, na čistu sa svojim
držanjem u svakoj, i najtežoj, krizi vjere.

Danje su stvari u tom pogledu izvan diskusije.

K' kavgod bio položaj Crkve, mi ne smijemo klonuti duhom;
moramo raditi i »boriti se. Crkva se ne može nikada pomiriti sa
porazom; ona nikada ne smije odložiti oružja. Ona će se uvijek
boriti za duše; ona će uvijek propovijedati i apostolizirati. I kada,
po ljudsku, izgleda, da je sve uzalud. I kad situacija izgleda naj-
zdvojmija. Nijedne pozicije ne će ona ni tada napustiti ni predati
bez bitke. Nju na to goni i apsolutnost Božjih prava, i apodiktič-
nost poslanja, koje joj je dao Krist, i neslomiva, bezuvjetna, vjera
u snagu Milosti i u konačnu pobjedu Božju. Nitko od nas ne zna,
kad će se Bogu svidjeti da intervenira, ali svatko od nas zna, da
Beg ne će intervenirati bez naše molitvene i akcione suradnje.
»Molite se Gospodaru žetve! (Mat 9, 38.; Luk 10, 2.). »A da Bog
ne cbrani izabranih svojih, koji k njemiu vapi ju dan i noć — ?
Kažem vam, da će ih brzo obraniti!« (Luk 18, 7. 8.).

48

I, — ne smijemo se bojati, kad smo manjina. Bili smo toliko
puta manjina, i kad smo bih iznutra najjači. I apostolska je Cr-
kva, i prva je Crkva, bila manjinska Crkva. Ne smeta ništa, ako
i Crkva naših dana to, sve više, postaje. I kod nas. Pbstala je već
u tolikim, negda kršćanskim, zemljama, i na istoku i na zapadu.
(J svakoj statistici, svjetskoj i crkvenoj, može to svatko, svaki
dan, pročitati, crno na bijelu. Ne smije nas to ni razočarati ni
deprimirati. Prorekao nam je to Gospodin: svome »malenom sta-
du«. A ipak mu je rekao, da se ne boji i da se veseli. A ipak mu
je obećao »kralj evstvo« (Luk 12, 32.).

Nije uopće važno, jesmo li većina ili manjina. Svaki dan
postaju većine manjinama, a manjine većinama. Svaki se dan
mijenjaju uloge. Ima trulih i nemoćnih većina, a ima vitalnih
i borbenih manjina.

Sve se, praktično, svodi na pitanje — elite. Broj je najnepo-
stojanija stvar na svijetu. Mase su najklimaviji i naj labilni ii faktor
u svim borbama. Ono, što odlučuje, uvijek je snaga ideje i svijest
onih, koji tu ideju nose. To je univerzalni zakon: u nadnaravnom
svijetu, kao i u naravnom.

Prednost tih manjinskih situacija i jest u tom, što nam, »ađ
oculos«, pokazuju na jedini ispravan put, na jedinu uspješnu stra-
tegiju. »Non numerantur, sed ponderantur!« Masa je pasivna, eli-
ta je aktivna; ona odlučuje. Odgojimo li je, stvorimo li je, ne tre-
bamo se bojati. Masovna su osvajanja tada samo stvar vremena
i Božje volje. Elita nikada ne gubi bitke. Njezin je apostolat baš
u teškim prilikama najaktivniji, najdomišljatiji, najsamosvjesniji.
I kad je, kršćanska, elita malobrojna, svijet i duše od nje žive.
Ona je i tada vječno, kraljevsko, svećeništvo; ona je srce, svetost
i snaga Crkve.

Advenat je. A ovo su najaktualnije ađventske misli. I, njihove
su konsekvehćije ađventske. I za nas svećenike!

Moramo biti Božja elita, i moramo stvarati Božju elitu. Ne
smijemo se naivno i nekršćanski uljuljavati u iluzije tradicija i u
snagu masa: »in curribus et in equis« (Ps 19, 8.); ne smijemo oča-
javati zbog prividnih poraza i neuspjeha; moramo se uzdati u
snagu Kristovih obećanja i u njegov Dolazak; moramo u sebi
nositi svijest vječne apostolske borbenosti i nepobjedivosti.

»Non est Domino difficile salvare, vel in multis, vel in pa-
uds!« (1 Kralj 14, 6.).

4 Članci

49

»Ja sam Put, Istina i Život« (Iv 14, 16.)

UVIJEK UZ EVANĐELJE

G. 1961., I.

Ništa toliko ne oslobađa ni duhovno ne jača kršćansku -dušu
kao osjećaj, da je u punu posjedu životne istine.

Tragika svijeta i jest najviše u tome, što je on idejno đe-
sorijentiran. Pun je raznih, djelomičnih, parcijalnih, istina, a manj-
ka mu ono, što jedino sve te parcijalne istine povezuje u cjelovitu
mudrost života: zaokružen, jasan, -pogled na svijet. Lomi se pod
uvijek novim eksperimentima, baca se u ekstreme, doživi ju je ra-
zočaranja na svakom koraku. Umara se u traženju istine, mjesto
da u istini počiva i da se istini raduje. Uza svu svoju pamet svaki
dan pada u nove zablude i zalazi na fatalne stnamputice. Prome-
tejevski je to i sizifsiki kompleks ljudske kulture. Ona naslućuje
istinu, ali je ne nalazi i ne grli. Luta za dalekim svjetlucanjima
na obzorju, kao iscrpljen putnik kroz -Saharu za divljim svijetlima
fatamorgane; troši se u teškim, a uzaludnim i jalovim naporima;
uvijek je u napasti da klone i očaja. Nesigurnost i nedostupnost
istine učinila je ljudski život permanentnim razočaranjem, a ljud-
sku povijest vječnim herostratskim rušenjem i građenjem bez
plana. Sve bi čovječanstvo htjelo, za svim pruža ruke, a ničega
ne doseže. Ona j pesimistički i skeptički »Igncramus et ignorabimus
— Ne znamo, i nikada nećemo znati«, rana je usred srca čovje-
čanstvu, glavni uzrok sve njegove nutarnje nesreće, svega besmi-
sla i apsurda vjekovne ljudske čežnje za srećom. Revolucija spo-
znaje početak je i uzrok i moralnoj revoluciji: dekadenci ljudskog
dostojanstva i humanosti. Ljudima manjka svijetla, pa se spotiču
jednako na zagonetkama svijeta kao i na zagonetkama srca. Despe-
raterstvo, anarhija, defetizam, plodovi su sakrivene, zamagljene,,
nesagledane istine.

50

Objava je, — konkretno i prije svega evanđeoska objava, —
digla to prokletstvo sa čovječanstva. Krist je donio svijetu »svu
istinu« (Iv 16, 13.). »Sermo tuus veritas est!« (Iv 17, 17.). Istinu
punu, jasnu, odlučnu, apodiktičnu. On je strgao zastor sa svijetla
i skinuo mrene sa očiju. On nije bio filozof od profesije, ni »tra-
žitelj istine«; on je istini bio posjednik i svjedok (Iv 18, 37.).
On je bio »pun istine (Iv 1. 14.). S njom se je identificirao, u sebi
ju je ut jelovi javao, rekao je za sebe, da je on sama Istina: »Ja
sam Put, Istina i Život!« (Iv 14, 16.). Da je »svjetlo svijeta« (Iv 8.,
12.; 9, 15.; 12, 46.).

A nije Kristova istina nikakva »stručna«, »speci jalna«, istina.
Nije on bio svjetski učenjak: nije bio ni astronom, ni biolog, ni
fizičar, ni historik, ni ekonomist. A filozof je bio. Ali ne teoretski,
dijalektički, filozof, nego filozof života. On nije prvotno Istina
znanja, on je prvotno Istina Puta i Života, On je ljude naučio
živjeti; pokazao im je put k Ocu, k svijetlu i k sreći. On je lju-
dima propovijedao fundamentalnu životnu mudrost: moralnu mu-
drost svrhe i smisla postojanja.

A tu je on savršeno jasan; tu on nije ostavio nikakvih šup-
ljina i sumnji. Evanđelje o tome sve zna i sve kaže. Sa začudnom
jednostavnošću-, ali i sa suvremenim, mirnim, samouvjerenjem, punim
vidovitosi i pouzdanja. Krist uvijek govori kao »onaj, koji ima
vlast« (Mark 1, 22.).

U jasnoći i sigurnosti te životne istine sva je naša, kršćanska,

nadmoć nad svijetom racionalizma i bezvjerstva. I sav naš du-
hovni mir. I sva naša nutarnja sreća. Mi ni o čemu ne sumnjamo.
Mi ni za što ne strepimo. Mi se ničega ne bojimo. Ne moramo se
mučiti ni kini ti. Sigurni smo za svoju zadaću. Spremni smo da
radimo i stvaramo. Znamo, i zašto živimo i kamo idemo. Pozna-
jemo i život i njegove puteve. »Et viam sdtis!« (Iv 14, 4.).

U posjedu smo, mi kršćani, savršene i sigurne , religiozne i
moralne, životne istine. Moramo toga biti svijesni. Moramo na to
biti ponosni. Moramo iz toga povući konsekvencije. Mi svećenici
prije svega; jer mi je, tu Kristovu Istinu, profesionalno branimo
i propovijedamo.

Moramo je braniti prosvijetljeno i dostojanstveno. Ne smije-
mo od velike Istine praviti male istine i u Evanđelje turati ele-
mente sitne ljudske pameti i spekulacije; ne smijemo iz Evan-
đelja izvoditi, što u njemu ne stoji. Profani r amo ga, ako ga hoće-
mo učiniti dokumentom nekakvih pozitivno-zn an stveni h teza i kom-

51

binacija; ako ga na silu uvlačimo u sferu zemaljskih, ovosvjetskih,
traženja i borbi. Nije Evanđelje stvar za upotrebu na tržištu, pa
ni onom kulturnom. Ono je uvijek samo religiozna, moralna, bo-
žanska, Istina; ono je uvijek samo mudrost Života, Put duša, smi-
sao svijeta; ono je uvijek princip, nikada nije detalj: ni filozofije,
ni nacionalne ekonomije, ni politike. Moramo biti, kad ga tuma-
čimo i primjenjujemo, intrasigentni u principima, ali široki u
aplikaciji; ne smijemo božanske širine Istine sužavati do uskosti
i tjesnoće naših ljudskih pogleda, shvaćanja, ideja.

Ali zato moramo tvrdo, nepokolebivo, beskompromisno, vje-
rovati u duhovnu vitalnost, u moralnu konstruktivnost, svake evan-
đeoske ideje. Ne smijemo Evanđelja sramotiti i izdavati bojažlji-
vošću i malođušjem svoga nastupa, skepsopi prema njegovu duhu
i principima. Samo se s punom Istinom na štitu svijet pobjeđuje,
osvaja, oslobađa i spasava (Iv 8, 2.; Mat 5, 18.). Nije za nas, pro-
povjednike Evanđelja, neprestano obaziranje iza sebe, šta će reći
ljudi, novine, mase. Moramo biti uvjereni, da Evanđeljem dajemo
svijetu najbolje, što ima, i da će život i budućnost uvijek na
koncu Kristu dati pravo. Ne smijemo se, kao ni Krist, nikada
bojati sukoba sa idejnim modama; uvijek moramo biti spremni
da za njim ponovimo ono njegovo: »Ćuli ste, kako je rečeno sta-
rima — , a ja vam kažem-« (Mat 5, 21. 22.sq.), i ono: »A vi nemojte ta-
ko!-« (Luk 22, 26.). Ne smije naše kršćanstvo nikada biti prosjak pred
vratima svijeta, ni učenik s bilježnicom u ruci na predavanju svjet-
skih mudraca, pa ni kad ti mudraci nastupaju kao auktoriteti bez
rezerve i priziva. Ne treba kršćanstvu u religiozno-moralnom ži-
votu ni od koga pozajmica. Ne može ono pristati ni na kakve
preorijentacije, ni na kakve revizije ni korekture. Uz kršćanstvo
se ne stoji u stavu eklekticizma i pragmatizma. Tko to čini, dir-
nuo je u prava 'božanske Istine. Uz kršćanstvo se stoji u stavu
vjere. »U tebe su riječi vječnoga života!-« (Iv 6, 69.).

I još je nešto, u ovom kontekstu, neobično aktualno za nas
svećenike. I za sve prave i prosvijetljene kršćane. Kršćanin se
i svećenik, u praksi, uvijek najpouzdanije nadahnjuje Evanđeljem*
Ono je Istina, kakva je izašla iz usta Božjih, »ex ore Dei-« (Mat
4, 4.; Luk 4, 22.). U originalnoj, autentičnoj, i formulaciji i inter-
pretaciji. Kad treba pogoditi ono pravo, kad se treba opredijeliti,
— tamo ili amo, — valja prije svega konzultirati Evanđelje: riječi
Kristove. Prije svih tradicija, prije svake prakse i običaja, prije
svih kurentnih ljudskih mišljenja i primjera. Ljudi su ljudi. I u

52

Crkvi. Svu su povijest ispunili, velikim i malim, odstupima od
Evanđelja, nevjerama Istini, koncesijama ljudskoj naravi i ljud-
skoj mudrosti i diplomaciji, krupnim i sitnim nedosljednostima,
neiskrenostima, hipokrizijama, nastranostima. I tu vrijedi ona
Prorokova: »Maledictus — , qui oonfidit im homine!« (Jer 17, 5.).
Evanđelje je Crkve jedina orijentadona točka, koja nikada ne
vara. Najbolje je i najsigurnije na Evanđelju ispitivati duhove i
ideje: »si ex Deo sunt« (1 Iv 4, 1.). Ne smije nam biti odlučno, što
rade drugi, kako misle »kolege«, kakvo je »opće« mišljenje i »bilo«
klera; odlučno je jedino, šta kaže Krist i njegovo Evanđelje. Bo-
žjim ljudima je mjesto s Evanđeljem, a ne s većinom ni s »učite-
ljima« (Jak 3, 1.). I u teoriji, i u praksi. I u osobnom svećeničkom
životu, i u pastoralnim nastojanjima. I uz riziko, da budemo osam-
ljeni i izolirani! »Qui autem iudicat me, Dominus est — qui illumi-
nabit absoondita tenebrarum et manifestabit consilia oordium: et
tune laus erit unicuique a Deo!« (1 Kor 3, 5.).

Nije svijet Put. Nijesu ljudi Put. Nijesu ni Istina. »Put, Isti-
na i Život«, to je samo Krist. On jedini! Uvijek. U svim, i u
novim, godinama. U svim, i u novim, epohama!

53

»Badava ste dobili, badava dajite!«
(Mat 10, 8.)

BEZ RAČUNA

G. 1961., II.

Štogod je božansko, nije na prodaju. Ne smije se nikada tre-
tirati kao trgovačka roba. Nema prodajne cijene u ljudskoj valuti.
Ne pripada materijalnom redu, u kojemu se jedinome vrijednosti
mjere zlatom. Skvme, profanira, vrijeđa, božanske darove, tko
samo i pokuša da ih upoređuje sa zemaljskim efemernostima. Sve,
što je božansko, bitno je i neizmjerno više i vr jedni je od materi-
jalnoga svijeta. Duh se ne da, ni u prenesenu smislu, prekovati
u novac. »Non commensurantur l« Zdravi se religiozni instinkt sam
od sebe buni protiv svake vrsti simonije. On je, burno i uvrije-
đeno, progovorio i iz svetoga Petra, kad su ljudi i u Evanđelju,
prvi put, pokušali da kupe duhovske darove. »Neka ti tvoji novci
budu na propast, što si pomislio, da se dar Božji može dobiti za
novce!« (Dj Ap 8, 20.). Bogohulniik je svatko, tko milosne Božje
osnove, pune dobrohotnosti, neovisnosti i slobode, hoće da makar
samo i osjeni interesom i računom: kakvim bilo, izravnim ili ne-
izravnim. Na Božjoj ljubavi nijedan čovjek nema prava da zara-
đuje i spekulira. Nema to, uostalom, ni raisona. Zemaljske se
stvari kupuju, jer su rijetke: ne mogu ih svi imati, pa se zato
za njih trgaju. U svijetu milosti, u carstvu Božjemu, nije tiako. Tu
vlada izobilje. Milost se ne iscrpljuje tim, što se pomnožava. Ona
je neizmjerna i neiscrpljiva, kako je sve u Bogu neizmjerno i ne-
iscrpljivo. Svatko je može imati, kolikogod hoće. »I jedoše svi i
nasitiše se« (Mat 14, 20.; Mark 6, 42.). Nadmetanje je, kad se o
njoj radi, bespredmetno, konkurencija besmislena. »Bog duha ne
daje na mjeru — Non enim ad mensuram dat Deus spiritum!«
(Iv 3, 34.). Ne prodaje ga za srebro. Duhovski se darovi uzimaju
i uživaju bez novaca i bez plaćanja. »Properate, emite et comedite
— absque argento et absque ulla commutatione (Iz 55, 1.).

54

Princip je »a priori« jasan. Samo radi ljudske nedosljednosti
i kratkovidnosti Gospodin ga je zaodjenuo i u pozitivnu zapovijed,
kad je, prvi put, poslao svoje apostole na posao praktične duhovne
pastve. Da ih ne bi, ni pod kojom izlikom, prevarila ljudska
mudrost; da ih ni na čas ne bi zbunio zveket novca ni sjaj zlata.
»Gratis accepistis, gratis date, — Badava ste dobili, badava i da-
jite!« (Mat 10, 8.).

Stvarni smisao ove zapovijedi i direktive Gospodinove mnogo
je širi, nego što to na prvi mah izgleda. Formulacija je lapidarna
i koncizna, ali baš zato je bogata sadržajem i primjenom. Ne radi
se samo o simonijačncm ređenju. Ne radi se samo ni o naplaći-
vanju sakramenata. Ne radi se samo ni o prodaji oprosta i blago-
slovljenih krunica. Ne radi se samo ni o spekulaciji s misnim sti-
pendijima. Radi se, prije svega, o božanskoj cijeni i ugledu duhov-
ne službe. A prema toj božanskoj cijeni ni jesmo ni mi svećenici
uvijek lojalni. Mnogo smo puta prema njoj nelojalni. Mnogo je
puta, svi jesno ili nesvi jesno, ponizujemo. Manjka nam apostolske
tankoćutnosti. Majka nam str ahopočit an ja prema riječi Božjoj;
prema uzvišenosti naše evanđeoske misije. Nijesmo uvijek dovolj-
no svi jesni odgovornosti, koja na nama počiva; obveza, koje smo
preuzeli preuzimanjem svoje svećeničke službe.

Najviše ovu stvar u praksi komplikuje okolnost, što mi sve-
ćenici živimo od oltara. I ako ne prodajemo svetih tajni i funkcija,
s njima se često kombinuje naše uzdržavanje. U veri s njima daju
nam vjernici pomoć, s.upsidij, sustentaciju, stipendij, takse: što-
larinske i kancelarijske. Od apostolskih je još vremena tako. »Quis
militat suis stipendiis unquam?« »Ita et Dominus orđinavit iis, qui
evangelium adnuntiont, de evangelio vivere« (1 Kor 9, 7. — J4.).
»Non alligabis os bovi trituranti«, »Dignus est operarius merceđe
sua!« (1 Tim 5, 18.). Vidici se tu lako zamute, pojmovi pobrkaju.
Kod vjernika, vrlo lako. i teoretski. Kod svećenika teoretski rijet-
ko, ali zato u praksi i češće, nego što bi trebalo. Ne pazi se dovoljno
na frazu. I odviše lakoumno pravimo šale sa stvarima, koje su
tako svete, da im u šah nema nikada mjesta i da nikada ne smiju
postati objektom ničije jeftine duhovitosti. »Plaćaju se« mise i
molitve. Govori se, sa smiješkom, kako ljudi »neće da umiru«.
Kaže se. kojiput i u kontekstu, koji nije nimalo edif ikativan : »Pro-
pade petokruna« — nekada; »Propade hiljadarka« — danas. Tak-
siraju se propovijedi i ispomoći, u naravi ih u novcu, sasvim le-
žerno i na domaću, po onome: »Do, ut des«.

55

Ne će nas možda za svaku od tih stvari biskup odmah po-
zvati na odgovornost ni potjerati kanonskim procesom ili kanon*
skim sankcijama. Potjerat će nas samo, kad se toliko zaboravimo,
da počnemo, na svoju ruku, podizati takse ili uzimati proviziju na
stipendije. Potjerat će nas samo, ako se drznemo ljude vraćati sa
ispovijedi, s krštenja, s vjenčanja, jer nam nijesu platili lukna,
godižbene, bira; jer su u zaostatku sa razrezom za gradnju crkve.
Ali nas, sigurno, neće ni pohvaliti. Ni za ono drugo, »sitno«. Ni
biskup! A pogotovu Gospodin i Duh Božji, ako ga u nama ima.

Puno je, puno širi smisao Gospodinove riječi: »Badava ste
dobili, badava dajite!« od crkvenih cenzura protiv simomije. Ona
pravog svećenika sili na plemenitu duhovnu deliikatnost i ponos
u svemu, što se tiče njegove duhovne službe. Svećenik mora biti
duboko uvjeren, da ništa cd onoga, što kao svećenik drži u raka-
ma, nije njegovo, nego da je sve to Božje. Da on tome nije vla-
snik, nego samo »djelitelj«, rizničar, »ministar« (1 Kor 4, 1.).
Nikada to nije ostavljeno njegovoj dobroj volji, a kamo li njegovim
mušicama. Sve je to pod okom i pod kontrolom Učiteljevom. Sve
se to mora mjeriti otkupitelj skim kriterijima Gospodinovim. Sve
to valja uzimati kao kruh iz njegove ruke, namijenjen gladnoj
djeci Božjoj. »I dade učenicima hljebove, a učenici narodu« (Mat
14, 19.; 15, 36.).

Nije svećenički ni apostolski, kad se, pod kojim bilo pretek-
stom, otimamo od duhovnoga posla, bježimo od svećeničke aktiv-
nosti, škrtarimo svojim darovima i talentima, — govorničkim, or-
gani zatomim, literarnim, svejedno, — gerinamo se, da nekome
činimo milost, kad sjednemo u ispovjedaonicu ili preuzmemo pro-
povijed i predavanje, dajemo se moljakati, radimo samo, dok nas
se hvali, dok nam se laska, dok je pred nama puna crkva, zani-
mamo se više ekonomijom, lovom, sportom, popravljanjem satova,
nego brigom za duše. „Parvuli petierunt, panem, et non erat, qui
frangeret eis!« (Tuž 4, 4.). A nije svećenički ni apostolski, ni kad
sjedimo u hladovini, dok drugi rade. »U mirovini sam«. »Čemu
toliko forsiranje, a na tuđi račun!«. »Ni jesam župnik. Nije mi to
dužnost!« Jest dužnost; — dok je god na tebi sveti red i apostol-
ska misija Kristova. »Vae enim mihi est, si non evange&izavero!««
(1 Kor 9, 16 ).

Ne poznaje apostola t »računa«, a ne poznaje ni pravnih ob-
veza. Sto smo dobili, moramo davati. Podatno, darežljivo, spremno,
požrtvovno, nesebično. Gospodin je to namijenio dušama. On od

56

Tias očekuje veledušnost. Njegovi su talenti u našim rukama. A
on hoće, da oni budu kvasac i vatra (Mat 13, 33.; Luk 12, 49.).
On hoće, da se oni množe i kamate. Moramo i mi, kao i naš Go-
spodin, uživati u davanju. »Mensuram bonam — daibunt in sinum
vestrum« (Luk 6, 38.). Daleko mora od nas biti svaki »turpe lu-
čnim« (1 Tim 3, 8.; Tit 1, 7. 11.; 1 Petr 5, 2.).

I nikada ne smijemo izmiješati ono, što je Gospodinovo, s
onim, što je naše. Ono, što je veliko i božansko, s onim malim
i ljudskim. Sto je svećenik duhovno finiji, to će manje o sebi go-
voriti, kad navješćuje Evanđelje. I ne će nikada od hrama i oltara
napraviti kuće trgovačke« (Iv 2, 16.). Ni kada valja kupiti za
dobru stvar ili subvencionirati crkvene akcije. Financiranje treba
da ostane financiranje, sa svojim ljudskim rječnikom i sa svojim
ljudskim zakonima; služba posvećenja duša služba Duhu, sa svo-
jim, nadljudskim, rječnikom i sa svojim, božanskim, zakonima.
Drugo su »stolovi«, pa i oni crkveni, i karitativni, a drugo je
»ministerium verbi« (Dj Ap 6, 4.). Tu je na mjestu samo najfiniji
takt. »Sancta sancte!« Lukno se može u crkvi spomenuti, ali o
luknu se ne smije u crkvi propovijedati. Treba skrupulozno izbje-
gavati i najlakšu aluziju na materdaliia, kad ljude vodimo k oltaru.
Nikada ne smijemo forsirati onih formi pobožnosti, koje »nose«.
Nikada ne smijemo, u bilo kojem duhovnom poslu, pokazivati ni
interesa ni inicijative za njegovu novčanu stranu. »Deus provi-
debit!« Numquid aliquid defuit vobis?« (Luc 22 , 35 .). »Sermo Domini
pretiosus!« (1 Kralj 3, 1.). Dragocjena je i sveta riječ Božja!
I pisana riječ Božja! I knjiga, i članak!

»Badava ste dobili, badava dajite!« I to je jedna od velikih
i vječno aktualnih pastoralno-apostolskih maksima iz Gospodino-
vih usta. I to je jedna od uvijek praktičnih tema za naše sveće-
ničke meditacije i rakolekcije!

57

»Zar ja ni jesam izabrao vas dvanae-
storicu? A jedan je od vas đavao.«

(Iv 6, 70.)

OPASANI SLABOŠĆU

G. 1961., III.

Nema, sigurno, u našemu svećeničkom životu bolni jega osje-
ćaja od osjećaja, da smo u isto vrijeme propovjednici dobra i prav-
de, ali i grješnici. Napadamo grijeh, a sami griješimo. Korimo i
osuđujemo grješnike, a ostajemo u njihovim redovima. »Dići mu s,
et non faci mu s« (Mat 23, 3.). Propeti smo između svojih ideala,
svojih visokih dužnosti, i svoje ljudske slabosti. Svaki put, kad
smo na oltaru, kao da smo privezani uz sramotni stup; kao da
čujemo, kako nam iz svakoga ugla crkve dovikuju: »Liječnice, iz-
liječi sebe!« (Luk 4, 23.); kao da nam odnekle iza nas dopire
do ušiju ozbiljni Gospodinov glas: »Sve — , što vam kažu, držite
i činite, ah po njihovim djelima nemojte činiti!« (Mat 23, 3.), i
ono njegovo strašno: »Jao onomu čovjeku, po kojemu dolazi sabla-
zan!« (Mat 18, 7.). Osuđeni smo, prodani smo, pod vječno dvoj-
stvo, pod vječno protuslovlje. Moramo-, po profesiji, stvarati svece,
a po naravi smo i djelima grješnici. Dobili smo, po ljudsku, vrlo-
nezahvalnu ulogu: da se u isto vrijeme izdvajamo iz svijeta i da
ostajemo s njim (Iv 17, 9 — 18.). Druge ozdravljamo, a sami smo
bolesni: druge pomažemo otkupljivati, a sami trebamo otkupljenja.

Veliki paradckscn svećeništva. Sto tko cd nas to svoje sve-
ćeništvo ozbiljnije uzima, to ga, taj paradokscn, uvijek više i
muči. Kroz čitav život moramo ga rješavati; iz dana u dan mo-
ramo mu tražiti smisao i katarzu.

Mnogi ga naši drugovi, mnogi ga svećenici, kroz sve kršćan-
ske generacije, ni jesu nikada ispravno riješili. Slomih su se, du-
hovno, na tom nutarnjem protuslovlju svećeništva.

58

Jednima je dodijala veličina i težina poziva, pa su ga jedno-
stavno sa sebe zbacili, ih su se cd njega, duhovno, povukli i vra-
tili se natrag u grijeh; pomirili se s grijehom. To je najnesretnije
rješenje: tragično, fatalno, sablasno, demonijačno. Rađa pomno-
ženom zloćom otpadnika i očajnika. Čini od izabranika cinika. U-
tapa se u duhovnome paklu, u kloaki bogo-hule i svetogrđa. »Cor-
ruptio optimi pessdma«. Pali anđeo postaje đavao-zia vodnik. Kvas i
so postaju gnjiloća i trulež. To je Judino rješenje. »Zar ja nijesam
izabrao vas dvanaestoricu? A jedan je od vas đavao« (Iv 6, 70.).
»Juda, poljupcem izdaješ Sina čovječjega!« (Luk 22, 48.). »Bolje
bi mu biilo, da se nije ni redio, čovjek onaj!« (Mat 26, 24.).

Drugi se spašavaju bijegom od stvarnosti. Žmire. Neće da
vi dć svoje bijede i slabosti. Pa sami sebe varaju. Glume i postaju
plijenom iluzije i samoepsjena. Silom od sebe prave svece. Uživ-
Iju ju se u, fiktivnu, ulogu onih, koji su se zauvijek oslobodi h gri-
jeha. Ne udaraju se viče u prsa. Nemaju za sebe prijekom. Bo-
gati su prijekorom samo za druge. Ne kaju se; ne stide se. Samo
ruže i osuđuju. Druge, dakako. Strogi su, tvrdi, samosvijesni. Na-
stupaju ponosno i gordo. Ne traže ni od koga oprošten ja. Ne pri-
maju ni cd koga epemene. Vrijeđaju se i na samu pomisao, da bi
i njih tkogod ubrojio među grješnike, u grješničku masu. Zado-
voljni su sobom, sretni i mirni. Njihovi su računi sređeni; njihove
knjige bez deficita i dugova. To je drugo krivo rješenje. Manje,
možda, cinično i manje očajničko od onoga prvoga, ah Bogu isto
tako mrsko; valjda još i mrže. Neiskreno je i himbeno. Protivi
se činjenicama i istini. »Ako kažemo, da nemamo grijeha, sami
sebe zavodimo, d nema u nama istisne« (1 Iv 1, 8.). To je farizej sko
rješenje: fiktivne svetosti, ohole, a šuplje pravde. »Bože, hvala
ti, što nijesam kao drugi ljudi!« (Luk 18, 11.). »Recede a me, non
a ppropin q u es mihi, quia immundus es!« — Ukloni mi se s puta,
ne približuj mi se, jer si nečist! (Iz 65, 5.).

Pravo je rješenje toga našega svećeničkog paradoksa samo
jedno. Ono apostolsko, ono svetačko, ono crkveno i misno. Leži u
bitnosti i u pojmu ljudskog svećeništva, za razliku od onoga bo-
žanskog, Kristova (Kebr 7, 26.: Iv 8, 46.; 14, 30.). Izložio ga je,
klasično, Apc*stol u poslanici Hebrejima. I svećenik je »opasan
slabošću, i zato mora i za sebe, isto kao i za puk, prinositi (žrtvu)
za grijeh« (5, 2. 3.). I primijenio ga je, apostol-svećenik, i na
sebe i na sve nas. On uvijek, kad govori o grješnicima i njihovu
pomilovanju, govori u prvom licu (Rim 5. 8.; 6, 1 — 6.; 1 Kor 15,

59

3.; 2 Kor 5, 21.; Gal 1, 4.; Ef 1, 7.; 2, 5,; Kol 1, 14.). On sebe
dovodi pred Boga kao prvoga od njih: »quorum primus ego sum«
(1 Tim 1, 15.). On na sebi ilustrira slabost, svijest, tragiku i pro-
kletstvo grijeha (Rim 7, 7 — 25.). On emfatično, ne izuzimajući ni-
koga, postavlja tezu o općnoj grješnosti, i ispred sviju se grješnika
tuče u prsa: »Omnes peccaverunt et egent gloria Dei« (Rim 3,
23.). A sveci nam, svi od reda, — ne samo oni obraćenički, — su-
geriraju to Apostolovo rješenje svojim primjerom. Svi se javno
optužuju i svi se zovu grješnicima: od Jeronima i Augustina, pre-
ko Franje Borgije, do arškoga župnika. I Crkva nam ga, to Apo-
stolovo rješenje, auktoritativno nameće: čitavom svojom liturgi-
jom. Formalno nas sili, da, prije nego što druge odriješimo, sami
zamolimo od Boga oproštenje, a od drugih raskajanih grješnika
zagovor: »Confiteor Deo omnipotenti — et vcbis, fra tres — Mea
culpa , — mea maxima culpa!« U svima pokorničkim molitvama,
što ih molimo, svrstava i nas među, grješničke, molitelje.

Rješenje je, u praksi, samo jedno. Mi sveećnici moramo od
sviju ljudskih i vjerničkih grješnika biti na j ponizni ji. Prvi od
sviju, i najspremnije od sviju, moramo priznavati svoje grijehe.
Ali se, i najviše, i najodlučnije, od njih otimati. Ali i, najviše
od sviju, pružati ruke za Božjim oproštenjem.

Stojimo na čelu grješnika, i na čelu otkupljenih. To je naše
svećeničko mjesto. Samo se tako moralno kvalificiramo, da mo-
žemo, s mirom i s pouzdanjem, druge opominjali, druge odrješivati,
druge posvećivati. Moramo najprije sami biti pomilovani, oslobo-
đeni i opravdani, da možemo druge pomilovavati, oslobađati i op-
ravdavati (Rim 6, 18. 22.).

Rješenje je problemu naše svećeničke grješnosti i naše sve-
ćeničke borbe protiv grijeha: Krist. Njegova nas milost i oprav-
dava i kvalificira. Ona jedina. »Infelix ego homo! Quis me libe-
rabit de corpore nacrtaš huius? Gratia Dei per Jesum Chrlistum
Dominum nostrum!« (Rim 7, 24. 25.).

Smijemo li biti konkretni? I odviše je te grješne bijede na
nama. Svaki nas dan Bog prepušta našoj slabosti; svaki nas dan
uči poniznosti. Vidimo je i osjećamo, tu grješnu bijedu, u sebi.
Gledamo je, svaki dan, na svojoj svećeničkoj braći. Ljutimo se
na nju. Grizemo se s nje. Plačemo nad njom. Grješnici smo. Sve-
ćenički grješnid. Grješni i grješnički svećenid.

Nemojmo nikada k problemu naših svećeničkih grijeha pri-
laziti ni dnički ni farizejski!

Bojmo se Boga više od sviju drugih! Činimo pokoru više od
sviju drugih! I za svoje, — osobne i »tuđe«, — grijehe, i za gri-
jehe svoje svećeničke subraće! Molimo se, svaki dan, da nas Go-
spodin čuva od »zasjeda vražjih« i od sablazni u svetištu! Trgajmo
se za pravdom i za milošću više od sviju drugih! I za svim onim,
što opravdava i što donosi milost! Za molitvom, za ispovijeđu,
za samozatajom!

I uvijek budimo spremni, da, — ponizno, lojalno i iskreno,
— priznamo i svoje lične grijehe, i grijehe svoga staleža! Nikada
se ne gradimo svedma, i nikada ne govorimo kao sved! Uvijek
učimo svoje vjernike, da dobro razlikuju između svetosti Evan-
đelja i naših ljudskih i svećeničkih bijeda; između auktoriteta
Crkve i auktoriteta crkvenih osoba! I nikada nemojmo biti tako
naivni ni tako ludi, pa apologiju Crkve i svećeništva gledati u
samohvali, bilo ličnoj, bilo kolektivnoj! Poluči t ćemo baš protivno.
Nitko nas ne će ozbiljno uzimati. A najmanje svjedod i sudionici
naših grijeha. Mnogo ih je. Previše ih je!

I nama je svećenidma pepelnica i korizma. Mi prvi moramo
posuti glavu pepelom. Pred svim svijetom i pred svim narodom.
Mi se, i u korizmi i uvijek, moramo najviše moliti, da nas Bog
čuva. — nas i našu svećeničku braću, — i da nam, svima, oprosti.
Mi prvi moramo red, glasno i skrušeno: »Parče redemptis!«

»Inter vestibulum et altare plorabunt sacerdotes, ministri
Domina, et dicent: Plance, Domine, parče!« (Joel 2, 17.).

61

»Mir vama!« (Iv 20, 19.)

MIROTVORCI PO POZIVU

G. 1961., IV.

Sve kršćanstvu mogu prigovoriti; ne mogu mu prigovoriti,
da nije prijatelj mira. Stigma je mira na njemu od početka: još
od prvih njegovih navještaja. U starozavjetnim, proročkim, mirov-
nim vizijama. U Betlehemu. Na gori blaženstva. Na Posljednjoj
večeri. U mirotvomosti Crkve, liturgijskoj i socijalnoj. Pomalo bi
bilo i dosadno sve izibnajati.

Sigurno je taj kršćanski mir mir svoje vrsti; nešto speci-
fično. Sam ga Krist razlikuje od svjetskoga mira i njemu suprot-
stavlja (Mat 10, 34.; Luk 12, 51.; Iv 14, 27.). Ali nije zato, ipak,
taj kršćanski mir ni samo ekvivokacija onom miru, koji je danas
toliko popularan i za kojim danas uzdiše, za koji danas, na sve
strane, demonstrira svijet. Uvijek je kršćanski mir shvaćan i kao
socijalni mir: i kao protivnost materijalnoj krvi i ratu, materi-
jalnim mačevima i puškama. Ni po najobičnijoj i najelementarni-
joj logici teksta ne može se drukčije razumjeti Izaijino proroštvo:
»I prekovat će mačeve svoje u raonike, i koplja svoja u srpove,
i ne će narod na narod podizati mača, niti će se više vjež-
bati za boj« (Iz 2, 4.). A ne može se drukčije protumačiti ni sedmo
Isusovo blaženstvo sa gore: »Blago miroljubivima, jer će se oni
nazvati sinovima Božjim!« (Mat 5, 9.). Morali bismo inače svih
osam Kristovih blaženstava proglasiti više manje pobrkanom tau-
tologijom, bez sistema i bez smisla. Pavao, uostalom, ne govori u
figurama; on, sasvim običnim jezikom zapovijedi, nalaže kršća-
nima, da se mole za sve ljude, a napose za kraljeve i vladare,
kako bi njihovi podanici mogli provoditi, — očevidno još ovdje
na zemlji, — život »miran i spokojan« (1 Tim 2, 2.). A u ustima
Crkve rat se, od kojega ona hoće da svojim molitvama zaštiti ljude,
uzima isto onako doslovno kao i nevrijeme, i kuga, i glad, i potres.

62

»Od groma i zla vremena, — Od biča potresa, — Od kuge, glada
i rata, oslobodi nas, Gospodine!« Nijesu ni sredovječne »treugae
Dei« bile nikakve apstrakcije ni simboli, nego prava pravcata pri-
mirja među zaraćenim i naoružanim vojskama. Baš kao što su
i apeli Benedikta XV. i Pija XII. bili pravi, konkretni, zemaljski,
proturatni i mirovni apeli, usred bombardiranja, dima i žive ljud-
ske krvi dvaju najstrašnijih i naj totalitarni j ih ratova, što ih je
zabilježila povijest. Sve se je u njima spominjalo, što se spominje
i u današnjim, toliko popularnim, mirovnim manifestacijama i
demonstracijama. I Ujedinjene nacije, i razoružanje, i međuna-
rodno ratno pravo, i mirovna sudišta, i sloboda mora.

Kršćanstvo je mirotvorno i miroljubivo u sasvim ljudskom
smislu. Ono je protivnik ratova; ono je poklonik socijalnog i po-
litičkog mira. A ako ono, po riječi i primjeru Kristovu, govori o
miru svojim, posebnim, rječnikom, drukčijim od onoga svjetskoga,
to je samo zato, što je njegova mudrost veća i njegova psihološka
intuicija dublja. Ono, kao i Krist, ne ostaje samo na simptomima
i posljedicama; ono uočuje korijene i uzroke. Kršćanstvo traži
stvarna rješenja, realne garancije, a ne zadovoljava se samo fra-
zama. Kršćanstvo neće da bude naivno. Iz duša sve izlazi: i rat
i mir, i pravda i nepravda, i mržnja i ljubav (Mat 15, 19.). Duše
valja najprije učiniti mirotvornima i dobrima, ako hoćemo, da
svijet bude miran i dobar, pravedan i širok.

Nužna je, logična, konsekvencija toga shvaćanja, da kršćan-
stvo ne stavlja pointe na vanjske mirovne manifestacije i akcije,
nego, prije svega, na miroljubiv odgoj ljudi i čovječanstva, na
etiku mirotvomosti. I da njegovo mirovno i mirotvorno djelova-
nje nije toliko direktno i vanjsko, koliko indirektno i nutarnje.
Put do vanjskog, političkog, mira vcdi preko nutarnjeg prianjanja
uz dobro, pravdu i istinu, preko osjećaja općega ljudskog brat-
stva, jedinstva, jedna kopra vnost i i ljubavi u Bogu. Mir među lju-
dima pretpostavlja mir između ljudi i Boga; pokornost vječnome
zakonu Dobrote i Ljubavi. Potiskivanje faktičnog, krvavog, rata iz
svijeta i iz života polazi i počinje od potiskivanja potencijalnoga ra-
ta u dušama: samoobožavanja, ličnog i skupinskog, oholo-sti, namet-
ljivcsti, sebičnosti, pohlepe, mržnje. Siamo ako nitko sam sebe ne
precjenjuje i ne nameće, samo ako nitko sebe ne smatra gospodarom
drugima, samo ako čovjek sačuva plemenitu superiornost prema ma-
terijalnim vrijednostima, samo ako ljudi i narodi jedan u drugome
gledaju braću, a ne rivale, moguća je mirotvorna suradnja i soli-

63

da most u kolektivnom životu. A za to je potrebno, đa svi pri-
znajemo jednoga velikoga, zajedničkog, Oca, onoga božanskoga sa
nebesa, moćnoga i dobroga; za to moramo svi biti okupljeni u
jednoj kući i u jednoj obitelji: po pripadništvu istom Otkupitelju

1 Otkupljenju; za to svi moramo vjerovati u više i vječne vrijed-
nosti, koje su tako velike, da se pred njima relativiziraju sve sitne
materijalne ambicije i suparništva, i tako obilne i bogate, da se
nikome za njih nije potrebno otimati; za to svi moramo prihva-
ćati iste, najviše i apsolutne, moralne kriterije, koji će nas etički
disciplinirati i sublimirati, za jedan idealniji međuljudski i među-
narodni život i simbiozu.

Vjerom se u Boga i u vječnost postaje čovjek širok duhom,
ponizan i mirotvoran. Pripadništvom univerzalnom Kraljevstvu
Božjem, Crkvi, postaje se građanin svijeta, brat svim ljudima i svim
narodima u Bogu. Tko živo vjeruje, ne može biti ni rasista, ni
ubojica, ni krvnik, ni silnik, ni huškać na rat.

I ako je mir na zemlji u krizi, danas i oduvijek, i ako je
mir, toliko puta, više ideal i čežnja nego stvarnost, to je stoga, što
je još u dušama previše zloće, što srca još ni jesu smirena ni dobna..
Grijeh je još previše jak. Čovječanstvo je još previše daleko od Oca.

Mirovna je aktivnost, i zadaća Crkve, — ona glavna, ona naj-
važnija, — u oplemenjivanju duša i u propovijedanju iskrenog
bratstva sviju ljudi u Bogu.

Kršćanstvo je po svojoj biti mirotvorno. Ono je po svojoj
misiji propovjednik i glasnik mira. Uvedeno je u svijet kao reli-
gija mira, betlehemskim, anđeoskim, mirozovom: »Slava Bogu na
visini, a na zemlji mir ljudima dobre volje!« (Luk 2, 14.). Dobilo
je mir u baštinu, i na Posljednjoj večeri, i na Uskrs. »-Mir vam
ostavljam, mir vam svoj dajem« (Iv 14, 27.). »Mir vama!« (Iv 20,
19. 21. 26.). S pozdravom i s porukom mira uputio ga je Krist u
svijet. »U koju god kuću uđete, najprije recite: Mir kući ovoj!«
(Luk 10, 5.; Mat 10, 12.).

I mi smo, svećenici kršćanstva, mirotvorci. Mirotvorci već po
svome pozivu. Propovijedamo »Evanđelje mira« (Ef 6, 15.). Go-
vorimo ispred »Boga mira« (Rim 15, 33.; 16, 20.; 1 Kor 14, 33.;

2 Kor 13, 11.; Filip 4, 9.; 1 Sol 5, 23.; 2 Sol 3, 16.; Hebr 13, 20.).
I ispred Crkve mira. Navješćujemo »mir i dobro« (Iz 52, 7.; Rim
10, 15.; 14, 17.). Vojujemo pod zastavom bratstva i ljubavi (Mat
23, 8.). Ne možemo biti ratnici. Još cd početka Crkva nam je
zabranila, da nosimo oružje, da budemo vojnici od profesije, da,.

64

svojom voljom, idemo u rat i u bitku. Mi svaki dan, — kod oltara,
u misi, — molimo za mir, i kod svake se, svečane, mise grlimo
i nosimo »Pax«, mir, s oltara, pa ga predajemo dalje, svoj otkuplje-
noj ljudskoj braći. Ispadamo odmah iz uloge, čim smo imalo rato-
borni, čim zaboravimo, da je rat prokletstvo i nesreća, vrijeme
vjerske, moralne i pravne anarhije, čim počnemo išta od njega
očekivati, čim prestanemo sve oko sebe pozivati na strpljenje,
ljubav i pnaštanje.

Ne mora, to se zna, — i ne smije, — naše svećeničko miro-
tvorstvo biti ni naivno ni fanatično. Ne smije biti ni fantastično
ni vizionarsko. Samo nas Evanđelje sili na trijeznost, na oprez,
na rezervu (Mat 24, 6. 7.; Mark 13, 7. 8.; Luk 21, 9. 10.). Ako itko,
mi svećenici osjećamo, na svakom koraku, i mutnu, intrigantsku,
podmuklu, razornu ulogu strasti, i socijalnu tragiku grijeha (Jak
4, 1.), i prste demonskog »ubojice od početka« (Iv 8, 44.), koji za-
vodi i zavada narode. Ali, mir je ipak naš i načelni i vječni
ideal. Mir mora stoga biti i naša postojana, svagdanja molitva.
I u najmračnijim i najzdvojnijim situacijama naše je gledati i
pokazivati na nebo. Naše je vjerovati u Milosrđe, Providnost i
Uskrsnuće!

»Mir vama!« »Agnus Dei, qui tollis peccata munđi, dona
nobis pacem!«

5 članci

65

»Pogledajte na ljiljane u polju . . .«
(Mat 6, 28.)

U BOŽJOJ PRIRODI

G. 1961., V.

Naš je Gospodin živio u priredi i volio je prirodu. Rodio
se je u staji, između pašnjaka, pastira i stada. Odrastao je na
selu, u Nazaretu, u ambijentu mirnog, idiličnog, patrijarhalnog,
ladanjskog života. Hodao je, kao putnik i učitelj, na sve strane,
preko judejskih i galilejskih brda i dolina. Zagledavao se je u
svojim noćnim molitvama u nebo i zvijezde. Odmarao se je i pio
je vodu na siharskom izvoru (Iv 4, 5. 6. 8.). Prolazio je prečacima
između usjeva (Mat 12, 1.; Mark 2, 23.). Krstario je, toliko puta,
lađicom po jezeru. Jeo je, po domaću, na travi i na žalu, s učeni-
cima i sa narodom (Mat 15, 35.; Mark 6, 39.; 8, 6.; Luk 9, 14. 15.;
Iv 4, 31.; 6, 10.; 21, 9. 13.). Zanosio se je pogledom na cvjetnu
raskoš ljiljana i na živo, nemirno, šarenilo ptica, što su po po-
ljima gukale, gmktale i pjevale (Mat 6, 26 — 30.; Luk 12, 24 23.).
Povlačio se je pod krošnje Maslinskog vrta i u tišinu prirode, da se
odmara i moli.

Naš je Gospodin volio prirodu i u njoj uživao. Moramo je i
mi, njegovi svećenici, voljeti. Moramo i mi uživati u njezinoj či-
stoj i svježoj, vedroj, ljepoti. Bit ćemo i sami odmah veseliji, pri-
rodniji i čišći. Većina nas je i onako s njom nerazdruživo povezana.
2ivimo na selu. Oko nas kukuriču pijetli, naganjaju se janjad,
muču krave, zuje pčele i 'kukci, pjevaju slavuji i ševe, cvate cvi-
jeće, miriše trava i koševina. Svaki dan pasemo oči, kao i naš
Gospodin, na zvijezdama i mjesečini, na zorama i urancima, na
sunčanim zapadima i noćnim smirajima, na šumama, što, po riječi
svećenika-pjesnika, »s tisuć hvoja* savijaju svoja čela pred Go-
spodinom, koji iznad njih prolazi, i pjevaju mu svoje poetične
Jutrenje i Večernje, na dalekim ravničarskim obzorjima i ma »gor-

66

dim safirima*« »plavetnih gora-«, po kojima nam se Bog javlja,
kao psalmisti, vjetrovima, olujama i munjama. Zubore ispred nas
potoci, šume Dunav i Sava i Drava i; Bosna i Neretva, buči »More
Adrijansko«. Oko nas sipi kiša i pada snijeg. Prolaze pored nas
zelena proljeća i rujno-zlatne jeseni. Živimo usred te vječne pri-
rodne »teofanije-«. A ako ne živimo na selu, duša nam je na selu.
U njemu smo se, skoro svi, rodili; iz njega smo, skoro svi, došli;
za njim osjećamo neodoljivu nostalgiju: naravnu ili, barem, onu
nadnaravnu, biblijsku. Bog nas zove natrag u prirodu, u kojoj
je čovječanstvu bio, na početku, pripravio stan i sreću. Najljepšu
i najčišću sreću: zemaljski raj.

Čitava je tradicija kršćanstva i svećeništva u stilu prirode.
Sveti se je Augustin nad valovima nadahnjivao za svoje teološke
meditacije; sveti je Jeronim pisao svoja najbolja djela u sirijskoj
pustinji; sveti je Franjo dnagao životinje i razgovarao s pticama;
sveti se je Ignacije zagledavao u zvijezde; ni broja se ne zna
svecima i Božjim velikanima, koji su svoju dušu čistili, izdizali i
prosvjetljivali u prirodi, — na Horebima, i Alvemima, i Manre-
zama, dobivali su oni, najčešće, objave i stigme; — sve su se kon-
templativne duše najbolje osjećale po šumama i planinama. I
kontemplativni redovi i samostani. U prirodi su spontano nalazili
Boga. U prirodi im se je on objavljivao u svom mirnom, dosto-
janstvenom i ponosnom veličanstvu.

Ne smijemo ni mi, današnji svećenici, apostatirati od prirode,
svejedno što živimo u doba atoma i elektronike. Ubili bismo odmah
u sebi pastirsku, betlehemsku, prostodušnost, bez koje nema prave
djece Božje, pa ni glasnika Božjih. Začepili bismo u sebi izvore
najčišćeg i najnevinijeg veselja. Porušili bismo pod sobom najsi-
gurnije poluge nutarnjeg mira i ravnovjesja. Duhovno bismo oglu-
šili i ohrapavili, kao i mehanizirani, modemi i modni, svijet oko
nas. Pola je njegove nesreće i nervoze u tome, što se je udaljio
od prirode i stao živjeti jednim umjetnim i usiljenim životom, bez
mira i bez poezije. Nezadovoljan je, trza se, a ne zna, kako da se
izvuče iz zamke. Traži na sve načine zamjenu za izgubljenu ra-
dost prirode i djetinjstva. I u putovanju, i u sportu, i u turizmu.
Očajno se, iz svoje krletke, zalijeće za svakom mrvicom i svakom
pahuljicom, što k njemu zaluta sa bogatog, iskićenog, božičnog
drveta prirode.

Ne smijemo za njim. Ne smijemo se tehnokratizi rati . Mora-
mo i drugima pomagati, da nađu izlaz i povratak.

67

Bog je u prirodi. Samo je ona za njega dovoljno velika. Samo
ona nosi biljeg nečega, što je jedini on mogao napraviti. Sve, što
su ljudi napravili, sitno je, tijesno i bučno. A priroda je tajanstvena
i mirna, kao i Bog. Uvijek će nas sjetiti Stvoritelja i njegove veličine
i ljepote. Nigdje se bolje ne meditira nego u prirodi i o prirodi,
I sa balkona župskoga stana, i na šetnji oko crkve, i na pješa-
čenju kroz polja, i na kolima i saonama, i na palubi, i sa željez-
ničkoga i autobusnoga prozora, i ispod avionskih krila. I nigdje
nije kršćanska i svećenička radost ni intenzivnija ni čišoa nego u
prirodi. Ako na zemlji ima predokusa nebeskih radosti, — radosti
velikih spoznaja i uživanja u nadljudskoj ljepoti i ljubavi, bez
strasti i nemira, — onda je taj predokus promatranje prirode i
počinak na njezinu krilu: gdje je sve neizmjerno, a usklađeno;
gdje sve gradi i sluša. Ni njezine disonance nijesu ništa drugo nego
nova Božja objava; nego vjekovno trzanje prirode pod trhom i
jarmom grijeha; nego njezino mistično-nesvi jesno uzdisanje za
otkupljenjem i posinjenjem djece Božje (Rim 8, 23.). »Scimus enim
quod omnis creatura ingemiscit et parturit usque adhuc« (Rim
8, 22.). »Et ipsa creatura lib era bitu r a servitute oorruptionis in
libertatem gloriae filiorum Dei!« (Rim 8, 21.).

Da to prevedemo na obični jezik naših svećeničkih dužnosti?
Moramo voljeti prirodu i rado u njoj boraviti: povučeni, zami-
šljeni i mirni. Moramo prirodom i njezinim ljepotama okružiti sve
manifestacije vjere, a manifestacijama vjere posvetiti svu prirodu.
Moramo zelenilom, i cvijećem, i ljiljanima, i dječjom nevinošću,
zakititi i naše procesije, i naše prve pričesti, i naše mlade mise,
i naše svibanjske oltare, i naše »Betleheme« i »Božje grobove«.
Moramo u svakom selu, na svakom brijegu, na svakom raskršću,
čuvati Bogu spomen. Moramo i vjernike, a osobito mladež i djecu,
napući vati i u prirodu i na radosti u prirodi. Najzdravije su, naj-
čišće su, najvitalnije su od svih radosti zemaljskoga reda. Od svih
sportova najfiniji su oni iz prirode: sa snijega, sa vode, sa planine.
Od svih veselica najveselije su one u šumi i na travi. Moramo i
sami uvijek biti plemenito naivni, prostodušni, prirodni i veseli,
i među vjernicima uvijek propagirati prostodušje, prirodnost i
veselje. Daleko mora i od nas i od njih biti svaka prenapetost,
6vaka mrzovolja, svaki životni pesimizam, svaki snobizam i
afektadja.

68

I mi svećenici moramo imati svoju radost, svoju poeziju, svo-
ja nadahnuća. Tražimo ih prije svega u prirodi, toj velikoj sli-
kovnici Božjoj, gdje ih je tražio i Krist!

I ljubav k prirodi jedan je od sinonima, jedna od varijanata,
djetinjstva Božjega. I ljubav k prirodi jedan je od tipičnih bilje-
ga svećenika po, evanđeoskom, liku Kristovu!

»Pogledajte na ljiljane u polju . . .«< (Mat 6, 28.).

69

»•I druge ovce imam, — i njih mi
valja dovesti . . .« (Iv 10, 16.)

PRED KONCILOM UJEDINJENJA

G. 1961., VI.

Katolička se Crkva ne da ni zamisliti bez žive svijesti uni-
verzalizma i općenitosti. Čitavom svojom, bitnom, misijom usmje-
rena je ona u tome pravcu. Krist je, izrijekom, razmaknuo međe
njezinim ambicijama sve do kraja zemlje; proglasio je Preten-
dentom na duhovno ovladavanje »svim narodima« (Mat 28, 19.
20.; Mark 16, 15. 16.; Luk 24, 47.). Nju tjera na ekspanziju apo-
diktički nalog, Gospodinov: »Ja vas šaljem!« (Iv 20, 21.). Nju du-
hovno progoni Kristova vizija o drugim ovcama i o jednom ovci-
njaku i jednom Pastiru (Iv 10, 16.). Univerzalizam, jedinstvo Istoka
i Zapada, Sjevera i Juga, oko velikoga svadbenoga stola u Kraljev-
stvu Božjem (Luk 13, 29.) plemenita je opsesija kršćanstva. Crk-
va se i sama, s Kristom, neprestano muči u mističnoj žeđi za du-
šama: »Silio!« (Iv 19, 28.), »Ut sint unum!« (Iv 17, 11.). Ona ne ce
nikada imati mira, dok god bude na sebi osjećala težinu toga, još
uvijek neispunjenoga, naloga. Ona je uvijek, od početka, pa do
danas, bila misijska Crkva i unijska Crkva. Njezin su konacm
cilj i plijen svi, koji vjeruju. I svi, koji ne vjeruju, ali bi morali
vjerovati. A to znači: čitavo čovječanstvo; svi ljudi.

I kršćansko je svećeništvo uvijek misijsko i unijsko. Nitko,
nas svećenike, ne može osloboditi od toga tereta i od te obaveze.
Neka mi imamo svoj, sasvim konkretan, radni sektor, neka je
naše svećeničko djelovanje, našim osobnim poslanjem, lokalizo-
vano na čuvanje i obranu starih, tradicionalno katoličkih, pozicija,
mi opet, svakom žilicom svoga bića, moramo visjeti na zadnjem
i najdubljem smislu stvari, kojoj služimo: na spasenju i bratstvu
čovječanstva u Bogu. Sve zastave moraju postati jedna zastava,
sve fronte jedna fronta, sva kraljevstva jedno kraljevstvo. Svaka

70

ljudska duša mora se pokloniti Bogu: »et subditus fiat omnis
mundus Deo« (Rim 3, 19.; 1 Kor 15, 23. — 28.).

I dokle se god taj konačni ideal nije ostvario, naše će se oči
zagledavati prema braći s druge strane zavjese (Ef 2, 14.), naša
će se usta, po nalogu Gospodinovu, pomicati na molitvu za izmi-
renje i sjedinjenje: »Molite se dakle Gospodaru žetve!« (Mat 9,
38.), naše će ruke, ovako ili onako, realno ili potencijalno, graditi
mostove zbliženja i jedinstva među svim sinovima Božjim (Iv
11, 52.).

Pravi svećenik ne može nikada biti, ni teoretski ni praktično,
nezainteresiran ni za problem misija, ni za pitanje sjedinjenja
kršćanskih crkava i sljedbi. To je i pokretalo, toliko puta, velike
svećeničke duše na misijske i unijsike akcije: i na one najneobič-
nije, na j smioni je, najgeneroznije, najteže. Duboko u kompaktnom
kršćanskom zaleđu nicala su misijska zvanja i odlazila, s pravom
abrahamskom vjerom, u daleki poganski svijet: »Iziđi iz zemlje
svoje i od roda svojega i iz doma oca svojega . . .« (Post 12, 1.).
U zemljama bez ikakve neposredne veze, — krvne, jezične, kul-
turne, socijalno-političke, — sa kršćanskim i slavenskim istokom
ustajali su stručnjaci za uniju i, oduševljeni, strastveni, propaga-
tori crkvenog jedinstva. Ostavljali su i domovinu, i jezik, i obred,
i tradicije, samo da pruže ruku nesjeđinjenom kršćanstvu s onu
stranu linije: da dojučerašnje rivale zagrle kao braću u vjeri i u
crkvenom jedinstvu. Kršćanska, svećenička, apostolska, ljubav
neće da zna ni za kakve ni granice, ni razlike, ni interesna pod-
ručja i sfere. Ona je sva univerzalistička. I po ciljevima i po
prostorima! Ona sva živi od velikoga očekivanja, od sretne evan-
đeoske vizije budućnosti: »I doći će, i sjest će« (Luk 13, 29.). »I
bit će jedno stado i jedan Pastir!« (Iv 10, 16.). Ali i od velike akcije!

Ne smijemo ni mi, — ovdje u vjerski izmiješanim krajevima;
ovdje na đomak nesjedinjenome Istoku; ovdje na vratima Azije
i na stoljetnim magistralama uzajamnog idejnog strujanja i za-
pljuskivan ja kultura i civilizacija, — u tom pogledu ostati ni po
strani, ni u pozadini, ni bez elana i inicijative. Pogotovu ne danas:
u doba skrajnje aktualizacije misijskog i unijskog problema. U
vrijeme, gdje ta misao očito historijski sazrijeva; gdje je Provid-
nost tako vidljivo i upadno stavlja na tapet savremeni'h zbivanja.
Gdje je, iza stoljeća, po prvi put došlo do novih kontakata, s jed-
ne strane između raznih monoteističkih religija, a s druge strane
u samu kršćanstvu, između katoličkog Zapada i pravoslavnog Isto-

71

ka, između ostare« rimske Crkve i »novih« kršćanskih profesija
protestantskog Sjevera. I to s ulogom mnogo dobre volje na svim
stranama, i uz mnogobrojne lojalne odazive svakoj plemenitoj i
dobronamjernoj inicijativi; u prvom redu onoj, za nas najmjero-
davnijoj, iz papinskog Rima. O sudbini se religije u principu radi,

0 izgledima kristijanizacije svijeta, o budućnosti Crkve i kršćan-
stva, o okupljanju i koncentraciji sviju, koji vjeruju i nose ime
Božje na čelima.

Dvije su stvari, i za nas svećenike, danas praktično najvažnije,
u koliko hoćemo da budemo konkretni. Važnije od svih detalja.

Moramo intimno i živo reagirati na svako podizanje, — ali

1 spuštanje, — kazaljke na misijskom i unijskom barometru. Sve
nas s toga područja mora interesirati. Prije svega, — posve u
stilu Evanđelja. — molitveno interesirati. »Molite se dakle Go-
spodaru žetve!« (Mat 9, 38.; Luk 10, 2.). Moramo taj interes pre-
nositi i na vjernike: na sve načine; svakom prilikom. Mora to
postati religiozna psihoza naših dana. Jedna od karakterističnih
značajki današnje religioznosti i današnjeg, probuđenog, kršćan-
stva. Onako kao, danas, u Sjevernoj Americi, gdje upravo mobili-
ziraju i pastvu, i Štampu, i lajike, i oženjene parove, za tu akciju,
a s genijalnom i minucioiznom organizacijskom akribijom; osobito
u vezi sa papinskom inicijativom za duhovnu pomoć latinskoj
Americi. Moramo se brinuti, da to bude i kod nas uvijek u du-
hovnom zraku. Da naše vrijeme postane vrijeme svi jesnog oče-
kivanja novog Dolaska Božjeg u narode.

I, moramo misijskoj i unijskoj ideji utirati puteve u duše
i u svijet također indirektno, psihološki: širinom svojih kršćanskih
shvaćanja i svoga kršćanskoga srca, na prvom mjestu. Prošla su
vremena, kad je trebalo, — ako je uopće trebalo: onoliko, koliko
su to male kršćanske duše radile, — isticati ono, što nas od drugih
razdvaja. Danas treba isticati ono, što nas spaja. A to je, prije
svega, univerzalna spasitelj ska volja Božja, općenitost Otkupljenja
i zajednička težnja za božanskom i životvomom istinom. »Unus
Dominus. una fides, unum baptisma!« (Ef 4, 5.). To je, prije
svega, širina srca, dobrota i ljubav. »Bog je ljubav!« (1 Iv 4, 16.).
»Ovo je zapovijed moja, da se ljubite!« (Iv 15, 12.).

Nikakva fanatizma neka ne bude u našim kršćanskim, a
osobito svećeničkim, redovima! Nikakve proželi tističke strastve-
noisti! Nikakve nacionalne uskogrudnosti, osjetljivosti, sumnjiča-
vosti, ekskluzivizma! Nijesu nam inovjerci, — ni kršteni, ni ne-

72

kršteni, — ako su dobre volje, protivnici; oni su nam sumi šije-
niti i saveznici. Moramo ih svagdje susretati sa poštovanjem, sa
razumijevanjem, sa blagohotnošću, sa štednjom, sa suzdrži jivošću,
sa ljubavlju. Prema prosvijetljenim direktivama Crkve. I u slu-
čajnim kontaktima, i u religioznim dijalozima, i u građanskom i
društvenom životu, i u propovijedima, i u katoličkoj štampi i pu-
blikacijama, i na katoličkim, izvancrkvenim, manifestacijama. I,
moramo uvijek biti spremni, da i sebe optužimo, da, lojalno i
iskreno, priznamo i svoje grijehe. Lične i kolektivne; sadašnje i
historijske; psihološke i tradicionalne. A bilo ih je puno! Istina
nada sve, to nam mora biti parola!

Rim nam prednjači, uz aplauz svih velikih umova u Crkvi
i u kršćanstvu. On ne revidira božanske Istine, ali je spreman
revidirati sve, što je ljudsko. I ceremcni j alno-prot okolne uzuse na
papinskom dvoru, i stare liturgijske tekstove, i nove molitvene
obrasce. I izrijekom nam kaže, da pitanju unije, i mi katolici,
moramo pristupati s rukom na prsima, u stavu »Ccnfiteor«-a.

Već decenijima molimo, u siječnju, osminu za sjedinjenje ili,
bolje, osminu za obraćenje svijeta. Već mnogo godina slavimo
»Misijsku nedjelju«. A danas stojimo i pred koncilom »ujedinje-
nja«. Ako ikada, u naše dane mora Petrovo, mora blagdan Crkve,
biti u duhu svetoga jedinstva i širine. Uklonimo i iz svoga srca i
iz srca svojih vjernika sve, što smeta milosnim namjerama Bo-
žjim sa kršćanstvom i sa čovječanstvom! Ostalo će učiniti Milost
i Providnost Božja, — kad dođe njezin dan!

»I druge ovce imam, koje nijesu iz ovoga ovčmjaka; i njih
mi valja dovesti; i čut će glas moj, i bit će jedan ovčinjak i jedan
Pastir!« (Iv 10, 16.).

»Pođite nasamo i počinite malo !«
(Mark 6, 31.)

»DUHOVNE VJEŽBE«

G. 1961., VII.— VIII.

Nikada ni jesu ni sa trga ni sa igranki izlazili u svijet misli-
oci ni ljudi velike duše. Posao ne da misliti; buka rastresa; zabave
siromaše dušu. U samoći se duhovno zri je. Čovjek mora ostaviti
ljude, kad hoće da razgovara s Bogom i sa svojom savješću. Bez
koncentracije nema ni ideja, ni planova, ni promišljenih odluka.
Misli se i reflektira samo- u tišini. Sjeme bačeno na cestu pozoblju
ptice i izgaze noge prolaznika. (Mat 13, 4.; Luk 8, 5.).

Za religiozni život sve to vrijedi još u dvostrukoj mjeri. Opće
iskustvo svih duhovnih ljudi napravilo je od toga aksiom. Refor-
matori i sveci dolazili su kršćanstvu i Crkvi uvijek iz pustinje;
velike su, sekularne, providencijalne, odluke padale uvijek u sa-
micama. Doslovce je istina, što kaže » Nasljeđu j Krista«: »In silentio
et quiete proficit anima devota, et discit absconđita Scripturarum«
(I, 20, 27.).

Uostalom, prije svih duhovnih učitelja naučio nas je Krist
toj, tako dubokoj, ljudskoj i božanskoj mudrosti. Dao nam je
primjer. »Exemplum dedi vobis!« (Iv 13, 15.). Prije svakog svoga
važnijeg nastupa povlači se on, u Evanđelju, u samoću. Velikom,
pokorničkom, samoćom u pustinji i započinje svoj javni i mesi-
janski život. Njegov ga je božanski Duh, sam, tamo odveo (Mat
4, 1.). I pred poziv prvih učenika odlazi on na pusto mjesto (Luk
4, 42.), i prije definitivnog izbora apostola i svoje programske
»besjede na gori« penje se on na brijeg i »provodi svu noć u mo-
litvi Božjoj« (Luk 6, 12.), i za veliko čudo hljebova, koje je bilo
uvod u njegova euharistijsika obećanja, odabire on pustinju i samo-
tovanje (Mat 14, 13. 23.; Mark 6, 32. 46.; Iv 6, 15.), i za pozor-
nicu svoje slave uzimlje on osamljeni Tabor (Mat 17, 1.; Mark 9,

74

1 ; Luk 9, 28.). U Maslinskom vrtu, opet sam i povučen, sprema
se on, »po običaju« (Luk 22, 39.), u molitvi i mističnom hrvanju
s Ocem, na svoju veliku Kahiarijsku i Otkupiteljsku žrtvu. I
svoje apostole on, toliko puta, vodi i šalje, da počinu i da se
mole na osami. »Pođite nasamo i počinite malo!« (Mark 6, 31.).
».Počekajte ovdje i straži! e sa mnom!« (Mat 26, 38.; Mark 14, 34.).

Ima Gospodinov primjer, i ovdje, svoju pouku i za nas sve-
ćenike.

Nije ni nama grijeh počinuti, kad tomu dođe vrijeme. Ni
fizički počinuti. Ni otići na odmor, na izlet, na put. U ovom ili
■u onom obliku, to nam je zapravo i dužnost. Zahtijeva to od nas
ljudska narav. Psihofizička je to potreba svakome. Posao zamara
i dušu i tijelo. Ne može nitko neprestance raditi. Klonu sile.
Smanjuju se radni kapaciteti i kvaliteta posla. Može doći i do
sloma, prije svega onoga psihičkog. U tomu je, jednim dijelom,
i smisao nedjeljenog počinka i 3. Božje zapovijedi. Sve je to i stvo-
rilo instituciju praznika i dopusta. Pedagozi su je i socijalni mi-
slioci stvarali. Iz viših pobuda; ne od obijesti. Ne samo u interesu
pojedinca, nego i u interesu društva i općeg dobra. Mora i sveće-
nik, — barem ako ozbiljno radi i pasterizira, — imati svoje
praznike. Blagdanskog odmora, za razliku od vjernika, mi sveće-
nici nemamo. Nedjelja i svetkovina nama su glavni poslovni dani:
dani prenaprezanja i umora. Valja im naći nadoknadu. U mnogim
redovima predvidjeli su takav odmor njihovi osnivači pravilima*
Ignacijanska, svetačka, apostolska i organizacijska, mudrost uvela
je, na primjer, za Družbu, — i ako ju je inače svu zamislila u
nadnaravnim koncepcijama »veće slave Božje«, — sedmične »vi-
le«. Drugi su pitanje uredili drukčije, ali i oni uvijek s puno pa-
žnje i brige. Kod svjetovnih svećenika stvar je to, više, osobne
savjesti; samo i kod njih na, uvijek zakonitom, pravnom titulu,
koji nam je dala sama Crkva u svojim kanonima (338. § 2., 354.,
418. § 1., 465. § 2.), na temelju svoga stoljetnog i mudrog iskustva.
Forme su slobodne; samo inspiracija mora uvijek biti Gospodi-
nova i evanđeoska. Ne smijemo biti pretenciozni oni razmaženi.
Ne smijemo svećenički život pretvarati u odmor preko čitave
godine, u vječnu »mirovinu« i putovanje. I ni jesu za nas odmori
ni na sportskim olimpijadama, ni na luksusnim putovanjima oko
svijeta, ni u mondenom društvu lajika, ni na bučnim plažama.
Svaki naš odmor mora biti pomalo Emaus, pomalo Betanija, a
pomalo Tabor. Uvijek blizu prirodi i Gospodinu u njoj; uvijek ne-

75

gdje uz crkvu i uz Božje duše. Ili, jednostavno, s braćom i među
braćom. U susjedstvu ili u daljini, svejedno. Svaki naš odmor
mora biti paralelno odmor i duše i tijela.

Samo, problematika onoga Kristova: »Requiescite pusi Hum*
nije jedino u fizičkom, pa ni u psihičkom, odmoru. U pitanju su i
naši ascetski odmori; i naše duhovne tišine i samoće. »Solitudin.es*
pred Bogom.

I one su nam potrebne. Još više od sviju drugih. Nužno, bez-
uvjetno, potrebne. To više, što više vanjski radimo. To više, što
nas više razapinju okupacije i more brige. I zakonite, i svete, i
pastoralne, i staleške, okupacije i brige. Valja duši omogućiti, da
s njom govori Bog. U tišini. Na miru. »In aura leni* (Job 4, 16.;
3 Kralj 19, 12.). Valja se uvijek iznova reorijeintirati na Bogu
i na Evanđelju. Valja svaki dan vršiti korekture, ispravke, revizije,
nutarnjih pokreta i pobuda. Valja se, milosno, molitveno, asketski,
uzdignuti, okrijepiti, osvježiti. Periodički. Daleko od buke običnoga
života. Daleko od naših svakodnevnih uzrujavanja, žurbi, nereda
i nervoza. »Seorsum*. »In deserto loco*.

Nema, — budimo s tim svi na čistu, — ni pobožna i sveta
ličnog svećeničkog života, ni pastoralne revnosti i idealizma, bez
svagdanjeg ispita savjesti, bez svakodnevnog razmatranja, bez
češćih svećeničkih »duhovnih vježbi*; bez eksercicija.

Živjet ćemo smeteno, vrtoglavo, razuzdano, ne izađemo li,
svaki dan, pred Gospodina na račun i na sud (Mat 24, 49.). Polet-
jet ćemo, i nesvi jesno, za nižim čovjekom u sebi; povući će nas za
sobom naše strasti, naše karakterne mane. Sakrili smo se od vječ-
noga Sunoa i od jedine božanske Istine, ako se svaki dan, u medi-
taciji, ne zagledamo u nadzemaljsku, božansku, stvarnost Nadsvi-
jeta i u veliki uzor Prvoga i Vječnoga Svećenika (Hebr 7, 26.).
»Discite a me!* (Mat 11, 29.). Ostali smo bez godišnjeg oporavka
duše, bez gorskog i morskog zraka, koji joj daje i širi krila, bez
duhovnih rezervi i bez duhovnih manevara, radit ćemo bez plana
i bez diskrecije, ako često ne obavimo duhovnih vježbi. Zaležat
ćemo se, ukrutit ćemo se, šablonizirat ćemo se. I pastoralno ukru-
titi i šablonizirat i. Treba da već jednom izađemo na puno svijetlo,
na svježi domaći zrak, pred široke vidike vječnosti. Da se na-
đemo s Gospodinom oko u oko. »Magister adest et vocat te!* (Iv
11, 28.).

Pomalo smo se u tom, — a zbog toga i u koječemu drugom,
— i zapustili. Osobito u ovo poratno vrijeme, puno zapreka i stra-

hova svake ruke. Ima nas, pa i petnaest godina nijesmo bili na
duhovnim vježbama. A tri su i kanonski i asketski minimum (kan.
126.). Živimo od starih, i prastarih, rezervi, stoput prežvakanih.
Duhovno smo izgladnjeli i osušili se do kostiju. A jedva da bismo
bili tako indolentni, da svaki dan razmatramo i da svaki dan ispi-
tujemo savjest: i općenito, i posebno. Da se svaki dan hvatamo
u koštac sa samima sobom i s Bogom, kao Jakov u Fanuelu
(Post 32, 24.).

Praznici su pred nama. Razmišljajmo jednom malo i o ovoj
strani svećeničkog života! Praznici su pred nama. Vrata su sve-
ćeničkih duhovnih vježbi otvorena, i ovdje i ondje, i zovu nas.
Odazovimo se! Pođimo nasamo i počinimo malo!

»Sed habeo adversum te, quod caritatem tuam primam reli-
quisti. Memor esto itaque, unde excideris: et age poenitentiam, et
prima opera fac!* (Otkr 2, 4. 5.). »Ecce sto ad ostium et pulso:
si quis audierit voćem meam et aperuerit mihi ianuam, intrabo
ad illum, et coenabo cum iHo, et ipse mecum!* (Otkr 3, 20.).

77

»A vi se ne zovite rabi, jer je jedan viaš
učitelj, a vi ste svi braća !« (Mat 23, 8.)

t

INFILTRACIJA REPREZENT ATIVN OSTI

G. 1961., IX.

Možda crkveni život ni u jednoj točki nije bio, tokom vje-
kova, toliko infiltriran svjetskim utjecajima, koliko u točki titula
i reprezentacije. Čovjek i nesvijesno zastane, kad u Evanđelju na-
iđe na one Isusove, onako uporne i energične, pouke učenicima o
kršćanskoj jednostavnosti i bratstvu (Mat 20, 25—28.; 23, 5—12.;
Mark 9, 34, 35.; 10, 42—45.; Luik 22, 24-26.), na ono njegovo:
»A vi se ne zovite rabi, jer je jedan vaš učitelj, a vi ste svi braća!«
(Mat 23, 8.), a onda pomisli na sav onaj sjaj i pompu, što je,
osobito u izvjesnim periodama, bila preplavila crkveni život: i iz-
van liturgije; i u privatnom i konvencionalnom životu. A pogo-
tovu, kad se sjeti, koliko se je i u kako širokim razmjerima na
toj pompi visjelo i insistiralo; koliko se je do nje držalo; koliko
joj se je pridavalo pažnje i značenja. I do kakvih je sve pretje-
ranosti, pa i neukusnosti, dovodio taj mentalitet reprezentativ-
nosti u Crkvi.

Nije, dakako, sve s toga područja infiltrat iz svijeta. Bilo je
u tom i spontanih iživljavanja religioznog oduševljenja i entuzi-
jazma; progovorilo je kroz to i iskreno strahopočitanje, i nehinjena
ljubav, prema nasiocima crkvenog auktoriteta. Auktoriteta, koji
je bio shvaćan više neosobno i oficiozno, nego osobno i subjektiv-
no. Živa je vjera puka, — ne može o tome biti sumnje, prva,
svoga biskupa i svećenika, od milja i od povjerenja, nazvala »ocem«
i počela ga ljubiti u ruku i zvati »časnim« i »poštovanim«. Nije
smatrala, da tim dolazi u koliziju s Isusovim učenjem o jednome
»Ocu« i jednome »Učitelju«. To je Kristovo očinstvo i uciteljstvo
ona i častila u svećeniku: uvijek potpuno svijesna duboke razlike
između dva oca i dva učitelja: onoga s neba i onoga sa zemlje. To je

78

njoj bio dio obrednog kulta. Kulta, bez kojega nema religije i u
koji j e ona psihološkom nuždom uokvirena. No, s druge strane,
samo vrlo naivan čovjek, — čovjek bez ikakve intuicije, — mo-
gao bi ozbiljno tvrditi, da je sav onaj kasniji reprezentativni na-
plav u crkvenom životu došao bez aktivne i nametljive suradnje
ljudske taštine, slavičnosti i naivnosti. Nikada to nije vuklo ko-
rijenja ni od iskrenih religioznih inspiracija, — i ako- se je njima,
s više ili manje uvjerljivosti, maskiralo, — ni od uistinu velikih
kršćanskih duhova. Najviše je toga stvoreno u doba naizatka pra-
voga crkvenog života, u vrijeme renesanse i »dvorskog kršćan-
stva«, kojemu su davali ton knezovi i grofovi na biskupskim sto-
licama. Najviše su tome robovale i popuštale male duše: male
katkada i pameću, ali još više male evanđeoskom i kršćanskom
produbljenošću. Sveci nijesu nikada bili ni izumitelji, ni propa-
gatori, ni poklonici titula i pompe. Imali su prečih briga; bolje
su shvaćali Gospodina od svojih savremenika. Kod njih je pompa
nailazila samo na reakciju i na retuše. Sveti se Pavao zgranjuje,
kad pogani u Listri hoće da pred njega kleknu (Dj Ap 14, 10—17.);
njemu je bilo draže, da mu panu oko vrata i da ga grle, i njegove
biskupske kolege i mala »braća« iz puka (Dj Ap 20, 37.); plemeniti
i dalekovidni otac kršćanskog srednjovjekovlja, Gugur Veliki, uči-
nio je papu »slugom sluga Božjih«; sveti je Franjo Asiški i naj-
većega papu historije, Inocenta III., titulirao samo kao »gospo-
dina papu«; sv. Piju X. bio je dvorski ceremonijal nešto kao mu-
čeništvo. »Stremenske« i prestižne afere nastajale su u drugim
vremenima; od vrpca su i naklona pravili pitanje oni, koji nijesu
unišli ni u historiju, ni u katalog svetaca. Oni, na koje je više
djelovao »duh vremena« i čar svijeta, nego što su ih fascinirale
ideje Evanđelja. Malih se je duša ta psihoza najviše i primala;
superiorniji duhovi uvijek su u toj pojavi gledah zamaskirano pro-
valjivanje ljudske mizerije u svetište i komentirali je dobrom do-
zom, oštrije ili blaže, ironije. Manzoni na primjer, kad, kroz usta
svoga Don Abbondija, sa dobroćudnim smiješkom, tumači, zašto
crkveni tituli nezadrživo rastu od stoljeća do stoljeća. Pod pritis-
kom je to onih odozdol, što ih uzurpiraju i preotimaju onima is-
pred sebe i guraju tako čitavu spregu uvijek na više. A i bezimena
klerikalna duhovitost persifilirala je već sto puta tu svoju staru
stalešku bolest: »mytriasis inflammatoria«.

Infiltracija reprezentati vnosti . I danas nas se ona pomalo dr-
ži; svejedno što joj. za razliku od prijašnjih vremena, ukus dru-

79

gtva nije više sklon. Po logici konzervativnosti i tradicionalizma,
koji je za kršćanstvo, kao za vjeru trajnih vr jedinosti, uvijek bio
karakterističan, mi smo ostali »-posljednji Mohikand« titula, u
svijetu nema više ni »blagorodnih«, ni »visokoblagorodmh«, ni -po-
glavitih«, ni »veleučenih«, ni »velemožnih«, — istisnuli su ih »Mon-
sieur«, »Mon general«, »Mon cher«, »Mister«, »My dear«, — postali
su svi samo »drugovi« ili »gospoda«. A mi se još uvijek pažljivo
kategoriziramo i tituliramo. I uživamo u titulima, bar ovdje jonđje.

A ljudi nam se pomalo smiju, a pomalo se na nama i sablaznjuju.
Poučavaju nas, kako je u religiji samo Bog velik i dobar. Pokazuju
nam na Krista na magarcu.

Da nas krivo ne razumiju! Nijesmo husiti. Ne ustajemo pro-
tiv hijerarhije. Nije nam ideal trivijalnost ni rustika. Ne moramo
u vreće. Ne pledira ovaj članak ni za naglost ni za revolucionarne
metode. Ne želimo biti »fraticelli«. Crkva se uvijek, s pravom,
ponosi svojim »Festina lente!« Kad dođe vrijeme, kad prilike sa-
zriju, — a čini se, nije od toga daleko, — bit će i na tom polju
radikalnijih reformi. Početnih ima već i danas.

Drugo je nešto, na što ne treba čekati. Sto nam je svima du-
žnost i prije formalnih promjena. Sto je vjekovni imperativ Evan-
đelja.

Ne smiju nam tituli nikada postati pasijom. Ne smijemo im
robovati. Moramo i prema njima, kao i prema svemu, što je svjet-
sko, očuvati nutarnju slobodu. Ne smijemo se njima razmetati; ne
smijemo ih ni od koga zahtijevati; ne smijemo se za njima jag-
miti. Pravom apostolu i slugi Kristovu mora biti posve svejedno,
nazivaju li ga vjernici »velečasni« ili »presvijetli«. On je brat svi-
ma, i svi su njemu braća. U drugomu je, puno višemu, njegov
ponos, njegova ambicija, njegova veličina. »Nego se radujte, što
su vaša imena ispisana na nebesima!« (Luk 10, 20.).

Ne smiju tituli razbijati naše svećeničke solidarnosti ni lju-
bavi. Svatko od nas mora drugome svećeničkom bratu biti pristu-
pačan i blizu, i dobrotom, i povjerenjem. Ne smije biti, kad se
radi o svećeničkoj solidarnosti i pastoralnoj suradnji, nikakvih
»veličina« ni »ponora«. Evanđelje poznaje samo »braću«. Apostoli
govore samo o jednome »kleru« (1. Petr 5, 3.); ne spominju -vi-
šega« ni »nižega«. Kršćanstvo je po svojoj biti demokratska, puč-
ka, vjera. Crkva je Crkva duhovnog služenja i »male brace«.
Apostolat je institucija apsolutne solidarnosti: i bez Petra, i bez
Pavla, i bez Apolona (1 Kor 1, 12 — 13.; 3, 4. 5. 6. 22. 23.).

80

Moramo u titulima svi jesno ići linijom pojednostavljivanja.
I moramo se što više vraćati na originalne i specifično crkvene
forme. »Duhovni otac«, to je najljepše i najslađe, što nam mogu
kazati. -Gospodin« je došao iz svijeta. A njegova su pozajmica i
drugi prenapeti tituli. Iz vremena »njihovih milosti« »svijetlih
knezova« i »tajnih savjetnika«. U liturgiji je i danas biskup jedini
»prečasni«, »pater rever endisimus«; svi su drugi samo »patres
reverenđi«. A u ispovjedaonici je i biskup jedino »duhovni otac«.
Zašto i mi, svjetovni svećenici, ne bismo opet postali »oci«, kao
u Engleskoj, Americi, Irskoj, Francuskoj, i na čitavu kršćanskom
istoku? Bili bismo odmah bliže Isusu i Evanđelju. A bliže bismo
bili i ljudima. Što je gdje manje titula, to je uvijek više povje-
intimnosti i ljubavi. Oca se, majke i braće nikada ne titu-
lira, njih se voli. Bili -bismo onda svi samo »oci«, »braća« i »sestre«
pa makar i »časni oci« i »časna braća«, kao u papinskim enciklika-
ma. Feudalizam je mrtav u svijetu; neka što prije umre i u kr-
šćanskim običajima. Ceremonioznost je briga doko-nih; u velikim
vremenima treba da njezino mjesto zauzmu važnije stvari. Valja
forsirati simboliku, koja će biti što više religiozna i evanđeoska,
a što manje pompozna i feudalna.

Nego, nijesu, sigurno, kršćanska poniznost i bratstvo primar-
no stvar titula. I na »sella gestatoria«, i pod grimizom i herme-
linom, bezbrojni su crkveni ljudi bili »duše od čovjeka«, demo-
kratični, ponizni i puni ljubavi. Duh je glavno. »Spiritus est. qui
vivificat!« (Iv 6, 63.).

S titulima ili bez titula svaki je crkveni položaj samo služba
Bogu i braći. Mora biti. Tu je Krist apodiktičan; tu je Evanđelje
jasno (Luk 22, 25. 26.; Mark 10, 45.; Mat 23, 8. 9.).

»Neque ut dominantes in cleris!« (1 Petr 5, 3.), to je princip,
ideal i parola!

6 Članci

81

, * »Blago krotkima, jer će oni naslijediti

zemlju!« (Mat 5. 4.)

SVEĆENIČKA NERVOZA

G. 1961., X.

Ni jesu blagost ni vlada sobom uvijek svećeničke vrline. Prije
bi čovjek, kad se prožeta kroz naše crkve, samostane, zavode,
kancelarije rekao, da nam je manjak blagosti tipična staleska ma-
^ I odvSe često moraju vjernici, veliki i mali, biti, ako v*c ne
žrtve a ono svjedoci našim psihičkim eksplozijama. Samo sa stra-
hom ulaze ljudi u pokoju našu kancelariju, i u poneciju, i odviše
gl^nu ispovjedacnicu. I odviše često budu na.še crkve pozorm-
Lma vrlo nemilih i needifikativnih prizora. Nitko se u njima
ne smije ni nakašljati. Nitko se ne smije ni u najsitnijoj stvarna
ogriješiti o regleman. Odmah se na licu mjesta uro. uj , -

se 'stvara scena. I iz svetih haljina, i usred

u ruci »Timor et tremor« vlada svetištem. A sakristije, . ■ -
nam pune djece, ni jesu nam uvijek pune djetinje vedrine i sreće;

punije su često vike i nervoze. t •

Dvije vrsti' ima ove naše svećeničke nervoze. Jedru je ona,
koja se svijesno prihvaća; koja se usvaja i provodi kao sistem
Karakterne pogreške, neovisan i povlašten položaj u crkvenom
društvenom životu, slabost asketskog samoodgoja, instinktivno po-
puštanje samoljublju i egocentričnosti, krivo shvaćen i jos krivlje
primijenjen princip auktoriteta. manjak inteligencije i samokn-
tičnosti stvorio je katkada od svećenika autokrate, koji zaborav-
ljaju 'na sve obzire prema drugima i uživi juju se u .ulogu malih
ljudskih, božanstava, samodržačkih i infaUbihstiekih. I na] si ni y.
je njihova voljica sakrosanktaa; pred njom se mora, bez po o-
vona pokloniti svatko, tko pred njih iziđe ili se s njima susie.

Bit će inače tretiran kao krivac »laesae maiestatis^Ljudi su u
svojoj bolesnoj ambicioznosti posve smetnuli s uma široki b. g

■duh božanskog Učitelja (Mat 12, 18 — 21.; 11, 28 — 30.), u čije ime
govore, i najprimitivnije postulate pastoralne taktike. Ne znaju,
čijega su duha (Luk 9, 55.). Zaboravili su, da Isus ne da nijednom
svome sluzi, da tuče svoje drugare (Mat 24, 49.). Bez skrupula
riskiraju se i najteže nedaće u duhovnoj pastvi, i odbijanje puka
od crkve, i smanjivanje frekvencije sakramenata, i opća nepopu-
larnost, i totalna izolacija od vjerničkih masa. No to je već pro-
blem za se, puno krupniji i bolni ji od onga, na koji mi ovdje
mislimo.

Puno je češći drugi, blaži, tip svećeničke nervoze. Blaži, ali,
na svoj način, i tragičniji. Nađe se on stoput i na najboljem, i na
najrevnijem svećeniku. Nije on po srcu nikakav autokrata; koji
je put dobar kao kruh. Voli ljude; ne bi nipošto nlamjerice nikoga
ucvilio. Dao bi čovjeku krvi iz obraza. Pravi je otac vjernicima.
Sve će im učiniti. Uvijek je spreman na svaku pastoralnu uslugu.
Sama je revnost. Ali nagle je, sangvinične, naravi. »Herrscher-
natur«. Vojnička, diktatorska, narav. Htio bi svagdje red. Uvijek
je u poslu. Neposredno i silovito reagira: na tuđe slabosti, na
nered u crkvi, na karakternu nedosljednost, na afektaciju i lice-
mjerje. Izgubio je živce: od nesanice, od bolesti, od prenap rezan ja,
od nutarnjih borbi, od skrupula, od umnoga rada. Pa lako, za
malenkost, plane. Izviče se. Izleti mu iz usta i koja grublja i
krupnija. Napravi nervoznu gestu. Udari dijete. Kao pravi Boaner-
ges (Mark 3, 17.). A čas mu je iza toga žao. Sam je na sebe ljut.
Volio bi nego išta, da se nije zaboravio.

Subjektivna je, moralna, krivnja u tom slučaju najmanja, što
može biti. Valjda je ni nema. Ali njezine posljedice nijesu uvijek
ni malene ni nevine. Cesto su u oštru nerazmjeru s dobrom voljom
i plemenitom dušom takova svećenika. Ljudi su osjetljivi. Uvri-
jede se, Sablazne se. Povuku konsekvencije. Zamjere. Oni ne gle-
daju u dušu. Oni vide samo plamen u očima i grč na licu i u
prstima. Pa to osude kao nepravdu, grubost, nesvećenički postupak,
nedosljednost. Propovijeda im se ljubav, bratstvo, strpljivost, a
prvi je, eto, ne vrše oni, koji je propovijedaju. Reakcija je, koji-
put., , upravo fatalna. U čas je svećenik izgubio povjerenje i aukto-
ritet. Jedna mu se je duša zauvijek zatvorila, otišla je u definitiv-
nu opoziciju, povukla se je, bježi ispred njega. Toliko smo puta
čuli, gdje netko kaže i za najboljega svećenika: »Ucvilio me je.
Nikad mu više ne ću na ispovijed. Ne će me više vidjeti u svojoj
kancelariji. Neka se on dere, na koga hoće, na mene neće!« A zna

83

se to i generalizirati. Prenese se to i na čitav stalež, i na Crkvu,
Osobito, kad su, — nesretnim slučajem, tragičnim nesporazumom,
— toj svećeničkoj nervozi pali žrtvom ljudi malodušni ili slabi u
vjeri. Teškom se je mukom nakanio, da jedamput i on pokuša,
da uredi račune s Bogom, da se približi svećeniku, da klekne u
ispovjedaonicu, a na prvom koraku dočekalo ga je razočaranje..
Možda više godinama, do smrti, ne će na ispovijed ni u crkvu..

Svećenička nervoza postala je u tom slučaju prava »tragična
krivnja*«, u klasičnom smislu te riječi. Malena u sebi rodila je,
po svojim nepredviđenim i nenamjeravaDim konsek v e nci jama,
tragedijom.

Ne možemo, mi svećenici, nikada biti dovoljno oprezni pred
eksplozijama svojih afekata, pred svojim neobuzdanim, burnim,
strastvenim, zelusom. Ne radi se tu samo o obvezama svećeničke
lične savršenosti; u pitanju su i krupni interesi duša i pastve. U
pitanju je opće dobro. U pitanju je naša svećenička pastoralna
kvalifikacija. Bog nas. stoga imperativno duži, da rizik svedemo na
najmanju moguću mjeru. Blagost nam i strpljivost postaju speci-
fičnom staleškom dužnošću. Prvom dužnošću. Malo koja mana da
nas toliko kompromitira u našoj funkciji apostolskih radnika kao
eksplozivnost i nervoza. Kao svećenici po svojoj smo prvoj i bitnoj;
misiji osvajači ljudskih duša. A ljudske se duše osvajaju samo
dobrotom; samo krotkom i strpljivom ljubavlju.

Svima je kršćanima Gospodin preporučio krotkost, u svojoj
besjedi na gori. Odmah na drugom mjestu, iza glavne, centralne,
evanđeoske kreposti duhovnog siromaštva i poniznosti. Ali na
apostole je i svećenike, očito, još posebno mislio. Vidi se to iz
nagrade, koju obećaj e krotkima: »Blago krotkima, jer će oni na-
slijediti zemlju!* A apostoli su pozvani, da je, duhovno, naslijede..
Njihovo je pobjedničko oružje krotkost. Nikada nitko bez nje nije-
s uspjehom apostolovao. Svi su veliki Božji ljudi, za kojima su
išle mase, bili dobri i blagi. Sto su bili bolji i blaži, to su više
za njima, išle. Za sv. Franjom, Asiškim i Saleškim. Za sv. Vinkom
Paulskim. Za sv. Ivanom Boscom. Svi su oni, dosljedno i vjerno,
provodili Apostolovu pastoralnu maksimu: »Tamquam si i utrix
foveat filios suos!* (1 Sol 2, 7.). Svi su oni naučili od Isusa nje-
govu prvu i najkarakterističniju krepost: »Učite se od mene, jer
sam ja krotak i ponizan srcem!* (Mat 11, 29.). Dok je i mi, sveće-
nici, od njega ne naučimo i ne primimo, nikada ne ćemo postati

84

savršenim vjesnicima, istinskim posrednicima, njegova »slatkog
jarma i lakog bremena*.

U praksi to za nas svećenike znači uvijek samo jedno. Ner-
voze ne smije nikada biti ni u našim očima, ni na našim licima,
ni u našim gestama. Svećenik ne smije eksplodirati ni u jednoj
situaciji. Nije crkva ni kasarna, ni konvikt, ni samostan; ona je
očinski dom. I grizući se za usne od jeda svećenik mom ostati
miran i blag. Mora se smiješiti, i kad mu srce plače, i kad mu
živci dršću, i kad mu u duši vrije. Ako je igdje vječna pažnja na
•sebe, ako je igdje posebni ispit savjesti aktualan, ovdje je. Uvijek,
kad sjedamo u ispovjedaonicu, uvijek, kad ulazimo u crkvu ili
u sakristiju, uvijek, kad nam se na vratima javi zvonce, uvijek,
kad nam netko pokuca na vrata, mora nam se u duši, svijesno ili
polusvi jesno, oglasiti alarmno zvonce naše pastoralne savjesti:
»Ostani miran i dobar!* Cim osjetimo prvi poriv uzbuđenja, mo-
ramo stisnuti zube i mobilizirati sve duševne i milosne energije,
da ostanemo svoji gospdari; pod kontrolom razuma. »Pone — custo-
•diam ori meo!* (Ps 140, 3.). I kadgod, i u najmanjoj stvari, popu-
stimo nervozi, valja da to okajemo. I pokorom! I »zlatnom kru-
nicom*! Nikada više! Askeza, svijest pastoralne odgovornosti, po-
eitanje pred »blagom vijesti* Evanđelja, naslon na krotkoga i do-
broga Isusa, smekšat će konačno i najburniji temperamenat.

Čitav je to, dakako, mali heroj izam. Ali samo heroji, — svag-
danji, mali heroji, — blagosti i dobrote osvajaju za Krista svijet.
Samo krotki i blagi nasljeđuju Kraljevstvo Božje!

»Viigo singuiaris, Inter omnes miti s, Nos culpis solutos,
M i t e s . fac et castos!*

»Ja imam svjedočanstvo veće od Iva-
nova^ (Iv 5, 36.)

BEZ KARIJERISTIČKIH AMBICIJA

G. 1961., XL

Nema na zemlji savršene pravde. Nikada je nije ni bilo. Ne-
će je nikada ni biti. Ljudske su oči ponajviše slijepe za pravu
veličinu. Ljudi mjere vrijednosti i zasluge svojim, i odviše ljudskim,
mjerilima. Gledaju na stvari subjektivistički, a kojiput i računski r
i oportunistički. Taktika dolazi pred načelo, časovita korist pred
dnu trajnu, zemaljski interes pred onaj Božji i vječni. I oni naj-
bolji i najpravedniji sto se puta prevare u ocjeni.

Nije u tom iznimka ni crkveni život. Doklegod ljudi u njemu
imaju riječ, — a uvijek će je imati, — on će biti obilježen i ljudskim
slabostima, i ljudskom kratkoviđnošću, i ljudskom neobjektivnosću.
Mnogi istinski talenat ostane neotkriven ili poturen u stranu. Mnoga
velika žrtva ostane nezabilježena i nepriznata. Mnogi najdobro-
namjerniji. potez, mnoga najidealnija inicijativa, ostane neshvaće-
na. Idealiste proglase fantastima, radnike i borce fanaticima. Iskre-
nost se uvijek ne cijeni i ne honorira. Bolesne ambicije, klika rstvo,
intrige, zamagle često horizonte i onda love u mutnu. Naprijed
izbiju ponekad, koji se umiju laktati, a oni, koje preporučuju sa-
mo pobožnost i djela, padaju u njihovu sjenu. Pokriju ih dulji I
okretni ji jezici glumaca i nametljivaca.

Ima svećenika, koji pod tim puno trpe. Smućuje ih to i de-
primira. Revoltiraju se. U napasti su, da izgube elan i revnost*
pastoralnu i apostolsku ambiciju. U najmanju ruku to ih boli-
Izgleda 7 im anomalijom, koje nijesu očekivali. Nečim, što pomalo-
kompromitira ruku Providnosti, koja upravlja Crkvom, i karizmu
mudrosti i istine, koja je Crkvi obećana.

Apel na ljude tu nije moguć. Problem je nerješiv, doklegod
mu rješenje tražimo na zemlji i u vremenu; doklegod ga ne pre-
nesemo na viši, nadljudski, forum. Ništa ga drugo nije u stanju

36

adekvatno objasniti. Ni, toliko isticana, povijesna pravda. Koješta
se, sigurno, s vremenom objektivizira; sve ne. Preko mnogo čega
past će zauvijek muk i tama historije, a koješta će ostati i histe^-
rijski falzifikat sve do sudnjega dana. Potpuno objektivna nije ni
historija. Dobro su vidoviti ljudi, još odavna, uočili, da historiju
zapravo pišu pobjednici: onako, kako oni hoće; pristrano i tenden-
ciozno, sebi u korist. Tko je izgubio bitku, izgubio je i pravo da
govori i da se brani. Koga je razvoj događaja uklonio sa pozornice,
on više ne može protestirati ni davati ispravaka; »mrtva usta ne
govore«, začepili s>u mu ih zauvijek. Njegovi se spomenici ruše,
njegovi dokumenti nište i spaljuju, njegovi su svjedoci u zemlji.

Rješenje je, kao uvijek, samo u apelu na »božansku pravdu,
koja se ne vara. U apelu na vječne sankcije, koje donosi onaj,
pied kojim je sve otvoreno i golo (Hebr 4, 13.), koji ispituje bu-
biege i srca (Jer 11, 20.; 17, 10.; Otkr 2, 23.), komu su prezentne
sve činjenice: javne i tajne, vanjske i nutarnje.

Ima plaća vječnosti. Ima objektivni i nep revarlj i vi Božji sud.
Bog će nas jeđamput sve kategorizirati i klasificirati: na svoj, novi,
način; po savršenoj pravdi i po stvarnim zaslugama. »Sine accep-
tione personarum«. Bez ljudskih intervenata. Po onomu, što je
zbilja samo i potpuno naše. Bez obzira na slučajnosti. Ne po ta-
lentima, a još manje po riječima i grimasama, već po »namjerama
srdaca« (1 Kor 4, 5.).

Na taj se je, božanski, pravorijek i Krist uvijek, u konačnoj
instanciji, jedino pozivao. To- je ono njegovo »svjedočanstvo veće
od Ivanova« (Iv 5, 36.). I cd M-ojsijeva (Iv 5, 46.) Ljudskog svje-
dočanstva on uopće ne prima (Iv 5, 34.). Djela, koja je preko nje-
ga učinio Otac (Iv 5, 36.), njemu su najveće svjedočanstvo.

Na tomu su, božanskom, pravorijeku i apostoli gradili sve
svoje nade. Upravo je čudnovato, kako su svi cd njih živo osjećali,
da je »acceptio perscrarum« ono, što na zemlji iskrivljuje i one-
mogućuje pravdu, i s koliko su emfaze nagla šivali, da na vječnom,
Božjem, sudu toga ne će biti. »Non enim est acceptio personarum
apud Deum!« (Rim 2, 11.). Bila je to među njima upravo kurent-
na misao, »locus oommunis«. Svi je označuju i doslovce istim
tehničkim terminom (1 Petr 1, 17.; ^Ef 6. 9.; Kol 3, 25.; Jak 2, 1).
Taj je pravedni Bog njihov vječni i jedini svjedok (Rim 9. 1.: Filip
1, 8.). ••• -d/J ■ ■ -

Sve to vrijedi i za nas. Velikih Božjih i svećeničkih duša ne
će smesti nikakva ljudska ni kratkovidnost ni neobjektivnost. One

87

se ne će nikada pokolebati u vjernoj i revnoj službi Gospodinu,
Crkvi i dušama. Priznavao im to tko ili ne priznavao, one će ju-
nački i požrtvovno promicati slavu svoga Gospodina i graditi Kra-
ljevstvo Božje u svijetu i dušama. Bez malodušnosti. Bilo vidljiva
uspjeha, ne bilo. Bez obzira na ljudsku ocjenu i na ljudsku plaću.
Ravnodušni prema ljudskim zamjerkama i kritikama. Očiju upr-
tih samo u Gospodina. »Qui autem iudicat me, Dominus est!«
(1 Kor 4, 4.). On vidi misli srdaca, on vidi čistoću nakane, on vidi
zlato duše, a on vidi i sav znoj i sve žrtve. On stoji uz Božju
škrinju od priloga i mjeri svaki prilog neprevaidjivom vidovitošću
(Mark 12, 41—44.; Luk 21, 1—4.). Kad bude njegov dan, on će
to i objaviti. »In ffla die iustus iuriex«; Njegova »kruna pravđe-
(2 Tim 4, 8,) beskrajno je v,r jedni ja od svih ljudskih .i priznanja,
i komplimenata, i odlikovanja, i imenovanja.

Onaj je svećenik uvijek najjači i najdosljedniji u službi Bo-
žjoj, koji se je najviše emancipirao od svakoga * ka rij erizma. Pa
niti šta moli, niti šta traži. Pa niti sam sebe hvali, niti se komu
nameće. Pa niti za što kandidira niti na što kompetira: ni na stu-
dije, ni na mjesta. Ide, kud ga pošalju; radi, kako zna najbolje.
Pušta Bogu. da mu kroji sudbinu i ispisuje »curriculum vifcae«.
Spreman je ostati i najmanji, i najzađnji od braće. On se nikada
ne će razočarati; on se nikoga ne će bojati; njega nitko ne će saviti
ni obećanjima ni prijetnjama; on ne će nikada okretati kabanice
prema vjetru. Na njega će se Bog uvijek moći osloniti u svojim
osnovama i kdmb i rnci j a ma . »Ecce ego. mitte me!- (Iz 6, 8.). On ee
uvijek ponosno guditi istinu i braniti dobro, puhao ovaj vjetar
ili onaj.

Mnogi će mali biti veliki, a mnogi veliki mali, na Božjem
sudu (Mat 20, 16.; 22, 14.; Luk 13, 25—27.). Zamijenit će se mnoga
mjesta i mnoge uloge. Rehabilitirane će »biti mnoge nepoznate i
bezimene veličine: i među svećenicima. Uspjesi će se drukčije kl a-
sirati. Mnogi skromni seoski župnik, molitelj, asketa i patnik, ispli-
vat će pred slavljene talente, laureate i kapacitete. Dopitat će mu
veći udio na žetvi Božjoj, nego pokojemu od onih, koje su ljudi
obasipali titulima i častima.

Lovci na titule i beneficije u tatarima igraju na krivu kartu.
Nijesu Božji favoriti. Nikada nije Crkva bila sretna s ambicioz-
nim svećenicima, koji još cd đačkih klupa pucaju na mitre, kano-
nikate i profesure. Niti su šta velika stvorili, niti su ikada imali
moralnog au Utori teta. Ostajali su uvijek mešetari T trgovci; lici-

88

tirali su, a koji se put i prodavali. Praznih su ruku izlazili i pred
povijest i pred Boga. »Primili su svoju plaću!« (Mat 6, 2. 5.).

Djela nam danas u crkvenom žvotu treba više nego riječi.
Pasivnih kreposti više nego propagandnog svaštarstva. Asketa i
karaktera više nego deklamatora, bukača i karijerista. Apela na
Boga i na savjest više nego apela na ljudska priznanja.

Blago svakome od nas, tko iskreno može kazati sa Apostolom:
»Mihi autem pro minimo est ut a vobis iudicer, arut ab humano
die: sad neque meipsum iudico. Nihil enim mihi conscius sum: sed
non in hoc iustificatus sum: qui autem iudicat me, Dominus est-.

Itaque nolite ante tempus iudicare, quoadusque veniat Do-
minus: qui et illiiminabit abscondita tenebrarum, et manifestabit
oonsilia coidium: et tune laus erit unicuique a Deo- (1 Kor
4, 3—5.).

»Tune«. U dan smrti i suda! U dan Dolaska Gospodnjega!

»Šta smetate ovu ženu? Ona učini
-dobro djelo na meni« (Mat 26, 10.)

2ENA U DUHOVNOJ PASTVI

G. 1961., XII,

Problem svećenikova odnosa prema ženskom svijetu, — pro-
blem, u koji naš, doživotni, celibat unosi toliko puta fatalnost f
tragiku, - — rješavan je bio kroz čitavu crkvenu povijest. Rješavan.
1 dobro i zlo, i ozbiljno i neozbiljno, i od zvanih i od nezvanih-

Dva su ekstrema, kojih se moramo čuvati.

Problem je to, sigurno, vrlo delikatan. Treba mu pristupati
samo s najvećom diskrecijom i oprezom. Svećenik, koji to igno-
rira, koji svoj odnos prema ženama uzima olako i nonšalanto, koji
se s njim igra, nastradat će i razbit će glavu, prije ili kasnije,
2alc-sna iskustva i odviše su česta, i odviše poučna. Naivna istrča-
vanja sa »drugarstvom«, sa sistemom »braca« i »sestrica«, sa po-
vjerljivošću i »ti«-kanjem, sa predilekcijom za »žensku pasteriza-
ciju«, sa tipovima kapelana »Apolona Musagetes««a, ako već ne
svrše apostazijom, svrše uvijek u najmanju ruku sablazni ma.
Mnogi su se već svećenici takvim istrčavanjem zauvijek pokopali
kao ljudi budućnosti i aktivnog pastoralnog zahvata. Ako ve6
svećenik, osobito onaj mlađi, ne može da u toj materiji idealno
ekvilibrira, uvijek je bolje da pogriješi »per defectum«, nego »per
excessum«: samopouzdanjem i prevelikom slobodom nastupa. Ma-
nji je riziko.

Samo, ni apsolutna rezerva prema ženskom-e svijetu i žen-
skoj pastvi, — rezerva, koja katkada već graniči sa ignoriranjem
i totalnim povlačenjem, — nije pastoralni ideal. Ne može se po-
zvati na Isusov primjer. Krist u Evanđelju nije primjenjivao te
metode. A on je jedini mjerodavan kao uzor i inspiracija. Razu-
mije se, uz onaj pridržaj, na koji mi, ljudski svećenici, nikada ne
smijemo zaboraviti. Njegove slobode mi nemamo. Nijesmo ni bez-

90

grješni, ni bestrasni, ni utvrđeni u milosti i u ljubavi, kako je-
bio on. Ne smijemo sebi nikada potpuno vjerovati; moramo se
uvijek oko sebe obazirati; moramo uvijek prema sebi nastupati
sumnjičavo i autokritično.

Krist se nije, u principu, ni zatvarao ni izolirao od ženskoga
svijeta. Nije, — kao farizeji, — ženu »a priori« isključivao ni od
svoje pažnje, ni od svoje pouke, ni od svojih institucija, ni od svoga
plemenitoga prijateljstva. Nije bio prema ženske -me svijetu ni uko-
čen, ni drven, ni strašljiv. Nije ga poitcjenjivao ni ignorirao. Nije-
bio prema njemu ni nepovjerljiv. Surađivao je sa ženama, služio*
se je njihovom pomoću, njihovim talentima i snagama. Nije ih
uzimao u svetište ni u apostoski zbor, ali jest među svoje učenike-
i učenice. I žene su bile, sustavno i aktivno, uključene u njegove
akcije i u njegovu apostolsku i karitativnu djelatnost. Dopuštao im
je, da se za njega i za njegove brinu, zahvalno je primao njihove*
darove, veselio se je njihovoj revnosti, branio ih je i hvalio, —
iz njegovih je usta izašla i riječ: »Sta smetate ovu ženu? Ona
učini dobro djelo na meni . . .« (Mat 26, 10.). — slao je po njima
svoje poruke, — slao ih i aposlolima (Mat 8, 10.: Iv 20, 17. 18.),.
— pozdravljao ih je i ukazivao im se, uživao je njihovo gostoljublje,.
razumijevao ih je i pomagao. One su bile za njega oduševljeni je
nego itko; one su mu često bile vjernije i odani je i od samih apo-
stola. Netko je, vrlo zgodno i duhovito-, opazio, da se Gospodin
u čitavu Evanđelju ni jedan jedini put nije našao u sukobu sa
ženama, ali da su se zato žene za njega, mnogo puta, vrlo aktivno,,
požrtvovno i junački, zalagale. Sve te Ivane, i Suzane. i Salome.
i Marije, i one »druge mnoge« (Mark 15, 40. 41.; Luk 8, 2. 3.). A
bile su i one cd njega vrlo geneiozno tretirane. Runo je Evanđelje
dokumentacije za to: od žene Samaritanke, pa preko Petrove pu-
nice, majke udovice iz Naima, žene bolesne od krvotoka, majke
kamanejke, posti đene preljubnice, majki, koje su mu donijele dje-
cu, da ih blagoslovi, majke sinova Zebedejevih, udovice pred hi vin-
skom škrinjom, Pilatove žene, Jeruzalemkinja, što nad njim plaču,
pa do Marte, Marije, Magdalene i žena ped križem i uz njegov
grob, s nardom i mirisnim pomastima u rukama. Svaki čas izlaze
žene pred nas kao akteri njegovih priča i korisnice njegovih oz-
dravljenja i čudesa. Ne ženira se on nimalo, kad ga se one dotiču,
i u najdelikatnijim situacijama (Mat 9, 20 — 22.; Luk 8, 44—48.:
Mat 28, 9.; Iv 20, 17.); ne ustručava se on, kad treba, ni da spo-
mene specifično ženske probleme braka, poroda i materinstva

'(Mat 5, 31. 32.; 19, 3—12.; 22, 30.; Mark 10, 5—12.; Luk 20, 34—35.;
Iv 16, 21.); ne otklanja on ni, izrazito ženski »pamti rane, apologij*
i pohvale iz usta rezolutne pućanike iz mnoštva (Luk 11, 27.).

Krist je rehabilitirao ženu. Rehabilitirao je i socijalno i mo-
ralno. On je njojzi u korist restaurirao prvotni, božanski, poredak
stvari (Mat 19, 4 — 8.; Mark 10, 6.). Postavio je stvari puno rea-
lističnije, nego što su one, krivnjom muška račkih zloraba, stajale
u Starom Zavjetu. Ne da on žene, ni pred Bogom ni pred ljudima,
turati u pozadinu. On je čini sasvim jednakopravnim i objektom
i subjektom religiozne i pastoralne aktivnosti.

Od Krista mora da i mi svećenici naučimo cijeniti i ispravno
tretirati ženu. U stilu najstarije crkvene i apostolske tradicije.
»Non est masculus, neque femina!« (Gal 3, 28.).

2enama smo od Boga i od Krista poslani jedrjako kao i mu-
škarcima. Svaka je ženska duša Bogu jednako vrijedna i draga
kao i muška. A žene su dobra polovina kršćanskoga svijeta. Ide ih
stoga barem polovina i naše svećenički brige i aktivnosti. I, —
moramo biti pastoralni realisti, — bolja su, u religioznom pogledu,
polovina svijeta. Rad je među njima uvijek rentabilni ji i zahval-
niji. Lakše ih je predobiti za Boga; spremnije su primiti poniznu
i milosrdnu mudrost Evanđelja. One nam pune, kite, financiraju
crkve; one su kršćanstvo ispunile samari tans tvom i ljubavlju; one
su se, toliko puta, urezale i u najslavniju povijest Crkve, svetošću
i herojstvom. Kao žene, zaručnice i majke, kao nositeljice obitelj-
ske misli i kućnoga života, imaju više utjecaja na duhovnu for-
maciju budućih naraštaja od muškaraca. Apostol, at im je konatu-
ralan: u naravi im je, da pomažu i da spašavaju; da se žrtvuju i da
ljube. Kao bića srca potpunije se i vatreni je predaju svojim ide-
alima. Vjera im je više doživljena i intuitivna nego refleksivna.
Ovisni je su i slabije cd muškaraca; osjećaju potrebu za Bogom.
Ne računaju kao muškarci i ne boje se toliko za sebe i za svoju
komociju.

Sve da i nema na nebesima i u srcu Crkve njihove i naše
Velike, Bezgrješne, Marije, primitivni nas apostolski instinkt na-
goni, da se k njima okrećemo i da s njima radimo. Apostolski
kapitali od velike vrijednosti leže u njima. Po ženama možemo
osvojiti svijet. Moramo ih »pustiti« da rade. Sve te uistinu pobožne
ženske duše oko nas: sve te čestite i idealne djevojke, mlade i
stare, sve te kršćanske »jake žene« i majke, sve te Pavlove udo-
vice, »quae vere viduae sunt« (1 Tim 5, 3.); sve te aktivne i bor-

<)2

bene ženske naravi, koje su svoje težnje i energije okrenule k
Bogu; sve te male Marije, koje su »najbolji dio izabrale« (Luk 10,
42.). Pitanje vjerske elite, pitanje svjetovnjačkog apostolata, pita-
nje kršćanskog preporoda, najvećim je i na j aktualni jim dijelom
pitanje žene. Sveci su to znali. Oni su preko žena činili čudesa. Sv.
Beneđikt, Franjo Asiški i Franjo Saleški, sv. Vinko, arški župnik.
Načelni antifeminizam u Crkvi i u pastvi najgora je apostolska
metoda.

Ostaje samo pitanje svećeničkog pristupa k ženi; pitanje na-
čina. Svećeničko srce, koje se boji Boga i koje u svemu gleda na
Gospođina, pogodit će već ono pravo: nadnaravnim instinktom
milosti.

Uvijek mora naš nastup biti prirodan, dobrohotan i vedar,,
kao i onaj Gospodinov. Pun diskredje, ali bez bježanja, crven je-
nja i gledanja u stranu. I pun mora biti finoga osjećaja za psiho-
logiju ženskoga sroa. K ženi treba pristupati sa štovanjem. Treba je
štedjeti. Treba u prvom redu isticati pozitivne strane ženske duše
i apelirati na ono, što je u njoj specifično žensko, a plemenito..
Treba isticati njihovu prirodnu povezanost s Bogom i s religijom,,
njihov utjecaj u obitelji i društvu i njihovu odgovornost. Treba
ih, — kroz propovijed, ali osobito kroz ispovijed, — školovati za
apostolat i otkrivati im spedfične ženske radne mogućnosti. Treba
u njima raspirivati plemenite ambidje, priznavati im uspjehe, od-
gajati ih za veledušnost i prizna valaštvo. Treba unositi srca u
žensku pastorizaciju.

I uvijek mora naš nastup biti nadnaravno intoniran. Sa že-
nama nas u pastvi moraju vezati Božje, ne ljudske brige. Pozori-
ite toga kontakta mora biti prvotno crkva i oltar, ispovjedaonica i
župska dvorana, a ne svatovski sito, blagovaonica i boudoir. Kon-
v^rzadja mora biti apostolska i pastirska, a ne sentimentalna..
zabavna, momačka.

2en ima moramo donositi Krista, a Kristu privoditi žene,,
eto to je sve!

$3

-Ako slijepac slijepca vođi, obojica pa-
nu u jamu« (Mat 15, 14.)

LOJALNI PREMA BOGU, KRITIČNI PREMA LJUDIMA

G. 1962., I.

I Kristova riječ o slijepcu, što vodi slijepca (Mat 15, 14.;
Luk 6, 39.), — bilo da je prvi put izašla iz njegovih usta, bilo
da ju je on uzeo iz usta židovskom puku i učinio svojom, — iza-
ziva vrlo aktualne asocijacije s nekim stranama našega sveće-
ničkog života. I u aktivnom i u pasivnom smislu.

Vođe smo. Mnogi nam se drže za ruku. I kad nijesu slijepci:
od straha, da duhovno ne oslijepe. Vjeruju nam. Ovisni su o nama.
Odgovorni smo za njih. Može naš auktoritet postati za njih fata-
lan. I postat će, ako je krivo usmjeren. Na naš će se tada račun
knjižiti, barem jednim dijelom, svi njihovi propusti i promašaji.
I njihove tragedije.

Vođe smo. Ali i vođeni smo. Ima i od nas svatko svoje, male
ili velike, auktoritete, koji mu imponiraju. Ljude, u koje gleda i
koje sluša. Prijatelje, sumišljenike, savjetnike. Teško njemu, ako
se nije namjerio na prave; ako je bio nemaran, nekritičan, nesre-
tan, u izboru! Unesrećit će se, poklanja li im povjerenje, i kad ga
ne zaslužuju; polazi li za njima slijepo, bez razmišljanja: i ondje,
gdje mu savjest signalizira oprez, rezervu, ograđivanje, prekid.

Farizeji su bili u Isusovim ustima slijepe vođe »per eminen-
tiam«. A u dvije se je stvari, osobito, očitovala njihova sljepoća;
njihova nesposobnost da vode. Primjerom su rušili, što su ustima
gradili: to je bilo prvo i na j glavni je. Praksa im je odudarala od
teorije. A za primjerom štićenici uvijek prije polaze nego za ri-
ječima. U zlo, u propast, pogotovu. Lakše je. Bliže je elementarnim
porivima ljudske naravi. A onda: unosili su u Božje ideje svoje
ideje. Božjemu su zakonu podmetali svoje tumačenje. Falzificirali
su ga po svome, izrod enom, ukusu. Rezultat je bio negativan i fa-

94

talan. I ako im je Bog uvijek bio u ustima, put, kojemu su ljude
učili, nije bio Božji. Nije bio put spasenja. Učili su ih -na u ka ma
i zapovijestima ljudskim« (Mat 15, 9.), mjesto onima božanskim.
Zatvarali su pred narodom vrata Kraljevstva Božjeg, mjesto da mu
ih otvaraju. Sami nijesu u nj ulazili, a nijesu ni drugima dali da
uđu (Mat 23, 13.).

Ima takve sljepoće i među novozavjetnim svećenicima i vo-
đama. Pred stavi jamo, oficiozno, kršćanstvo u svijetu, aii ga pred-
stavljamo u izvrnutoj, pogr jesnoj, slici. Ne prakticiramo ga auten-
tično. I ljudi se ili od njega odvraćaju, ili ga prihvaćaju u krivoj
konkretnoj interpretaciji: na svoju duhovnu štetu, i na štetu mo-
ralnog ugleda Crkve. Polukršćani, stvaramo polukršćane oko sebe.
Malodobni u kreposti, uzgajamo malodoban vjernički naraštaj,
plitke i reprimijenjene vjere. Ljudsku mudrost, koja je nama ovla-
dala. prodajemo pod božansku i evanđeosku. Naši savjeti nijesu
uvijek božanske želje. I mi postajemo svojoj ljudskoj braći »soto-
ne«. koje su im na sablazan. Govorimo im, preporučujemo im ono,
što je ljudsko, a ne ono, što je Božje. Kao Petar Isusu (Mat 16,
23.). I iza kako smo, kao i on .dobili vlast da vežemo i rješavamo.

Slijepe smo vođe i mi svećenici koji put .A još smo češće sli-
jepci, koji se, na svoju nesreću, dadu voditi od slijepaca. Sekun-
diramo »modernim«, modnim i mondenim, idejama i običajima.
Kmetujemo gorima od sebe. Polazimo za primjerima, kojih bismo
se morali čuvati. Primamo savjete, koji su sa nadnaravnog i evan-
đeoskog gledišta i odviše problematični. Priklanjamo se mentali-
tetu okoline, i kad on nije zdrav. Tražimo svojim bolestima liječ-
nike. koji nijesu znali ni sebe izliječiti (Luk 4, 23.). Solidarišemo
se s ambijentom, koji je i sam inficiran i idejnom konfuzijom i
pastoralnom mlakošću. Mjesto da se obraćamo na ljude bolje od
sebe. mi tražimo onakve, kao i mi. Ideologe i arbitre, koji će
spremno davati odrješrđcu svim našim propustima i manama. Pri-
hvaćamo sistem uzajamnog opravdavanja. Sistem dvaju slijepaca,
od kojih svaki fungira kao vođa drugome, a obojica idu ravno
prema jami.

Nijesu, nažalost, 1x> samo teoretske kombinacije. Koliko je pu-
ta čovjek čuo, a kojiput bio i svjedok »de visu et auditu«, kako
je ovaj ili onaj svećenik, ispovjednik, duhovni vođa, davao vjerni-
cima sasvim laksne savjete, ismijavao se pred njima revnosti dru-
gih, utvrđivao ih u njihovoj duhovnoj i asketskoj površnosti,
oaralovaživao pred njima lake grijehe, upućivao ih na kukavštinu

95

i čuvanje, prednjačio im lakouninosću i »uzimao njihove grijehe na
svoju dušu-«! A sporadično bude i puno težih stvari. I pravoga
naturalizma, skepse, nevjere, cinizma. Sjetimo se samo, šta je sve
pokoji »učitelj u Izraelu-« (Iv 3, 10.) znao bubnuti u vrijeme rata!

I koliko puta se, pred našim očima, stvara svećeničko javno
mišljenje, koje je vrlo daleko i cd duha Evanđelja i od crkvene
tradicije! Sugerira se i prakticira činovničko-trgovačko shvaćanje
zvanja, pledira za neaktivnost, savjesnost i žrtva nazivaju se lu-
došću. »Ne budi lud!« »-Ne tovari tereta i sebi i nama!« »Tko ti
svijetli!« »Zar će ta netko platiti!« A ispovijedi se, — i pod du-
hovnim vježbama, — načelno obavljaju samo kod »kolega«: da s.e-
ne bi tkogod »nezvan« upleo u »naše paročke stvari«. »Noli tur-
bare circulos meos!« Dobit ćeš odr jesenje i bez puno formalnosti,
zanovijetanja i opomena. A nekada je bilo i. pravih apostatskih
klika, koje su se međusobno utvrđivale u uvjerenju, kako je celi-
bat profunaravan, nemoguć i fiktivan, pa se i »vjenčavale« me-
đusobno.

Ništa nije Isus badava govorio u Evanđelju. On je uvijek
bio »božanski realista. I onda, kad je govorio o slijepcima i vođa-
ma slijepaca na Moj si j ovo j stolici (Mat 15, 14.). Sve je to napisano
i nama na pouku. Da postanemo savršeni Božji ljudi (2 Tim 3 r
16. 17.; Rim 15, 4.; 1 Kor 10, 11.).

Uvijek je aktualna, i bit će uvijek aktualna, riječ o slijepci-
ma, što vcđe slijepce. Dobro se je u nju češće zamisliti.

Za praksu neka nam danas bude slobodno naglasiti s toga?
područja samo dvije stvari! Najvažnije, a svagdanje!

Bili mi dobri, ne bili, živjeli mi po principima Evanđelja,
ne živjeli, drugima uvijek propovijedajmo autentično Evanđelje i
preporučujmo im uvijek ono, što im je dužnost i što Bog od njih
traži ili očekuje! I sa propovjedaonice, i u ispovjedaonici. Ne mje-
rimo Evanđelja, za druge, po mjeri svoje slabosti! Učimo ih sa-
vršenom putu pravde! Pustimo milosti Božjoj, da ih povede i ona-
mo, kamo ih mi, nažalost, ni jesmo spremni slijediti! Bit će nam
onda Bog milostiv. Poštovali smo njegovu istinu, i kad ie bila na
teret nižemu čovjeku u nama. Držali smo se one Apostolove:
»Vae enim mihi est, si non evangelizavero!« (1 Kor 9, 16.). Ne
ćemo barem na sebi nositi tuđih grijeha. Ako smo već slijepe vođe
primjerom, nemojmo nikada biti slijepe vođe naukom! Nemojmo
drugima, kao farizeji, braniti pristupa na sunce i u Kraljevstvo
Božje!

96

I, — budimo uvijek kritični prema ljudima, pa i svećeničkim
kolegama, oko sebe! Samo nas oni mogu voditi, koji sami ni jesu
slijepi za Evanđelje. I samo nas utoliko mogu voditi, ukoliko su
uz Evanđelje i uz Crkvu. Idimo na ispovijed i po savjet najbo-
ljima, a ne na j prosječni jima i najindulgentnijima! Ne bježimo od
Božjega svijetla kao sove! Opasno je. Može biti i tragično.

»Hoc est autem iudieium: quia lux venit in mundum, et
dilexerunt homines magis tenebras, quam lueem: erant enim eo-
rum mala opera. Omnis enim, qui male agit, odit lucem, et non
venit ad lucem, ut non arguantur opera eius: qui autem facit
veritatem, venit ad lucem, ut manifestentur opera eius, quia in Deo
sumt fiacta!« (Iv 3, 19—21.).

7 članci

» r f-

97

» Lisice imaju jame i ptice nebeske
gnijezda, a Sin čovječji nema gdje da
glavu zakloni...« (Mat 8, 20,; Luk

9, 58.)

NAPAST IZOBILJA I STANDARDA

G. 1962., II.

Ne da se iz Evanđelja ukloniti činjenica, da je Krist bio si-
romah i da je siromaštvo preporučivao i forsirao, baš kao što se
ne da zanijekati ni činjenica, da je taj njegov savjet uvijek bio
nedrag i nesimpatičan našoj ljudskoj naravi. Ni za čim ona toliko
ne hlepi kao za uživanjem i izobiljem. »Standard« je, — da upotri-
jebimo modemu verziju za prastari, vječni, pojam, — čarctona
riječ, što je mi svi odmah razumijemo i spremno, bez oporbe i ska-
njivanja, prihvaćamo. A na skromnost se i na sirotinju instinktivno
mrštimo. I, kad nam je Bog, silom, naprti, nikad je ne ćemo po-
zdraviti. Najviše, ako se pod njom, kao Šimun Cirenac, nevoljko
i mrzovoljno, pogrbimo kao pod jarmom: jarmom vrlo teškim i ne-
stat kim. Malo tko da će, drage volje, poći za sv. Franjom, pa izuti
cipele i hraniti se proševinom. A još će manje, gestom povereUske
duhovitosti, siromaštinu podragati kao, voljenu, sestricu i zaručnicu.

Ni jesmo ni mi svećenici u tome iznimka među ljudima i kr-
šćanima. Svaku smo drugu Isusovu riječ iz Evanđelja bolje upam-
tili od one o siromašnim lisicama i pticama, i o Sinu čovječjemu,
koji je bio još siromašniji od njih (Mat 8, 20.; Luk 9, 58.). Sve-
jedno, što je ona bila upravljena baš jednomu našemu kolegi,
kandidatu apostolata i svećeništva. Naprotiv, sve smo, što smo
mogli, učinili, napisali smo čitave knjige, da taj njegov zahtjev
što više smekšamo, ublažimo, zagladimo. Ne damo ga uzimati do-
slovce. Protestiramo, čim netko hoće da Isusovo prvo blaženstvo
sa gore: »Blago siromašnima!« (Mat 5, 3.) protumači paušalno,
*ad litteram«, bez restrikcija i bez soli: »sine grano salis«. Mi ga,
što je moguće više, »ođiihovljujemo«: svodimo ga, — isključivo ili,

98

barem, prvotno, — na teren nutarnje slobode, poniznosti, idealiz-
ma; dajemo mu općenit i figurativan smisao. Odmah smo, — tome
svome stanovištu u potvrdu, — vrlo oštroumno, uočili, da je i Isus,
kao jedini Josipov i Marijin baštinik, imao svoju kuću u Nazaretu,
— malu doduše, ali ipak svoju; — i da nije prosio od kuće do
kuće, nego živio od dobrotvomosti i gostoljublja ljudi, koji nijesu
nikada ostavljali posve prazne kese, što ju je za njim nosio jedan
od apostola (Iv 12, 6.; 13, 29.); i da je znao sjesti i za gospodsku
večeru, koja je katkada, svojim izobiljem, pomalo i skandalizira-
la rigorističke isposnike farizejske škole (Mat 9, 14.; Mark 2, 18.;
Mat 9, 11.; 1, 19.); i da vojnici sa Kalvarije nijesu njegove haljine,
išivene od vrha do dna u jednom komadu, brižnom majčinskom
rukom, bacili u dronjke ni razrezala u krpe, nego da su za nju
bacili ždrijeb kao za stvar, koju bi bilo grjehota pokvariti (Iv
19, 23. 24.).

Imamo, donekle, i pravo. Krist nije bio prosjak. Nije bio ni
irposnik u profesionalnom smislu, a još se je manje isposništvom
i postom kočoperio i njim afe'ktirao (Mat 11, 19.). Nije bio ni beskuć-
nik od nužde. Nije ni spavao po strništima i pod mostovima. Ne tra-
ži to on ni od nas. Ali siromah je bio. Pripadao je sloju, »klasi«, onih
nižih. Nije nikada »gospodovao«. Služio je, a nije bio posluživan
(Mat 20, 28.). Nije imao ni palače, ni nosiljke, ni konja sedlenika.
Nije se odijevao u »meke haljine« (Mat 11, 8.) ni u svilu. Nije
držao zlatnika u pologu kod mjenjača i carinika. Ostavio je i dom
i posao radi Kraljevstva Božjega (Luk 18, 29.). Pješačio je i znojio
»e bez prigovora. Nije nikada kukao, da je gladan, i ni od koga
nije zatražio subvencije ni potpore. I kad su apostoli, na putu, pru-
žili ruku za klasjem s njive, da utaže glad, on svoje nije pružio
(Mat 12, 1.; Mark 2, 23.; Luk 8, 1.). Vladao je sobom potpuno i
savršeno.

U tom je smislu Kristovo siromaštvo i nama, njegovim sve-
ćenicima, nadahnuće i uzor. U tom smislu siromašni Krist i na
nas postavlja zahtjeve.

Skromnost u materijalnim pretenzijama za svećenika je ži-
votni zakon bez prava na pogovor. Plemenita nonšalantnosi u pi-
tanjima novca i dohotka čini ga masama privlačnim i simpatič-
nim. Ambijent jednostavnosti preduvjet je svim njegovim apostol-
skim akcijama i uspjesima. Luksus mu je najveći duhovni nepri-
jatelj. Gospodinova je norma: »Ne nosite zlata ni srebra ni novaca
u pojasima svojim!« (Mat 10, 9.).

99

Povijest je Crkve najbolja konkretna dokumentacija toj te-
ti. Nikada Crkva nije bila vitalna, kad je bila bogata. Nikada
nije kler bio blizu vjerničkim masama, kad je gospođovao, ni kad
je sitničavo branio svoje beneficijalne interese. Disciplina i mo-
ral u kleru i u Crkvi bili su uvijek u obrnutu razmjeru sa stup-
njem luksusa, gizde, uživanja, u svećeničkim redovima. Zvanja
je uvijek najmanje ondje, gdje su nadarbine najmasnije, a plaće
klera najviše. I za nas vrijedi Kristova maksima, da bogataš teško
ulazi u Kraljevstvo Božje (Mat 19, 23. 24.; Mark 10. 23 — 25.; Luk
18, 24. 25.). I njegovo učenje, da je psihološki nemoguće uporedo
ljubiti i tijelo i dušu, i svijet, — mamonu, — i Boga (Mat 6, 24.;
Luk 16, 13.). Bogatstvo je živa napast na materijalizam, a materi-
jalizam je najkraći put u otpad od Boga. Samo ljudi slobodne i ni
uza što nesvezane duše bit će spremni slijediti Isusa, »kudagođ
pođe-« (Mat 8, 19.; Luk 9, 57.). Davno su već duhoviti ljudi rekli,
da su u mekoputnoj Kapui sve vojske, — pa i one duhovne. —
gubile bitku.

Netko će možda reći, da za naše svećenstvo pitanje siroma-
štva i skromnosti nije uopće puno aktualno. U većini naših krajeva,,

— sjetimo se samo krša i primorja, — naš je kler tradicionalno
siromašan. Njegov je »standard« dobrano ispod prosječnog stan-
darda lajičke inteligencije. Pokućstvo mu je ubožnije nego i u
seoskog učitelja ili šumara. Odjeća mu je često takva, da bi se
već moglo postaviti i pitanje decentnosti. Sredstva za zabavu i
razbibirigu primitivnija su i staromodni ja nego u većine profe-
sionalnih, kvalif i kovani h , radnika. I u krajevima relativnog sveće-
ničkog izobilja, to je izobilje, uglavnom, »seljačko«: u mlijeku, u
plećkama, u kokošima, u kukuruzu i neostupanoj pšenici za crni
kruh; eventualno u domaćem vinu iz seljačkih konoba.

Sve to, danas, stoji. Ali sve to ne mora stajati sutra. Ima već
zemalja, i u Evropi, gdje ne samo kler, nego i druge crkvene lič-
nosti, mogu sebi, ako samo hoće, priuštiti mnogu udobnost. Na-
past je blizu. Mnogi su joj i podlegli. Već se je s raznih strana,

— i s pravom, — signaliziralo na uzbunu. Dobro je, da i mi bu-
demo na oprezu, za svaku eventualnost.

A, onda, luksus je, u evanđeoskom smislu, uvijek više stvar
volje, nego mogućnosti. »Hac in re . . . affectum debemus potius
pensare quam censum!« (Grgur Veliki, Ham 5. in Ev.). Krist naj-
više insistira baš na siromaštvu duha. A to se siromaštvo vrlo lako
gubi. I u primitivnim prilikama može čovjek biti do temelja za-

100

ljubljen u zemaljštinu i u uživanje. Može i luksuzirati. Sredovječ-
ni feudalci nijesu se, kojiput, bili još ispeli ni nad jaroetinu, me-
dovinu i konjske trke, a opet su »nagađali svojoj duši«, kolikogod
su- mogli. »Uživati se« može i u lubenici, i u cigareti, i u čaši loše
rakije, i u crnoj kavi, i pod običnim tušem, i u nazdrljavanju ko-
šulje pod vratom, i u pršutu s čašom vina, koji je, odmah iza pri-
mici ja, zamijenio »bljutavu« sjemenišnu bijelu kavu. Ako se je
čovjek sav na to dao i ako mu je prva briga, da se oslobodi i
najmanje neugodnosti, a na uživa svake radosti, koja mu je na
dohvat, na njega je palo prokletstvo »bogatstva« i »luksusa«. Nije
vise Isusov »siromah« i »beskućnik«. Nije više »aptus regno Dei«
{Luk 9, 62.). Teško će ući u Kraljevstvo nebesko (Mat 19, 23. 24.;
Mark 10, 24. 25.; Luk 13, 24. 25.)

U toj je točki za nas najaktualniji primjer Kristova siroma-
štva. Ništa nam ne smije svezati slobodu duše. Ni uza što, ni
malo ni veliko, od ovoga svijeta ne smijemo prilijepiti srca. Ni
uz čašu, ni uz karte, ni uz lov, ni uz motor, ni uz glasovir, ni uz
radio, ni uz nogomet, ni uz putovanje, ni uz ovo ili ono jelo, ni
uz ovo ili ono vino, ni uz ovo ili ono mjesto i službu. Ničim se
ne smijemo razmetati, ni za čim kukati, ni nad čim strepiti, ni
za što moljakati i prositi. Svećenik-apostol mora biti od svega
slobodan. On ne smije visjeti ni na mekanu gnijezdu ni na sigur-
noj »mišjoj rupi«; njegova je kuća čitav Božji svijet. On treba da
Je uvijek spreman, s Isusom, i na Tabor i na Kalvariju, »in carce-
rem et in mortem« (Luk 22, 33.). »Sequar te, quocumque ierisU
(TMat 8, 19).

101

>*Ne branite mu! — tko nije protiv
vas, s vama je!« (Mark 9, 38 39.)

SVEĆENICI ŠIROKE DUŠE

G. 1962 , III,

Širina duha jedna je od najljepših i najznačajnijih odlika
Gospodinovih. Nikada i ni u čemu nije on bio tijesan. Nikada i ni
u čemu nije on robovao sitničavosti ni partikularizmu. Nikada nije
bio ličan, osjetljiv ni strastven. Duh klikamstva, kastinstva i škole
bio je od njega uvijek daleko. Bio je Židov, ali nikada nije bio
židovski nacionalni fanatik i šoven. Govori sa Samarjanima i pro-
povijeda im, svejedno što Zidovi za njih neće ni da čuju (Iv 4,
4—42.; Grikv. 50, 27. 28.). Raduje se, kad ih može pohvaliti i sta-
viti za uzor Zidovima: kao onog ozđravljenog zahvalnog gubavca
(Luk 17, 18. 19.), ili onoga milosrdnog Samar jarana iz priče (Luk
10, 30 — 37.). Pušta k sebi Kiananejce i pogane (Mat 15, 22.; Mark
7, 26.; Iv 12, 20—22.); uživa u velikoj vjeri rimskog centuriona
(Mat 8, 10.; Luk 7, 9.); raspravlja sa Pilatom (Mat 27, 11.— 14.;
Mank 15, 2—5.; Luk 23, 3.; Iv 18, 33—38.; 19, 9—11.); obećaje
svim narodima punopravno mjesto u Knaljevstu Božjem, s Abra-
hamom, Izakom i Jakovom (Mat 8, 11.; Luk 13, 29.). Bio je pra-
vovjernik, pravednik i svetac, ali sjedao je za sto sa carinicima i
grješnicima i ulazio im u kuću (Mat 9, 10. 11.; Mark 2, 15 17.;

Luk 5, 29. 30.; 19, 5—7.). Bio je pueanin i siromah, okupljao je
oko sebe puk i mase, ali nikada nije bio demagog ni pučki tribun:
nikada nije smatrao prvom svojom šansom, da podjaruje narod
protiv mogućnika i bogataša. On, kad treba, ulazi i u bogataške
dvorce i daje se od njih ugoštavati (Mat 26, 6. 7.; Mark 14, 3 — 5.;
Luk 10, 38—42.; 14, 1.; 19, 2. 5. 8.; 22, 10—13.; Iv 12, 2. 3.); on
prijateljuje i sa plemenitašima, i sa članovima velikoga vijeća
(Luk 23, 50—52.; Iv 7, 50. 51.; 19, 39.); on se proglašuje kraljem
(Mat 27. 11.; Mark 15, 2.; Luk 23, 3.; Iv 18, 36. 37.) i ulazi u triumfu

102

u Jeruzalem, posred evjetničkog slavlja (Mat 21, 1 — 11.; Mark 11,
1 — 10.; Luk 19, 28 — 40.; Iv 12, 12 — 19.). Imao je obitelj, imao je
i zavičaj, ali nikada nije bio nazaretski ni galilejski lokalni pa-
triota, i nikada nije bio nepotista: o svome rodu nije govorio; nije
nijednog svoga rođaka napravio glavom Crkve. Imao je svoje
društvo i svoju, apostolsku, pratnju, ali nikada se nije povlačio
samo među njih: sa svima je govorio, sve je razumijevao, sve je
pomagao, sve je puštao, da Boga slave. »Ne branite mu! — tko
nije protiv vas, s vama je!« Svejedno, što »ne ide za nama« (Mark

9, 38. 39.). Priznavao je i opsluživao otačke običaje i tradicije
(Mat 5, 17. 18.; 8, 4.; 17, 23—26.; Mark 1, 44.; Luk 5, 14.; 17, 14.;
22, 7. 8.), ali nije nikada dopustio, da se one iživljuju na račun
viših interesa, ni ljudskih ni božanskih (Mat 12, 1 — 8., 10—14.;
15, 3— -20.; 23, 23.; Mark 2, 23—27.; 3, 1—6.; 7, 1—23.; Luk 6,
1—11.; 11, 39—44., 46. 52.; 13, 10—17.; 14, 2—6.). Njegovi krite-
riji bili su uvijek objektivni i nadnaravni; on je na svijet i na
život gledao samo očima svoga nebeskoga Oca, čije su osnove ve-
ličanstveno dalekosežne i čija je i mudrost i milost »mnogovrsna«
(Ef 3, 10.; 1. Petr 4, 10.) i bogata za sve, koji ga zazivaju (Rim

10 , 12 .).

Nikada ni sjenka duhovne tjesnoće nije pala ma Krista. I da
nema na njegovu liku nijednog drugog božanskog biljega, ovaj
bi sam bio dosta, da mu s te strane bude dokumemat i legitimacija.
To je i otvorilo njegovoj Spasi teljskoj misiji srca ljudi; to je i uči-
nilo njegovu Crkvu univerzalnom Crkvom sviju naroda. Sve, što
je Božje, univerzalno je i sveljudsko: bez međa i ograničenja, bez
kasta i klasa, bez apriorizama i idioma. Božanski sadržaj ne može
se stjerati ni u kakve, partikulame, ljudske šablone.

Širina je i biljeg historijskog i apostolskog ^kršćanstva. Nema
u njemu ni Petra, ni Pavla, ni Apolona (1. Kor 1, 12.; 3, 4. 22.;
4, 6.). Nema u njemu ni Židova ni Grka, ni roba ni slobodnjaka
(Gal 3, 28.), ni barbarina ni Skita (Kol 3, 11.). Nema u njemu
privilegiranih naroda, ni klasa, ni staleža, ni ljudi. Nije se u nje-
mu Duh Sveti ograničio ni na čiju glavu, ni na čije ime, ni na
čiju kuću ni firmu. On »radi sve u svima« i dijeli svoje milosti,
komu i »kako hoće« (1. Kor 12, 3 — 12.). Slobodno. »Duh diše,
gdje hoće« (Iv 3, 8.). I diše dobrohotno i širokogrudno. »Bog hoće,
da se svi ljudi spase i da dođu do spoznanja istine« (1. Tim 2, 4.).

Nitko ni nije ni ne može biti autentičan tumač toga duhov-
skoga Evanđelja, ako i sam nije širok, nesebičan, plemenit. Sveci

103

se baš po tome najbolje poznaju. Čim tko traži sebe, odmah je s
njega spala svetačka aureola, pa da se, ravno, prži na vatri (1 Kor
13, 3.). Nije Krista ni razumio ni primio.

I mi bismo svećenici morali biti široka srca. A ni jesmo, mno-
go puta. Previše smo još ljudi, a premalo kršćani i apostoli. Ti-
jesni smo i u svom rodoljublju, — identificirali smo ga sa nekr-
šćanskim nacionalizmom: šo venskim, nepravednim, neobjektivnim;
— i u svom katolicizmu, — premalo nam je spasitelj ski i ljudski,
a previše sudački, ekskluzivan, samodopadan i krut; — i u svomu
svećeništvu, — skloniji smo nastupati kastinski, diktatorski, kleri-
kalno, nego skromno i nesebično služiti dušama i penetrirati ti-
jesto života i svijeta oko sebe evanđeoskim kvascem poniznosti,
dobrote i ljubavi. A tijesni smo i u svojoj — crkvenosti.

Naša se svećenička generacija, u ove zadnje decenije sve
vidljivije katoličke renesanse, voli ponositi crkvenošću. Samo nije
uvijek ta naša crkveno-st nošena Gospodinovom širinom. Nije nam
uvijek Pavlovstki požrtvovna i čista.

Toliko smo puta, svojom uskogrudnošću i prozelitizmom, cije-
pali Crkvu, mjesto da sve čvršće i odlučnije zbijamo njezine redove.

Usred Crkve, »između hrama i oltara« (Mat 23, 35.), vodile
su male katoličke duše kućne i građanske ratove svake ruke.
Kler s .klerom, red s redom, župa sa župom, škola sa školom, bra-
tovština sa bratovštinom, pobožnost sa pobožnošću, katolička or-
ganizacija s katoličkom organizacijom, katolička štampa s katolič-
kom štampom. Trgali smo se oko toga, tko će biti prvi i pametniji;
čija će biti zadnja; u koga će »biti puni ja crkva; gdje će biti više
članova i pretplatnika; čija će zastava biti ljepša; tko će u proce-
siji na časnije mjesto. Apsolutizinali smo, i u vjersko-pastoralnom
životu, relativnosti; periferijske stvari izbijale su na prvo mjesto,
jer su bile »naše«. Postajali smo sve više raspršena, razjedinjena,
vojska, nesložno carstvo (Mat 12, 25.). A mi smo svećenici, često,
bili perjanice toga katoličkog rasapa i separatizma, ideolozi i voj-
vode sitnoće i sektašenja.

Možda je u tom pogledu danas ipak bolje nego nekada, dok
su za nama pisali persiflaže i paskvile o »crnim i žutim mravima«.
Jest, puno je bolje. Bog nam otvara oči. Crkva diže »signum in
nationes« (Iz 11, 10. 12.; 5, 26.; 49, 22.; 62. 10.). Živimo u vreme-
nima historijskih Božjih objava. Otrježnjuju nas događaji, svojom
evidentnom logikom. Ali posve izliječeni nijesmo ni danas. Liudi
će uvijek odati ljudi. I danas još, — da, za praksu, ostanemo sa-

104

mo kod tjesnoće »intra muros«, — podosta njih između nas škilji
preko ograde svoga duhovnog susjeda i suborca, pa broji po nje-
govu dvorištu. I danas još pane pokoja ironična i zajedljiva na
račun duhovne konkurencije. I danas poneko malo zaštrajkuje, po-
prkosi, napakosti. I danas se potkogod zategne. »Nije naš!« »Zar
iz Nazareta može izići išta dobro?!« (Iv 1, 46.). I danas se kojiput
porječkamo: »quis eorum videretur esse maior« (Luk 22, 24.). I
danas još ima »speci jaliteta«, koji dolaze ispred svega drugoga.

A ne smije »biti tako. Moramo se iskreno poveseliti svakoj
Božjoj slavi. Moramo bratski zagrliti svakoga Božjeg vojnika, bez
obzira na uniformu i na boje pukovnijskih epoleta. Moramo širo-
kogrudno podupirijeti svaku akciju, koja služi Crkvi i koristi
dušama. Moramo svi prihvatiti za jedan štap. »Naše« mora u
pozadinu, a naprijed mora ono, što je Božje, i ono, što je veliko.
Širina je imperativ dana. Solidarnost je preduvjet uspjeha i
pobjede.

Samo to je primjer Gospodinov i volja Gospodinova. »Ne-
mojte mu braniti!« Samo to je duh apostolskog svećeništva. »Quid
enim? Dum omni modo, sive per occasionem, sive per veritatem,
Christus annuntietur: et in hoc gaudeo, seđ et gaudebo!« (Filip
1, 18.).

105

»Mažete li piti čašu, koju ja pijem, ili
se krstiti krštenjem, kojim se ja kr-
stim?« (Mark 10, 38.)

BIJEG OD KRIZA

G. 1962., IV.

Krist nije nikada taktizirao s Križem. Nikada on nije ni po-
kušavao, bilo da prikri je, bilo da zamagli pravi smisao svoga
učenja o križu, patnji i pokori kao o bitnom elementu kršćanskog
i apostolskog života i kao o jedinom i nužnom putu do sjedinjenja
s njim i do dioništva na njegovoj slavi. Bio je, naprotiv, — danas
bismo rekli, — grubo iskren, kad bi god o tom govorio. Nimalo
on ne uljepšava zakona Križa. Voli jak izraz. Rabi drastične slike.
Ide u detalje. Ne želi, da se igra skrivača. Izlazi s otvorenim kartama.

Poznavao je Gospodin dobro ljudsku narav. Znao je, gdje će
kod ljudi naići na najogorčeniji otpor. Trebala nam je, svima, u toj
točki ozbiljna, tvrda, lekcija.

I apostolima je trebala. I oni su bili ljudi: predstavnici ko-
ljena, koje je, vidi se, bilo prvotno stvoreno, da uživa, a ne da
trpi. Sve su i oni radije primali iz Isusovih usta, nego tu krutu
i krvavu riječ. Riječ o samozataji i križu.

Pomalo je i komično, — zapravo tragikomično, — kako apo-
stoli uvijek, kad Isus o tom govori, nastoje da se izvuku sa što
manje gubitaka po naravnoga, tjelesnoga, čovjeka u sebi. Na svaki
način gledaju, da što prije svrate razgovor na druge stvari. Hoće
da to prečuju. Prave se, kao da ne znaju, o čemu se zapravo radi:
da nijesu shvatili i da ne razumiju. Uplašeno se, tjes kobno, po-
vlače: hoće silom da ostanu u svojim, malim i mekim, iluzijama..
Primjenjuju metodu pasivne rezistencije. Ne traže objašnjenja; ne
ulaze u debatu. Bježe cd te teme glavom bez obzira. Sklapaju, —
čovjek bi rekao, — oči, čim osjete, da bi to moglo izbiti na tapet:
samo da ne bi vidjeli ozbiljnog i upitnog Učiteljeva lica. Začep-

106

Ijuju uši, samo da ne bi čuh njegovih riječi, koje im toliko paraju
srce i razdiru živce. Ili se, s mladenačkom naivnošću, naprosto
prebacuju preko te odiozne teme u svoje ambiciozne snove, kao
ono jednom sinovi Zabedejevi (Mat 20, 22.; Mark 10, 38. 39.).

Svaki je put, s njihove strane, ostao bez komentara Kristov
križni »plaidoyer«. Uvijek je on u formi monologa: samo Isus
govori; apostoli šute. I kod Luke, gdje Krist najprije otvoreno
aludira na vatreno krštenje, kojim će biti kreten (Luk 12, 49. 50.),
a cnda, malo kasnije, drži svoj programski govor o pokori (Luk
13, 1 — 5.). I u klasičnom pasusu, što su ga zabilježila sva tri sinop-
tika (Mat 10, 38. 39.: 16, 24.; Mark 8, 34. 35.: 10, 32—34.: Luk
9, 22 — 25.; 14, 26. 27.; 18, 31 — 34.), kad im Isus govori o putu
križa kao o glavnom preduvjetu svoga nasljedovan i a i vječnoga
spasenja. I u sva tri, otvorena, navještaja Muke, što ih je Isus
pred njima učinio, uvijek s puno svečanosti i apodiktičnosti, nji-
hov refrain je samo jedan: ili grobna šutnja, ili konsternacija i
žalost. »I bješe im žao veoma« (Mat 17, 21. 22.). »A oni se čuđahu,
i idući za njim bojahu se« (Mark 10, 32. 34.). »A oni ne razum ješe
ove riječi, i bješe sakrivena od njih, tako da ie ne pojmiše; i
bojahu se da ga zapitaju za ovu riječ« (Luk 9, 45.; 18, 34.).

Samo jeđamput je jedan od njih, — najnemirniji, najsangvi-
ničrnji, — Petar smogao snage, da, makar u potaji, izrijekom re-
agira na Isusovu propovijed o Križu. A reagirao je izrazito ne-
gativno, otklonom, oporbom . na čitavoj liniji: »Daleko to o tebe.
Gospodine!« (Mat 16, 22.). Ali zato je bio, isto tako odlučno, i od-
bijen. I ukoren je bio: strože nego ikada drugda. kroz čitavo
Evanđelje. »Idi od mene, sotono! Ti si mi na sablazan, jer ne
misliš ono, što je Božje, nego ono, što je ljudsko!« (Mat 16. 23.).
Petar se je kasnije, na putu u Getsemani, sjetio ove lekcije. Po-
kušao je, da se opredijeli za Križ. »Gospodine, gotov sam s tobom
i u tamnicu, i na smrt« (Luk 22, 33.). A za njim su pošli i drugi
apostoli, makar i manie rezolutno (Mat 26, 35.). Samo, vrlo je krat-
ko trajalo to njihovo križno oduševljenje. Cim je došlo do gusta,
u Maslinskom vrtu, svi su opet pobjegli od Križa: razbježali se
(Mat 26, 56.; Mark 14, 50.), posakrivali (Iv 20, 19.), zatajili Uči-
telja (Mat 26, 69—75.; Mark 14, 66—71.; Luk 22, 54—60.; Iv
18, 15—18., 25—27.).

Ljudsko je u njima bilo jače od božanskoga. I u nama je:
njihovim apostolskim, svećeničkim, nasljedni cima. Doslovce ih u
svemu kopiramo. Zaludu, što je Križ vječno pred nama: na svakom

107

oltaru, na svakom velumu, na svakom korporalu, nia svakoj misnici,
na svakom misalu i brevijaru, mi odvraćamo oči, da ga ne vidimo.
Stoput ga spominjemo u liturgiji i molitvama, nosimo ga u ruci,
ljubimo ga ustima, pokličemo pred postajama Križnoga puta, pro-
povijedamo o Križu svaki dan; — moramo, Križ je na svakoj stra-
nici Evanđelja; — ali sve nekako preko srca: Križ kao 'da nam u
dnu duše ostaje još uvijek nešto strano, daleko, sablasno. Na sve
smo prije spremni, nego da ga zagrlimo. Radije ćemo i propovije-
dati, i ispovijedati, i organizirati, i pisati, i trčati, i znojiti se,
i bdjeti, i umarati se do iznemoglosti, na mrtvo ime; samo — tr-
pjeti nam se ne da. Otimamo se, zdvojno, od svake pokore, od
svake bolesti, od svake nesreće', od svakoga poniženja, od svake
klevete, od svake oskudice, od svake osamljenosti, od svakoga
progona. Cim se Božji nož imalo primakne našemu srcu ili našemu
mesu, odmah nam potonu lađe, klonu krila; odmah se uznervozi-
mo, smrknemo, pokljunimo, mrmljamo, bježimo, izmičemo se,
tuž’mo se. Samo to ne! »Daleko to od mene, Gospodine!«

A ipak je Križ Rubikon, koji mora prekoračiti svaki od nas,
ako hoće da bude apostol. Krist nije odustao od svojih križnih za-
htjeva ni pred Petrom; ne će ni pred nama. Na nama je da kapi-
tuliramo. To je njegov glavni: »Diligis me?« (Iv 21, 15 — 17.). »Mo-
žete li piti čašu, koju ja pijem, ili se krstiti krštenjem, kojim se ja
krstim?« (Mark 10, 38.; Mat 20. 22.).

Istom, pošto su se, iza Kalvarije, apostoli, pomirili s Križem
i počeli, pjevajući, trpjeti sramotu radi Imena Isusova (Dj Ap
5, 41.), istom, pošto su stali gubiti glave i umirati po st ratištima,
postala je njihova evanđeoska propovijed uvjerljiva, neodoljiva,
plodna. Onda, kad im Križ nije više bio samo na ustima, nego
kad im je bio upisan i u dušu, i urezan u leđa. Kad su iz puna
srca govorili, životom još više nego .riječima: »Christo confixus
sum crud!« (Gal 2, 19.).

Badava: dok ne počnemo umirati tijelu i dok ne legnemo, —
barem mimo i predano, ako već ne možemo veselo; to je privilegij
savršenih, — na križ životne patnje, spremni na svaku žrtvu i na
svaki riziko, uvijek ćemo biti samo polusvećenid i poluapostoli.
Ni jesmo postali jedno s Propetim Kristom, jedinim izvorom Otku-
pljenja; ni jesmo se još, kako treba, napili iz njegova velikosveće-
ničkog kaleža. Ni jesmo još, potpuno, pošli za njim, njegovim pu-
tem. »Tada Isus reče učenicima svojim: Tko hoće za mnom
da ide, neka se odreče sama sebe i neka uprti na sebe svoj križ!«

108

(Mat 16, 24.). Samo iz svećeničkog srca, koje je palo u zemlju i.
umrlo nižemu čovjeku, niče bogat milosni rod (Iv 12, 24. 25.).

Križ je prijelomna crta, granična linija, između mrtvog i ži-
vog kršćanstva, između nezrelog i zrelog svećeništva. Tko je od
nas svećenika ne prekorad, može biti frazer sa propovjedaonice,
»aes sonans aut cymbalum tinniens« (1 Kor 13, 1.), može biti
razmaženi salonski »Afcbe« u kočiji i sa rukavicama, diplomata
i ekvilibrista, »majstor duša«, »so, koja je obljutavila« (Mat 5,
13.; Mark 9, 49. 50.; Luk 14, 34.), može biti »najamnik«, koji »vidi
vuka gdje ide i ostavlja ovce i bježi« (Iv 10, 12.), ali ne može biti
ni vjerni »svjedok« Evanđelja (Dj Ap 22, 20.), ni borac i »dobar
vojnik Kristov« (2 Tim 2, 3.). »A koji su Kristovi, propeše tijelo
svoje sa manama i strastima!« (Gal 5, 24.).

Svećenid smo. Učitelji smo i apostoli Evanđelja. Valja nam
se pomiriti s Križem. Valja nam prijed križni Rubikon samo-
zataje. Samo iza njega živi Duh, živi Evanđelje, živi vječnost, živi
Uskrsnuće i Nebo.

Teško je, sigurno. Koji put i krvavo teško. Nitko to ne nije-
če. Krist najmanje. Ali nije više nemoguće. Sto je bilo nemoguće
prije Kalvarije, moguće je iza Kalvarije.

»Exeamus igitur ad eum extra castra, improperium eius por-
tantes!« (Hebr 13, 13.). »Eamus et no«, ut moriamur cum eo!«
(Iv 11, 16.). »Pater mi, si non potest hic calix transire nisi bibam
illum, fiat voluntas tua!« (Mat 26, 42.).

109

»Bdijte i molile se, da ne padnete u
napast !« (Mat 26, 41.; Mark 14, 38.)

SVEĆENIČKI MOLITELJI

G. 1962, V.

Jedan od značajnih, ali sigurno i neveselih, paradoksa sve-
ćeničkog života jest, — i uvijek je, nažalost, bila, — i čudna činje-
nica, da među nama svećenicima ima, prosječno, malo pravih mo-
litvenih duša. Puno ćemo češće među lajičkim, osobito ženskim,
svijetom naići na duše, koje će nas edificirati svojom molitvenom
revnošću i žarom, nego što ćemo naići na, pa makar i mirniji,
molitveni zanos na nama svećenicima. Čovjek se upravo postidi,
kad, toliko puta, negdje u samoći i polumraku crkve, nabasa sad
na ovu sad na onu mamicu ili bakicu pred Gospinim oltarom, koja
nikako da otkine očiju sa Svetohraništa i sa Gospe i kojoj nikada
nije dosadno ni dugo klečati na velikim koljenima.

A mi? Budimo iskreni: rijedak je među nama duhovski xio-
num pietatis«. Daleko je najviše između nas onih, koji su, i u
principu i u praksi, za »oratio brevis«. Ne će nas nitko odviše če-
sto iznenaditi u adoraciji pred Presvetim. Ako, izvan funkcija, i
uniđemo u crkvu, više od minute ne traje naš domjenak sa Go-
spodinom. I kakve velike smirenosti i koncentracije u Bogu ne
će nitko lako vidjeti u našemu držanju. A ni sreće, što smo blizu
Gospodinu. Draža nam je naša kuhinja; draže su nam novine na
stolu. Ni jesu odviše izlizane stranice u našemu, negdašnjem, bogo-
slovskom molitveniku. Radio nam nije ni izdaleka tako dugočasan,
kao očenaši, zdravom arije i litanije. Ne pretrgavamo se ni molit-
vom uz jelo. Izabrali smo najkraću beneđikdju; dobro je, ako se
kojiput, kad nas nitko ne gleda, ne zaboravimo i prekrstiti. Slabo
se gdje u župskom stanu moli zajednička molitva s kućnom če-
ljadi i poslugom. Razmatranje, ispit savjesti, duhovno štivo, za
mnogoga je svećenika, još od izlaska iz bogoslovije, asketski luk-
bus, na koji on ne reflektira. Kad bismo o tom proveli statistike u

110

procentima, rezultati bi bili, bojim se, vrlo otužni. Najviše bi nas
još bilo, izgleda mi, u rubrici molitvenih minimalista, kod kojih je
svećenička molitva spala na ono, što je pod moranje: od »Domine,
labia mea aperies« do »Divinum auxilium« i od »Introdbo ad al-
tare Dei« do Leonovih molitava iza mise. I, »si in patenta ti bus«,
možda još na krunicu. »Gratiarum acrtio« iza mise kod pokojega
od nas traje baš toliko, koliko i svlačenje misnoga ruha. Trebalo
bi katkada i zia nama poslati ministranta sa svijećom. A dia nas
puste, da mi odglasavamo liturgijske reforme, svaka bi nova abre-
vi jaci ja bila sigurna za solidnu svećeničku većinu. Ako i ima
među nama pokoji svećenički »bogomolj ac«, naše ga je svećeničko
»javno mišljenje« svrstalo među »simpliculus«-e i puno je sprem-
nije da ga sažaljuje, nego da mu pobožno zavidi.

Bolja je, donekle, situacija jedino po samostanima, gdje mo-
litvu regulira zvono i inspekcija. Samo ni tu nije sve u znaku
spontanosti. I među samostancima bude, koliko hoćeš, molitvenih
samodispenzi, čim se svećenik-redovnik otrgne od komuniteta i
nađe sam, oči u oči, sa svojom savješću i slobodom.

Naš svećenički molitveni problem! Možda uopće nema akut-
nijega u svećeničkom životu. Ni u duhovnoj pastvi. Dok njega ne
riješimo, lomit će se sva naša druga pastoralna nastojanja: i u
katehizadji, i u organizaciji, i u štampi, i u pitanju svećeničkog
pođmlatka, i u disciplinskim reformama. Problem molitve ima oči-
to primat pred svim drugim problemima. I onim liturgijskim. Sve
drugo, što je u nama i oko nas svećeničko i crkveno, živi jedino od
vjere i od blagoslova Božjega. A vjera se u molitvi čuva i jača. A
blagoslov Božji silazi, prije svega, kroz molitvu na svijet.

Pobožnih nam svećenika, »bogomoljaca«, treba. Više nego
ičega. Više nego graditelja, nego organizatora, nego propovjednika,
nego pisaca, nego finandera, nego ideologa, nego reformatora.
Svaki će bagomoljac između nas biti i graditelj, i pastoralni rev-
nitelj, i pristaša religioznog integralizma, i promicatelj svih dobrih
akdja. Po elementarnoj logid duhovne solidarnosti u dobru. »Jer
nema nikoga, koji bi u ime moje dnio čudo i brzo iza toga zlo
govorio za mnom!« (Mark 9, 38.). Nosit će ga ljubav Kristova:
»Chairitas Christi urget nos!« (2. Kor 5, 14.); iza njega će stajati
Bog, s kojim je, kroz molitvu, uspostavio životnu zajednicu i kon-
takt. Nije arški »bogomoljac« manje radio ni stvarao u pastvi ni
od jednoga svećeničkog »poklonika akcije«, ni tadašnjeg ni sa-
dašnjeg. Više je radio od sviju njih. I na sat, a pogotovu po efektu.

111

Bez pobožnosti i duha molitve svaka je akcija prazna: i ona pasto-
ralna. Izgubila je nadnaravni sadržaj i nadnaravnu vitalnost; infi-
cirana je racionalizmom i naturalizmom ; podsječena je u korijenu.

Teološki školovanim ljudima ne treba toga dokazivati. To su
neposredne konsekvencije vjerovanja u božansku stvarnost i u za-
kone milosti. Molitva je doživljavanje Boga. Molitva je stapanje
s njim: i u milosnom životu, i u milosnom djelovanju.

Teoriju je molitve postavio Krist u Evanđelju. Teško je, je-
dino, reći, je li to učinio više učenjem ili primjerom: toliko je sebi
bio dosljedan. A to je, ne zaboravimo, velikosvećeničko učenje i
velikosvećenički primjer. Ne može za nas biti norma ti vrdjeg ni
auktorit ati vni j eg .

I ako njemu molitva nije bila ono, što je nama, — njemu
nije trebalo prosvjetljenja ni jakosti, — on se je često i dugo mo-
lio. Po čitave noći koji put. »Erat pernoctans in oratione Dei«
(Luk*"6, 12.). Sate i sate. Na osami (Mat 14, 23.; Mark 1, 35.; Luk
4, 42.) i sa apostolima (Mat 26, 36. 41.; Mark 14, 38.; Luk 11, 1.:
22, 40. 46.). Trideset dana u pustinji. Prije svakog velikog Mesi-
janskog izbora; prije svakog velikog Mesijanskog djela; prije sva-
kog velikog čuda. Pred izbor apostola i besjedu na gori (Mat 9,
38.; Luk 6, 12.). Prije čuda umnoženja hljebova (Mat 14, 19.; 15,
36.; Mark 6, 41.; 8, 6. 7.; Luk 9, 16.; Iv 6, 11.). Prije prijelomnog
euharistijskog govora u kafarnaumskoj sinagogi (Mat 14, 23.; Mark

6, 46.). Prije preobraženja na gori (Luk 9, 28. 29.). Prije uskrsnuća
Lazareva (Iv 11, 41. 42.). Na Posljednjoj večeri (Mat 26, 27.; Mark
14, 22. 23.; Luk 22, 17. 19.; Iv *17, 1—26.). U Vrtu Maslinskom
(Mat 26, 36. 39. 42. 44.; Mark 14, 32. 35. 39.; Luk 22, 40. 41. 42.,
43., 45.). Iza Uskrsnuća, u Emausu (Luk 24, 30.). Njemu je molitva
bila božanska potreba srca, razgovor s Ocem, mesijansko, otkupi-
telj sko posredovanje. Nikada se nije od nje dispemzirao. A, ako
itko, on je uvijek bio u poslu. A, ako ikoga, njega su trebale duše:
puno više nego nas. A kad o njoj, o molitvi, nama govori, on na
njoj insistira s emfazom, koja je i karakteristična i neobična. Ozna-
čuje ju jednostavno kao izvor svih blagoslova odozgor, sve Božje
zaštite i Providnosti, svake milosti i uspjeha, svega spasenja (Mat

7, 7—12.; Mark 11, 24.; Luk 11, 2—13.; 12, 22—31.; 18, 1—8.).
A on pledira ne za kratku i rijetku molitvu, nego za dugu i čestu,
»Valja se uvijek moliti i nikada ne prestajati!« (Luk 18, 1.). I za
»dosadnu«, »nasrtljivu« molitvu (Luk 18, 5. 7.): usred noći i mraka
(Luk 11, 5. 7. 8.). *

112

I nije on apostole i svećenike od nje izuzeo. Nije im je na-
domjestio radom i propovijedanjem, kako bi neki svećenici htjeli
da sugeriraju sebi i nama. »Ovako ćete moliti«, učio ih je (Mat
6, 9.; Luk 11, 2.). I ustima, i formulama, i zajednički. Uz molitvu
im je svezao ustrajnost, snagu, pomilovanje. »Bdijte i molite se
da ne padnete u napast!« (Mat 26, 41.; Mark 14, 38.; Luk 21, od.;
22, 40. 46.). Uz molitvu im je svezao vlast nad duhovima i dušama!
»Ovaj rod ne može ni po čemu izaći, osim po molitvi i posluh
(Mark 9, 28.; Mat 17, 20.).

Učitelj se je molio. Veliki se je svećenik molio. Molio puno
i često. Moramo i mi. Doživljenoga svećeništva nema bez molitve.
Ni punokrvnoga i jakoga svećeništva. Ni uspješnoga i blagoslovlje-
noga svećeništva. Gdje svećenik ne moli, pastoralna je anemija
neizbježiva. »Ideo inter vos muhi infirmi et imbecilles, et dormi-
unt multi !« (1 Kor 11, 30.).

Svibanjska Gospo, molitvena Zaručnice Duha, Kraljice apo-
stola, Posudo uzorna pobožnosti, isprosi nam, — u ove dane veli-
kog apostolskog sijanja, — puno molitvenih svećeničkih duša!
Adoratorskih, kruničarskih, asketskih!

»Gospodine, nauči nas moliti se!« (Luk 11, 1.).

8 Članci

113

1

»Na bolesnike polagat će ruke, i ozdra-
vi jat će!« (Mark 16, 18.)

BOLESNICI U ŽUPI

G. 1962., VI.

Mi smo svećenici čitavim svojim pozivom povezani s bole-
snicima. I da nas nije Isus, izrijekom, k njima poslao i naredio nam,
da ih pohađamo i pomažemo, njegov bi nas božanski primjer mo-
rao na to uputiti i za to oduševiti. Cijeli je svoj javni život bio
njima okružen; dobar dio i svoga mesijanskog vremena i svoje
mesijanske pažnje njima je posvećivao. A nije, sigurno, ni u Naza-
retu bio zadnji, kad je trebalo, s Gospom, obilaziti po kućama i
tješiti i pod vora vati Nazarećane. bogate i siromašne, koje je bolest
bila prikovala uz postelju. Devedeset posto Isusovih čudesa bila su
čudesa na bolesnicima. Njima se je najviše bavio; s njima najče-
šće razgovarao; njih je najviše tješio. Pred njega su istrčavali na
puteve (Mat 9, 28.; 20, 30.; Mark 10, 46.; Luk 17, 12.; 18, 35.). Po
ulicama su ih, kuda bi prolazio, redali (Mark 6, 56.). Donosili su
mu ih na nosilima (Mat 9, 2.; Mark 6, 55.); krovove su i stropove
razvaljivali, da ih pred njega postave (Mark 2, 4.); vodili su ga
u kuće, da im pomogne (Mat 9, 18.; Mark 5, 23.; Luk 7, 3. 4. 6.;
Iv 4, 47. 49.). Evanđelje je puno bolesnika i puno Isusove brige
za njih i nježnosti prema njima. Kadgod evanđelisti hoće da dadnu
totalan i tipičan osvrt na Isusovo djelovanje, uvijek, kao jednu
od njegovih glavnih karakteristika, spomenu i njegovu dobro-
stivost, i njegova čudesa na bolesnicima (Mat 4, 23, 24.; 8, 16. 17.;
9, 35.; 11, 4. 5.; 12, 15.; 14, 35. 36.; 15, 30. 31.; 21, 14. 15.; Mark

I, 32—34.; 3, 10.; 6, 55. 56.; Luk 4, 40.; 7, 21—23.; Iv 10, 25. 38.;

II, 47.; 15, 24.). Radi njih se je najviše zamjerao farizejima i iza-
zivao na sebe njihov bijes i njihovu osvetu (Mark 3, 2 — 6.; Luk
6, 7—11.; 13, 14 — 17.; 14, 1—6.; Iv 5, 10. 16. 18.; 7, 20—24.;
9, 15. 16.; 11, 47. 48. 53.).

114

I da nas nije, Isus, izrijekom, k njima poslao, morali bismo
bolesnike voljeti i pomagati. Učitelj nam je. Gospodin nam je.
Moramo ga u svemu nasljedovati; moramo raditi po njegovu pri-
mjeru. I ovdje. Primjer nam je dao (Iv 13, 15.). A »nije sluga veći
od svoga gospodara, niti je poslanik veći od onoga, koji ga je
poslao!« (Iv 13, 13. 16.).

Ali Gospodin nas je i izrijekom k njima poslao. Kadgod da-
je putni i radni nalog, bilo apostolima, bilo učenicima, kad ih god
»šalje« u svijet, na propovijed Evanđelja, uvijek je, kod svih evan-
đelista, u tom nalogu i nalog: »Curate infirmos — Iscjeljujte bo-
lesnike!« (Mat 10, 8.; Luk 10, 9.), uvijek je tu i ovlast iscjeljivanja
bolesti (Mark 3, 15.; 6, 13.; Luk 9, 2.). A nije to poslanje bilo samo
osobno ni privremeno. Nije bilo ograničeno samo na doba života
Isusova ni samo na prve apostole i prve učenike. To je bilo po-
slanstvo Crkve; opće poslanstvo, koje će vrijediti za sav svijet, za
sva vremena i za sve naraštaje. Na Maslinskoj ga je gori, pred
Uzašašće, Isus izrijekom ponovio, u najuniverzalnijoj formi, i po-
vezao ga sa samom evanđeoskom misijom Crkve i svećeništva. »Na
bolesnike polagat će ruke, i ozdravljat će!« (Mark 16, 18.).

Poslani smo k bolesnicima. Po svojoj svećeničkoj službi k
njima poslani. Da se nad njima molimo i da na njih polažemo
ruke (Mark 16, 18.). Da ih mažemo uljem (Mark 6, 13.). Da ih
iscjeljujemo.

Mi, današnji svećenici, svećenici 20. vijeka, ne iscjeljujemo
više bolesnika, kako su to činili apostoli i učenici i, za njima, naše
karizmatičarske kolege iz prvog i drugog stoljeća. Baš kao što
više ni ne izgonimo đavola i ne prkosimo otrovu (Mark 16, 17.
18.). Je li to zato, što nam je Bog oduzeo tu vlast, jer više, pobjed-
ničkoj ? Crkvi nije bila potrebna, kako nam to tumače naši teo-
loški sveznadari, koji ni jesu ostavili neriješene nijedne tajne ni na
nebu ni na zemlji; — ako je tako, mogli bismo danas, kad smo
opet usred kompaktnog poganstva, očekivati, da će nam se vra-
titi; — ili smo je mi i naši prethodnici sami sebi oduzeli, mlita-
vosću svoje vjere i mlakošću svoje molitve i ljubavi (Mat 17, 19.;
21, 21.; Mark 11, 22.; Luk 17, 5. 6.), teško je reći. Prije će biti ovo
zadnje. Jer, arški župnik, Don Bosco i Pijo X., pa i naš Leopold
Mandić, ozdravljali su ih i u naše vrijeme. I bez pomoći »Kućnog
liječnika« i priručne apoteke, kojom mi to pokušavamo nadokna-
diti, i ako se, od straha pred kanonima, ni jesmo svrstali među
svećenike— doktore« i vrače, kao pokoji naš originalni subrat i*

115

prošlih decenija. Mi liječenje i ozđravljivanje prepuštamo danas

našim »župskim« i nežupskim časnim s estnama -bolni ča rkama .

Uostalom, bilo s tim, fizičkim i neposrednim, iscjeljivanjem«
kako bilo, ostala je na nama, »in oanni rigore«, obveza molitve i po-
laganja ruku i mazanja uljem. Ostalo je na nama moralno i milo-
sno ozđravljivanje bolesnika. A ostalo je i ono, indirektno, fi-
zičko iscjeljivanje: molitvom, žrtvama i specifičnim sakrament al-
nim učinkom 5. sakramenta. Od toga nas Crkva nije oslobodila.
I ne može nas osloboditi, jer je to viši nalog Gospodinov, njoj kao
i nama. To se duhovno ozdravljan je ne može zlorabiti. Ono ne
može ugroziti ničijega zdravlja ni života. I pi čijega morala. Ono
može samo koristiti. I mora koristiti: jer za njim stoji ih sakra-
mentalna milost ih Gospodinov nalog i obećanje. Kanoni nas duže
na pohađanje bolesnika. Ne samo, kad valja podijeliti bolesničko
ulje, u slučaju teške i fatalne bolesti, nego i uvijek, kad je netko
od naših vjernika bolestan. U svakom je obredniku jedan od naj-
duljih odsjeka onaj: »De oommunione infiirmorum«, »De sacra-
mento extremae unctionis«, »De cura infirmorum«. Praksa je svih
svetih svećenika bila taka.

Udovoljavamo li, mi svećenici, uvijek lojalno ovoj svojoj ob-
vezi? U kohko se pcd »communio infirmorum« razumijeva samo
ona zadnja, vijatička, i u kohko se radi o posljednjem pomazanju,
udovoljavamo. To nam je, možda, od sviju najhitnija pastirska du-
žnost, a to je, uz misu, krštavanje, ispovijedanje, pričešćdvanie,
vjenčavanje, propovijed, i najapsolutniji minimum, koji od na*
traži pastoralna savjest. Samo, ni u jednom kanonu, i ni u jednom
obredniku, nije »communio infirmorum«, a ni »cura infirmorum«,
ni zamišljena ni formulirana kao jedna: jedino kao »viaticu'm«.
Uvijek svi crkveni dokumenti jasno pretpostavljaju, da je briga
za bolesnike kontinuirana, periodična, stalna, djelatnost duhov-
nih pastira. Bolesnike nije dosta samo »opremiti« za put na drugi
svijet, za put k Bogu; bolesnike valja i pohađati, i tješiti, i učiti,,
i posvećivati, i čuvati. Tko to ne čini, nije učinio svoje dužnosti;
nije odgovorio nalogu Gospodinovu i namjerama Crkve.

Ako je ikad čovjek, vjernik, potreban duhovne pomoći, i ako
je ikada u idealnoj dispoziciji za stvari od onoga svijeta, na bole-
sničkoj je postelji. Ako ijedna svećenička funkcija, efektivno i ko-
načno, spasava diuše Bogu, spasava ih ova. Odluka o vječnosti, sa
svim svojim konsekvencijama, — i onima sporednima, ah s vječ-
nim djelovanjem, — pada na zadnjoj postelji. Tu se bije posljednji

116

boj za dušu između Boga i đavla. Ništa tu nije nevažno. Sve va-
lja pokušati. A u našim je, svećeničkim, rukama njezina oprema.
Mi moramo duši dati zadnje ideje i zadnje poticaje, impulze; mi
joj moramo pružiti i duhovno oružje za boj i svadbeno ruho za
vječni zaručnički susret sa Gospodinom . I osim »viiaticum«-a i po-
mazanja. Poukom, utjehom, molitvom, ispovijeđu, Euharistijom.
Češće, uvijek nanovo, dok god traje taj fatalni proces. Ljudi, bo-
lesnici, bit će nam zahvalni: i na zemlji i u nebu. A ni nama ne
će biti, s nadnaravne strane, badava. Gospodin će nam platiti vjer-
nost i milosrđe. Najdražu njemu vjernost. Najljepše i najviše djelo
milosrđa. Stoplit će nam se srce na patnji braće. Bit će to naj-
ljepše samosvladavanje i žrtva. I najljepša pokora. I najljepše na»
dahnuće. Ne će nam bratova bolest i smrt dati da zaboravimo ni
na svoju smrt. Uozbiljit ćemo se gledajući svaki dan vječnosti
v oči. Svijet će sa svojom taštinom neprestano pred nama umirati.
A s pastoralne strane ovaj će nam »kućni posjet« više od svakoga
drugoga otvoriti i domove i srca. Dovest će nas, u psihološki naj-
zahvalnijem i milosno najplodnijem času, u kontakt s mnogima,
koji nam inače nikada ne bi pristupili.

Pohod bolesnika. Češći pohod bolesnika. Pomalo smo ga za-
nemarili. Odemo im, — koji put i gunđajući, — kad nas pozovu,
ah draže nam je, da nas puno ne zovu, ako su već »proviđeni«.
Nanav se i tu u nama, lukavo i tjeskobno, uklanja onome, što nas
i odviše podsjeća na umiranje i grob. Ni jesu bolesnički pohodi, po
ljudsku, nimalo zabavni. Nije uživanje ulaziti u sobe, koje zau-
daraju znojem i zaparom. Prirodni čovjek, — osobito, ako je, kao
mi danas, pun respekta pred teorijom zaraza, bacila i virusa, —
instinktivno bježi od fatalnih rizika. Ima naša svećenička savjest
dosta izlika, da zažmiri i »zaboravi«.

Neka je, ako je zaspala, Gospodinova riječ: »Curate infirmos«
danas opet probudi i raznježi! Posjet bolesnika, i onaj češći, u gra-
nicama moralne mogućnosti, nije savjet; on je svećenička dužnost.
On je nalog Crkve. On je poslanje, koje nam je izrijekom do-
značio Gospodin.

Nije davno, što je jedan biskup pričao o župniku u svojoj
metropoli, kako, čini mi se, svake nedjelje obiđe sve bolesnike u
župi, a svakoga mjeseca one u bolnici (ih obratno). A govorili su,
neki dan, u svećeničkom društvu, i za jednoga mladoga pastoral-
nog »demagoga«, koji je na juriš osvojio župu i pravio po njoj
»furore«, a seosku crkvu ostavio iza sebe punu ruha i darova, dia

117

mu je glavni »majstorski potez« bio: odmah bi, preko svojih '»po-
vjerenika« u selu, doznao, kad bi se tko razbolio, i prvi bi bio y
koji bi se našao bolesniku uz uzglavlje. Prije susjeda i prije sela.
Ne će se to, sigurno, moći svagdje doslovce imitirati, osobito na
većini župama. Ali svagdje će biti dobro na to pomisliti. Osobito
kad se župnik ili kapelan »dugooase«. I kad se spremaju na izlet.
Možda bi se mnogi svećenički izlet mogao, vrlo korisno, zamije-
niti — bolesničkim pohodom. I bolesnički je pohod, često, izlet
ili, 'barem, šetnja. I za bolesnički pohod valja, često, uzjašiti na
konja ili na motor!

118

»Nijedan prorok nije dobro viđen u
svojoj postojbini« (Luk 4, 24.)

LJUBOMORA I RIVALSTVO U SVETIŠTU

G. 1962., VII.— VIII.

Nije najdublji, a ni najaktualniji smisao Gospodinove riječi,
da nitko nije, kao prorok i učitelj, dobro viđen u svojoj po-
stojbini, u svome zavičaju, onaj doslovni i najuži, i ako je, sigur-
no, najvidljiviji i najočevidniji. Svi ga priznaju. Život ga, zorno,
drastično, dokumentira.

I u crkvenom životu. 1 u duhovnoj pastvi. Još nitko nije oti-
šao za župnika ili za kapelana u svoj rodni kraj, — od svoje volje
ili poslan od starijih, — a da se nije sto puta pokajao. Odmah ga
je, na prvom koraku, dočekala suha, nijema, oporba svih rival-
skih obitelji u selu ili u mjestu, — u većim gradovima, zbog nji-
hove veličine i zbog njihove nestalne populacije, to, na sreću,
nije problem, — i svih seoskih i mjesnih veličina, koje su, tako,
dobile konkurenta iz protivničkog tabora ili između onih malih,
koji su dosada morali šutjeti i kojih nitko ni za što nije pitao.
Sve mu kolege iz osnovne škole odmah prezentiraju svoje mjenice:
znaš, kad si učinio ovo, znaš, kiad si učinio ono! Svi njegovi stari,
dječački i mladenački, grijesi izađu već prvi dan na vidjelo; ni
najmanja se sitnica nije zaboravila. Svaka »bijela« iz škole, svaka
scena, kad je tko, »-u ono doba«, »župnika« potegnuo za uho ili
odnio od njega razbijenu glavu, svaki njegov davni »malheur«, —
koliko puta »nije znao«, koliko puta ga je učitelj »popeo na konja«,
koliko puta su ga djevojčice tužile »gospojici«, koliko je puta bio
u tuđim jabukama i šljivama, — sve to bude nepoštedno i bez
samilosti potegnuto iz arhiva. I preuveličano, to se zna. Valja da
se »kolega« malo izdigne, a »velečasni« malo snizi i potegne za
nos. Neka ne bude preglasan! »Bio nam je glavni harambaša!«
~Ti« mu govore svi seoski momci. Krsnim ga imenom zovu, a iza

119

leđa i pogrdnim, domaćim, obiteljskim »prišvaritom«. Ne daj, Bože,
da bi se pred njima pokušao »napraviti važnim«! Ta maju mu i
»ćaću i mater«, i braću i sestre, i djedove i babe, sve do devetoga
koljena. I, razumije se, sve njihove bijede, slabosti i sramote. U
njihovoj je ruci. A seoske babe uživaju, da, baš u času, kad je
velečasni na vrhuncu službenog auktoriteta, podsjete i njega i sve
njegove obožavatelje, koliko su mu puta, negda, dok je još bio
napršče, od ženske solidarnosti, zamijenile majiku, pa ga okupale,
»pokidale«, podoiile ili mu dale koju »po goloj«. Duša staroj,
da mladog »ujaka« postidi i natjera ga, da se do ušiju zacrveni,
osobito »pred svijetom«. Teško jadnom svećeniku, ako se je i jed-
noj samo obitelji u selu »zamjerio«! Odmah je tu opozicija: radi-
kalna, nepomirljiva, bez skrupula. Odmah su tu tužbe dekanu
i biskupu. Odmah je tu pastoralni bojkot. U raznim varijantama
ponovit će se sve nazaretske scene iz Miateja (13, 55 — 57.), Marka
(6, 3. 4.) i Luke (4, 23. 28. 29). »Nije li ovo sin drvodjeljin«, kolarev,
čizmarev, riharev, krčmar ev, Ivin? »Ne zove li se mati njegova
Marija i braća njegova Jakov i Josip i Šimuin, i Juda? I sestre nje-
gove ni jesu li sve kod nas?« »I svi se u zbornici napuniše gnjeva —
I ustadoše, i isturiše ga napolje iz grada«. A rođaci i kumovi, do-
duše, drže s njim i brane ga, — ta »njihov je« i »svoje im je«, —
ali, kako bi drukčije i bilo, pomalo zaštitnlčki i mentorski. Tu to-
rnju mu, pa mu, u stvari, više škode, nego koriste. Očekuju, da će
i njih zapasti koja »milošta« iz župskog dvorišta, i tako samo
kompromitiraju u očima »svijeta« svoga velečasnog rođaka,
gazdili se »gladuši« od crkvene »lemozine«. Uostalom, znadu i
rođaci prijeći u opoziciju, i najoštriju, kad je njihov velečasni
»nesjetan« ili »stisnute ruke«.

Sve su to stvari i notorne, i tipične, i žalosne, i smiješne. Sa-
mo, mi opet kažemo, nije u tome ni na j aktualni ji ni najdublji smi-
sao Isusove velike riječi: »Nijedan prorok nije dobro viđen u svo-
joj postojbini!« (Luk 4, 24.; Mat 13, 57.; Mark 6, 4.). Problem je
tada odviše jednostavan. Lako se je, s malo razbora i opreza, i gore
i dolje, očuvati cd zavičajne zavisti. Ne idi u svoje rodno mjesto
ni kraj za dušobrižnika, i mirna Bosna! Ne možeš očekivati, da te
u njemu dočekaju bolje, nego što su dočekali Krista u njegovu Na-
zaretu. Ni jesi od njega ni bolji, ni pametniji, ni taktdčniji.

Nije ni Isus, u svojoj nazaretskoj besjedi, ostao kod ovoga
problema u tom njegovu, najužem, smislu. On ga je odmah stavio
u širi okvir. Izrael je njemu bio zavičaj, na koji je on prvotno

120

mislio. Stranci, o kojima on govori, ni jesu seljaci iz Sef orisa i
Kane ni mještani iz Tiberijade i Kafamauma, nego Sirac Naman
i Siđonka iz Sairepte (Luk 4, 25 — 27.). Pozornica je »zaviČajn-osti«
na evanđeoskoj sceni bila šira; sukobi su bili krupnijih dimenzija
i tragičniji po posljedicama. Isus se, — kasnije, — ne prijeti Na-
zaretu, što se je oglušio njegovu pozivu i poslanju, nego Jeruza-
lemu (Mat 23, 37 — 39.; Luk 19, 41 — 44.), i galilejskim gradovima
Korozainu, Betsaidi i Kafama.umu; njih on suprotstavlja i zapo»
stavlja, dalekome, Tiru, Siđonu i Sodomi (Mat 11, 20 — 24.; Luk
10, 12—15.), Ninivi i Babi (Mat 12, 41. 42.; Luk 11, 31. 32.). A
farizeji, koji Gospodinu osporavaju auktoritet i krate vjeru, ni-
jesu iz Nazareta, nego iz Judeje i Jeruzalema. Njih ne izaziva
toliko, što je on iz Nazareta i što je iz Galileje (Iv 7, 41. 42.), ko-
liko. što je iz njihove zemlje, a nije neki stranac iz mističnoga,
nepoznatoga svijeta, i što ne dolazi u imperatorskom veličanstvu,
odozgor iz oblaka, kako su ga očekivale njihove teološke škole.
»Ali ovoga znamo, otkuda je, a Krist, kod dođe, nitko ne će znati,
otkuda je« (Iv 7, 27.). Previše im je bio poznat. -Keko ovaj zna
knjige, kad nije učio?« (Iv 7, 15.). Previše im je bio običan. »Kaži
nam, kakvom vlasti to činiš!« (Luk 20, 2.).

Praktično je pointa problema, — i za nas svećenike, — u
onome: »Ovoga znamo, otkuda je!« Među nama je uzra.stao. Nvama
je jednak. Ne damo, da nas uči i da nam bude vođa. Šta je on
bolji cd nas!

Mi nijesmo iz jednoga mjesta. Ali, jesmo iz jedne dijeceze
ili iz jedne provincije. Bili smo skupa u sjemeništu ili u novicijatu.
Jedan uz drugoga radimo godinama. Uvijek smo jedan drugome na
očima. Iz iste smo duhovne zajednice. U tom smo smislu »zemlja
ci«. Dobro jedan drugoga poznajemo. Intimni smo. Kolegijalni smo.
Jednaki smo. Ali, zato smo i ljubomorni na tu svoju jednakost.
Ne damo lako nikome između »kolega« preda se. Nepovjerljivi
smo prema svakome, tko bi htio iskočiti iz reda i stati pred dru-
ge. Prekritični smo prema toj svojoj svećeničkoj okolini. Prekri-
tični i pomalo zavidni: zavidni svijesno, podsvi jesno ili nesvi jesno.
Ima i u nama onog starog ljudskog otrova, što su ga, još davno,
psiholozi iz naših redova nazvali: »invidia clericalis« ili »mali ti a
clericalis«. Ako je tko od nas pametan i ako se ističe, javlja, na-
stupa, odmah ga svećenička braća stanu ispod oka gledati. Odmah
mu se zna: »Važan je. Govori s visoka. Docira. Puca na mitru.
Čast mu. Talentiran jest. Ali dosta nam je i njegove mudrosti.

121

Nije ni on svu pamet posrkao. Nije ni svaka njegova sv. Pismo.
Ima i on svojih mana. Nije ni on dosljedan. Lako je teoretizira i
i idealizirati iza katedre. Vidi se: nije nikada bio na župi. Da je
na njoj bio, spustio bi i on malo durbin. Punoljetni smo. Nećemo
skrbništva ni diktovanja«. »-Nećemo, da ovaj vlada nad nama.«
(Luk 19, 14.). A s onima »malima« između sebe, još smo brze
gotovi. »Šta se on isprsuje! Goljo, župnik, kao i ja. Jedva se pro-
vlačio u gimnaziji. Zamucavao u bogosloviji na svakom ispitu.
Uvijek kotirao kao »homo paucarum veritatum«. A sad, odjednom,
postao neki pastoralni mentor. Htio bi da nam svima soli pamet.

I piše — čovo. Izdaje tobože i neki listić. Odmah ću mu ga vratiti.
»Ne sutor ultra crepidam!« Ostani ti lijepo među nama, Kao
»miles gregarijus«, »inter deos minorum gentium« .

I tako nekoga izoliramo, nekoga ustrašimo, nekoga ismijemo.
nekomu začepimo usta, nekomu ubijemo volju i ambiciju. A sve
na štetu Božjoj stvari. Odbaci se mnoga dobra ideja. Usmrti mno-
ga plemenita inicijativa. Steriliziraju se talenti. Onemogućuju se
jači ljudi, agilnije naravi. Svežu se mnoge dobronamjerne i mar
ljive-ruke. A svi se skupa pasiviziramo. I atomiziramo. Svi hoćemo-
da budemo najpametniji. Nitko ni od koga neće da pnma ni da ući.
Nitko ni s kim neće da surađuje. Nitko nikoga ne pita ni ne
sluša. Ništa naše ne valja. Nitko među nama nije vrijedan. Nitko

nije dobar. , ,

Tkogod će se sladogorko nasmijati, pa reci: »Comeaie nu

maine« 1 Psihoza malograđanštine. Psihologija duhovne provincije
i ostrakizma. Repriza nazaretske pobune protiv superiornog proro-
ka,. Jest. Ali jcš je to više kriza duša i savjesti. Još u nama sve
ćenicirna ima previše ponosa i egocentričnosti, toga istočnoga gri
jeha svih ljudskih generacija, a premalo iskrene, dobrohotne, ne-
sebične, čiste, širokogrudne ljubavi Božje, premalo respekta pre
ma najvišim interesima, Božjim i Kristovim.

Pazimo, da svojom opozicijom od opozicije, svojom pobunom
protiv aiuktoriteta, svojom kritikasterijom i hiperkritioizmom. ne sta-
nemo na put Božjim osnovama! Pazimo, da s braćom, kojoj ne
damo, da rade i da se istaknu, ne istjeramo i Isusa iz svoga zavi-
čajnog ili, bolje, domovinskog Nazareta!

122

»A sjeme niče j. raste, da om ni ne zna-«
(Mark 4, 27.)

U ČASOVIMA NEUSPJEHA

G. 1962.. IX.

Mi smo svećenici, često, i kad smo najrevniji, ipak pomalo
i nestrpljivi i sebeznali. Osjetljivi smo na svoj »interes«. Ne mora
to biitd, i nije to obično, — kod ornih od nas, koji su koliko toliko
svećeničke idealiste, — materijalni interes. Ali jest uvijek naše*
samosvijestno i osjetljivo »ja«. Ne trpimo poraza. Ne želimo biti
ignorirani ni zapostavljeni. Nećemo da dugo čekamo na rezultate
svojih akcija. Odmah se, čim prvi put zapnemo, uznervozimo.
Postanemo malodušni. Gubimo volju za nad. Napuštamo svoje apo-
stolske planove. Protestiramo protiv onih, koji neće da nas ra-
zumiju, da nas slušaju, da nas slijede. Dižemo od njih ruke: pre-
puštamo ih njihovoj sudbini; osuđujemo ih, lomimo nad njima
štap, bez puno promišljanja i rezerve. Htjeli bismo brze, bučne
i potpune uspjehe. Željni smo lovorika. I nesvijesno mislimo na
svoj prestiž.

Svagdanja je to pojava među nama. Svećenik defetista, razo-
čaran i bezvoljan, jedan je od najčešćih svećeničkih tipova. Sto
smo ga puta susreli u životu. Igrali smo, možda, i mi, koji put, tu
nezahvalnu ulogu. »Ne mogu više ovdje! Ne mogu s ovim svijetomf
Uzalud im propovijedam. Uzalud gubim prsa. Oni gone svoje.
Tražit ću premještaj.« »Psuju mi mater i »popa« za leđima. Deset
ih je svega bilo na listopadskoj pobožnosti. Veliko selo, a crkva i
nedjeljom prazna. Još me sumnjiče. Učinili su me već »kalašem«,.
i spekulantom, i bludnikom!«

A ne ostane uvijek samo na riječima, ni na kolegijalnom
jadanju pred svećeničkom subraćom. Povuku se, kojiput, i vrlo
nesretne pastoralne konsekvencije. »Nijesam preko zime ni pro-
povijedao. Komu ću? Svega ih četvero u crkvi!« »Pokušavao sam

123

katehizacijom, ali i prestao, kad je spalo na petero djece !« »Od-
mah mi se odsijeku krila na «pulpitu«. Kako ću govoriti praznoj
crkvi? Ja sam se, dok sam bio na prijašnjoj župi, naučio na druk-
čiju publiku: crkva puna kao šibica; očima me gutaju!«

Tako govorimo, tako radimo, i ako nam savjest kaže, mo-
ra nam kazivati, ako nijesmo naivni, — da to nije logika Evan-
đelja. Teoretski svi mi znamo pobiti tu crnu pastoralnu mudrost.
Kad se o nama ne radi, znamo to i vrlo efektno i uvjerljivo. »Glav-
no je, da ti učiniš svoju dužnost, a uspjeh valja ostaviti Bogu!«,
kažemo kolegi, kad je pao u depresiju. »Ne nagrađuje Bog uspje-
he, nego nakane!« »Budi strpljiv! »Tiha voda bregove lomi!« Ne
će * nikada biti posve uzaludan naš svećenički trud. Uvijek nešto
ostane u dušama. »Semper aliquid haeret!« Nitko ne zna, gdje će
se i kada će se pokazati plodovi. Ima milost Božja svoje pute ve.
Njoj se ne žuri. Nađe ona i u najtvrđem ljudskom srcu nit dobre
volje, na koju će nadovezati. Da samo' jedna duša postane bolja
i dođe bliže k Bogu, nijesi badava radio. Zar nije sv. Franjo Sa-
leški kazao, da je i jedna duša dovoljno velika dijeceza za svakoga
biskupa?« Citirat ćemo mu odmah Božji ukor uvrijeđenom Jom
(Jon 4, 8. 11.) i malcdušnom Iliji pod smrekom (3 Kralj 19, 4, 18.).
Izdeklamira t ćemo mu, kao s nokta, ono iz psalma 125, (5. 6.).
»Qui seminat in lacrimis, in exultatione metet«. Navest ćemo mu
odmah dvadeset primjera iz povijesti Crkve, kako su mnoge veli e
i providenci jalne akcije imale satne početke i nailazile, u prvi mah,
na bezbroj, naoko nesavladivih, poteškoća i zapreka. Odmah ćemo
mu spomenuti a^ikog župnika i sv. Petra Kanizija, kop je svoju
propovjedničku karijeru u Beču započeo s jednom jedinom ba
kom kao slušateljem, a kasnije je u istoj crkvi govorio hiljadama.
Past će nam odmah na pamet i Isusovi plašljivi učenici Nikodom
i Josip, koji su, u tili čas, pod Križem, dozreli do apostolskog he-
rojizma (Iv 19, 38. 39.; Mark 15, 43.). Upotrijebit ćemo i Sheenov
primjer, kako su oni isti apostoli, koji su, u svojoj stmgvimcnoj
nestrpljivosti, htjeli da bace oganj na Sa mari ju zbog njezine apa-
tije prema evanđeoskoj propovijedi (Luk 9, 53. 54.), samo godinu,
dvije iza toga došli u tu istu Samariju, svu obrađenu, da dijele
Duha Svetoga (Dj Ap 8, 14-17.). Duhovito ćemo primijetiti, da
je svaki prvi apostol i svaki prvi misionar, bilo gdje, započinjao s
jednim slušateljem i vojevao na početku sam protiv sviju.

Teoretski je stvar jasna. Sentimenti su ono, što muti obzorje.
One vječne »dvije mjere«. Ono vječno, ljudsko, izdizanje široj ek-

124

tivnoga nad objektivno, zadovoljstva i »sreće« nad dobro, naše
slave nad Božju slavu. Sujeta je po srijedi. Uvijena, prikrivena,
možda i nesvi jesna.

Moramo se i tu, uvijek iznova, reorijentirati na Evanđelju
i na Gospodinu. Ako nam već ne imponiraju ljudski primjeri i psi-
hološke refleksije, mora nam imponirati božanski primjer i bo-
žanska pouka. »Nije učenik nad Učitelja!« (Mat 10, 24.; Luk 6, 40.).

A naš Učitelj, — Učitelj malo dukčiji od nas, i po kvalite-
tama, i po revnosti, i po požrtvovnosti, i po ljubavi k dušama, —
doživljavao je pastoralne neuspjehe svaki dan. Vraćali su i njega
dosta puta s gradskih vrata (Mat 8, 34.; Mark 6, 5. 6.; Luk 9, 53.).
Odlazili su i cd njega: »Teška je evo besjeda, i tko je može slušati!«
(Iv 6, 61.). Dizali su i na njega kamenje (Tv 8, 59.); — na nas, ve-
ćinu, još ni jesu. Nazivali su i njega vinopijom (Mat 11, 19.), i va-
ralicom (Mat 27, 63.), i čovjekom, u kojemu je vrag (Iv 8, 48.) i
koji s vragom radi (Mark 3, 22.). A ako su ga i slušali, rijetko su
ga kada poslušali. Rezultat je njegovih triju apostolskih i spa si -
teljskih godina bio više nego skroman. Bilanca se je najbolje vi-
djela na Veliki petak. Bila je porazna. Na prste su se, skoro, mogle
izbrojiti njegove pristalice. A protivnik mu je i dušmanin bio čitav
jedan narod, koji je vikao: »Propni ga, propni!« (Iv 19, 6. 15.',
Mark 15, 14.) i »Krv njegova na nas i na djecu našu!« (Mat 27, 25.).
Ostavljen je bio od ljudi, a, naizgled, i cd Boga, kad je umirao*
(Mat 27, 46.; Mark 15, 34.). Duhovi su došli istom kasnije, a pobjeda
Evanđelja tek iza stoljeća, ako je uopće došla, još i danas.

A nitko ne može reći, da je Krista to iznenadilo. On je s tim
unaprijed računao. On je sve to predvidio. Savršeno je, kao Bog,
poznavao i psihologiju, — i onu dubinsku, — ljudskog srca, i vječne
zakone obraćenja i milosti. Pa se, ipak, ni za tren, nikada, nije
dao ni obeshrabriti ni pokolebati u svojoj revnosti. A pogotovu
se nikada nije dao pasivizirati. Uvijek on jednako nastupa. Uvijek
neumorno propovijeda. Nikada ne pada u razdnaženost. Uvijek
gleda u budućnost i nepokolebivo vjeruje u snagu i pobjedu Ri-
ječi Božje.

A kako je radio, tako je i govorio. Ne da ni učenicima, da
rade drugačije. Sustavno ih uvodi u pastoralnu strpljivost i ustraj-
nost; uvijek iznova nastoji da pročisti i usmjeri isključivo na Bo-
ga njihove namjere. Slika im, toliko puta, tihi, postepeni, paradok-
salni, rast Kraljevstva Božjega. Sta je drugo njegova prača o zrnu
gorušičnom, o kruhu i kvascu, o kukolju i pšenici? Izrijekom po-

125

stavlja pred njih zakon: »Drugi je, koji sije, a drugi je, koji ža-
nje!« (Iv 4, 37.). Ne da im, da se samo vesele, što im se duhovi
pokoravaju, i da se žaloste, kad im se odmah ne pokore (Mat 17,
18.). Uspjeh će i nagrada doći kasnije, u nebu, gdje mi njihova
imena već upisana. Na to neka misle; tomu neka se vesele! (Luk
10, 20.).

I priča im priču, — onu pravu apostolsku i svećeničku, — o
čudu zri jenja i žetve. Kad čovjek »baci sjeme u zemlju, i spava, i
ustaje, noću i danju, a sjeme niče i raste, da on ni ne zna .
(Mark 4, 26—29.).

Svaki bismo je dan morali pročitati, tu Isusovu priču. Pa bi
među nama odmah bilo manje svećeničkih pesimista i manje
pastoralnog defetizma i histerije. I bili bismo odmah puno strp-
ljiviji i sa sobom i sa drugima. Ne bismo tako tragično uzimali ni
asketske ni pastoralne zastoje i poraze. Čuvali bismo se, da Bogu
ne postavljamo ultimatume. Ne bismo, svojom mušičavom naglo-
šću, kvarili mogućih i budućih Božjih planova.

Primjena je kao na dlanu. I aktualna je. I praktična je. Ne
smijemo nikada propustiti nijedne svećeničke dužnosti, jer da je
tobože naš trud uzaludan; jer da su tobože ljudi nepopravljivi. Ne
smijemo nikada, od malodušnosti, »biti u pastvi površni, bez elana
i inicijative. Ne smijemo nikada, u vrijeme pastoralne »neutjehe«,
napuštati nijedne pastoralne pozicije. Ne smijemo, ni pod kojom
izlikom, prestati govoriti ni katehizirati. Dok radimo, još je uvi-
jek moguć uspjeh; ne radimo li, on je nemoguć. Bilo bi i odviše
preuzetno s naše strane, da mi svoju službu Bogu i dušama uvje-
tujemo svojim uspjesima, zadovoljstvom, priznanjem. Bog je je-
dini gospodar i duša i Božjeg sjemena u njima. Njegova su »vreme-
na i časovi« (Dj Ap 1, 7.). Naše je raditi i moliti se. NajČišće su
naše namjere i najveće naše zasluge, kad su pune znoja i tmja!

126

»Znate, da knezovi gospodare narodi-
ma — Među vama ne će biti takc!«
(Mat 20, 25. 26.)

SLOBODA I AUKTORITET U CRKVI

G. 1962., X.

Kad je govor o crkvenom auktoritetu, kojemu smo mi no-
sitelji, nas svećenike ne mora nitko puno poticati, da ga afirmira-
mo i branimo. Prije bi nas trebalo poticati, da budemo, kad je
naš auktoritet u pitanju, skromniji i širi. Ljudi, koji nastupaju s
ligoroznim auktoritetom, osobito prema svojim vjernicima, u du-
hovnoj pastvi, i traže od njih slijepi posluh i ondje, gdje na nj
nemaju prava, ima među nama i previše. Čovjeka već njegov ego-
centrični instinkt disponiria na vlastoljublje, nametanje, diktaturu.
Na zapovijedanje se je vrlo lako naviknuti. Na tom području veća
je pogibao, da pogriješimo »per excessum«, nego »per defectum«.
Puno je više među nama onih, na koje se tuže, da su prepotentni,
nego onih, kojima prigovaraju, da su premeki i popustljivi. Nije
»klerikalizam« posve bez razloga bio uvijek toliko napadan, kriti-
ke van, mržen. A nije na nj bez razloga upozoravao ni sv. Petar,
već članove prvog, apostolskog i mučeničkog, klera, tamo još na
samu pragu kršćanstva (1 Petr 5, 2. 3.).

Stvar je puno delikatnija, kad joj pristupimo s druge strane:
kad je uzmemo kao dužnost svećeničkog posluha, od nas višim,
auktoritetima Crkve. Kad se i mi svećenici nađemo u ulozi pod-
ložnika. Kad više ni jesmo subjekt; kad postanemo objekt crkve-
nog auktoriteta. Kad še nama samima valja prilagođivati i poko-
ravati jednoj višoj volji odozgor. Kad valja primati direktive,
a ne ih davati; kad valja provoditi korekture onoga, što mi čini-
mb i kako mi mislimo.

Ali, nije ni u tom smislu sve ni jednostavno ni jasno. I auk-
tori'tet ovako shvaćen traži puno opreza i mudrosti, kad ga valja

127

definirati i kad mu valja naći idealnu formu i idealan tip. Moramo*
se i tu čuvati jednako simplifikadje, kao i negiranja. Moramo na-
stojati, da problem uočimo inteligentno, a ne naivno. A vrlo smo
ga često i shvaćali i primjenjivali naivno. Možda su Crkvi u toj
točki više naškodile zlorabe i pretjerivanja, nego diranje u njezin
auktoritet, barem u koliko je i jedno i drugo bilo, uglavnom, do-
bronamjerno i u koliko nije bio osporavan sam princip auktori-
teta: otvorenim neposluhom, revolucijom, otpadom.

Nije auktoritet Crkve isto što i njezin infailibilitet. Njezin je-
auiktoritet univerzalan, infalibilitet, naprotiv, strogo ograničen, i po
nosiocu i po predmetu. A toliko- se je puta to dvoje kon fundiralo:
ili se je udme auktoriteta tražio iniakbdlitet, i kad netko na nj
nije imao prava, ili se je infalibilitet proširivao i na područja,
g3je* mu nije bilo mjesta.

Nije posluh Crkvi nikada slijep ni ropski; on uvijek mora
biti i razuman (Rim 12, 1.) i topao, u stilu očinsko-sdnovskih odno-
sa (1 Kor 4, 15.; Ef 6, 4.; Kol 3, 21.; Filem 10.; 1 Kor 4, 14.;

2 Kor 6, 13.). A još je manje vlast Crkve totahtarizam i »fuhrer-stvo,

gdje jedna glava zamjenjuje sve druge i gdje su svi, osim jedno-
ga, prisiljeni da samo kimaju, a mina ju, laskaju i plješću. Nema
i ne može u Crkvi biti despotstva ni diktature; Evanđelje je nje-
zinu auktoritetu dalo sasvim drugi, izrazito obiteljski i intimni,
ton. »Znate, da knezovi gospodare narodima i da starješine nad
njima pokazuju svoju moć. Među vama ne će biti tako!*« (Mat 20 ,
25 — 28 . ; Mark 10 , 42 — 45 .; Luk 22 , 25 . 26 .). Crkveni je auiktoritet
s jedne strane služenje, puno odgovornosti i ponizne nesebičnosti,
a s druge strane bratsko kontaktiranje, koje se ne može ni zami-
sliti ibe? diskrecije, obzira i ljubavi (Mat 20 , 26 — 28 .; 23 , 8 — 12 .;
Mark 10 , 43 — 45 .; Luk 22 , 26 . 27 .; Iv 13 , 12 — 15 .; 1 Kor 4 , 21 .;

9 , 12 . 15 . 18 .; 10 , 22 . 23 . 33 .; 2 Kor 10 , 8 . 13 .; 13 , 10 .; 1 Sol 2 , 7 .),

Nije ni inspiracija ni asistencija, koju je Krist obećao crkve-
nom poglavarstvu, nikakvo fizičko čudo; ne realizira se ona na
spektakularan način. Ona je čudo moralnog reda; ona se realizira
tihom Božjom Providnošću, skrivenim, otajstvenim, djelovanjem
Duha Svetoga: na sto načina i kroz sto, i prirodnih, sredstava;
molitvom, ali i razmišljanjem, studijem materijala, konzultira-
njem izvora i auktora, diskrecijom u koracima i odlukama, surad-
njom sa savjetnicima, stručnjacima, klerom, osluškivanjem mišlje-
nja i želja sviju vjernih sinova i kćeri Crkve. Tko bi je shvatio
kao neki karizmatdčki privilegij službe ili, još gore, kao neku

128

osobnu vidovitost, neku apriornu nepogrješivu intuiciju, fatalno
bi je krivo shvatio. Nema inspiracije bez poniznosti, bez razbora,
bea suzdrži j i vosti, bez osjećaja odgovornosti i samokritike.

Nijesu ni u crkvenom životu sve stvari bitne: ima ih dosta,
u kojima nam je Krist ostavio puno slobode i prepustio ih našoj,
ljudskoj, pameti i savjesti. Ne intervenira Bog jednako intenzivno
na svim tim poljima. Nije auktoritet vanjske discipline u Crkvi,
auktoritet crkvene diplomacije, auktoritet crkvenih tradicija i
običaja, auktoritet crkvene znanosti, auktoritet crkvenih socijal-
nih, a pogotovu ekonomskih i političkih, shvaćanja, isti kao auk-
toritet Evanđelja, dogme, moralnih principa. A nijesu istoga auk-
toriteta ni sami ti principi i njihova konkretna i praktična, kažu-
istićka, primjena. Božiansko i ljudsko nije tu svagdje jednako
raspodijeljeno. A notorno je, da u crkvenom životu uz božanske
ima i ljudskih elemenata. Uz Božja svijetla ima u njemu i ljud-
skih sjena, i ljudskih slabosti. Bilo ih je u historiji, — svi se na
njih tužimo; upire se na njih i sa najauktoritativnije strane; —
zašto ih ne bi balo i danas? Ne rješavaju ni kompetentni crkveni
ljudi uvijek idealno zadataka, koje um je Bog stavio u ruke: griješe
i u dobroj i u zloj volji; i zbog manjka intuicije i inteligencije,
i od sebelj ubija, taštine, svoj egla vosti, pizme, ljubomore, zlora-
dosti, komocije, računa, straha. Moralno nepogrješivi nijesu ni
najlegitimniji, ni najauktoritativniji, nosioci crkvene vlasti.

U sve se te momente valja zagledati, kad treba odrediti, ako
već ne idealan i normativan, — teško je to, — a ono, koliko
toliko, korektan stav prema ideji crkvenog auktoriteta u praksi.
Napose baš stav, koji treba da zauzme svećendk-podložnik. Sve-
ćenik, koji je i sam aktivan faktor, a donekle i, barem djelomičan,
nosilac toga istoga crkvenoga auktoriteta.

Jedno je sigurno: Ideal crkvenosti nije pasivnost. Crkve-
nost nije u tome, da (čovjek i svećenik ne misli i da nema vlastitog
suda. A nije ni u tome, da na sve šuti i da bude bez inicijative,
nijem i inertan. Svi mi, — i lajid, a još više svećenici, — moramo
izgrađivati mističnoga Krista Crkve. Po najboljoj svojoj savjesti.
Po najboljim svojim silama i mogućnostima. Dobronamjerno i
ponizno, ali i iskreno, i aktivno. Svi su sveci i svi veliki ljudi
crkvene povijesti tako radili. Sveti Pavao, kada je, »in faci em«,
oponirao sv. Petru (Gal 2, 11), sv. Irenej, sv. Ciprijan, sv. Atana-
tije, sv. Jeronim, sv. Bernard, sv. Karlo Boromejski, sv. Petar
Kandžije, sv. Robert Bellarmin. sv. Ivan Don Bosco. i dalje re-

9 Članci

129

dom I sv. Ignacije Loyola, auktor pravila za osjećanje s Crkvom.
Predlagali su. sugerirali, kritikovali, opominjali, rezervirali se.
Treba samo čitati njihove kritičke životopise i njihova originalna
pisma. Smijemo to i mi. U pravoj formi, na pravom mjes cu,
pravo vrijeme. Smijemo pledirati i za promjene i reforme . Ra-
Lnije S e’ szmo ako amo apremni da najprije sebe refom.ramo
i ako nam je kriterij Evanđelje, a inspiracija molitva. Od prin-
cipijelnog kimavstva , nema Crkva ništa osim. - mnogi su to vec
opazili, — veliku nevolju, da »vjerujemo« u protuslovne aukto-
ritete i da danas aplaudiramo nečemu, što ćemo sutra grla o n
tikovati, i da danas osuđujemo nešto, što Ćemo vec sutra morah
prihvatiti, htjeli, ne htjeli. Ni jesu ljudi, koji i u crkvenom životu
provode lojalnu autokritiku i predviđaju događaje i potiebe vr-
šena manje crkveni od onih, koji sve hvale, i sve dogmatizma tu.
Oni su od sviju najcrkveniji, jer se najviše priblizuju objektivnoj
kršćanskoj i evanđeoskoj istini i čuvaju Crkvu od kompromitira-
nja ljudskom kratkovidnošću i inercijom. Primjera je puna i pro-
šlost i sadašnjost.

g amo i to mi hoćemo posebno dia naglasimo u ovom

članku sada, pred opći crkveni sabor, - sva ta naša evanđeoska
i apostolska sloboda mišljenja, riječi i inicijative ima i svoje gra-
nice Mislili mi o problematici crkvenog auktonteta u pojedino-
stima ovako ili onako, njegove su bitne prerogative izvan diskusije.
One su unaprijed sankcionisane i promulgdrane od Gospodina, u
Evanđelju. Njih je monumentalno opravdalo svih dvadeset sto-
Ijeća crkvene povijesti.

•Crkvena hijerarhija zakoniti je nosilac redovite upravne i ju-
risđikeijske vlasti u Crkvi i prvi, najviši, najauktontativniji, dje-
litelj svih sakramentalnih i milosnih darova u njoj. Crkvena
hijerarhija, s Papom, Petrovim nasljednikom, na ćelu, uvijek je
nepokolebivo čuvate i autentično interpretirala poklad Evanđelja.
Ona je uvijek bila, nadahnut i prosvijetljen, nosilac neprekinute
crkvene tradicije u velikim, centralnim, pitanjima crkvene dis-
cipline. U njoj živi božanski instinkt za autentični duh crkvenosti
i univerzalizma.. I za kontinuitet crkvenog života kroz sva stoljeća.
2a ono božansko, trijezno i vječno, što je Crkvu uvijek čuvalo
od prenagljivanja i eksperimenata. Auktoritet je crkvene hi je-
rarhije u svemu tomu, očito, nadi j ud ski .

130

Računajmo s tim! I budimo uvijek spremni, da je, u tom,
c5ano i djetinjski, i poslušamo i slijedimo! Krist to od nas apo-
diktično traži. Njegov je auktoritet stvarno u pitanju. On je apo-
stolima, — a hijerarsi su njihovi nasljednici i legitimni nosioci
njihove vlasti i auktonteta, — rekao: »Tko vas sluša, mene sluša;
tko vas prezire, mene prezire !* (Luk 10, 16.; Mat 16, 18. 19.; 18 f
17. 18.; Iv 21, 15—17.).

-Ako vam dakle rekrou : evo ga u pu-
stinji, nemojte izlaziti; evo ga u so-
bama, nemojte vjerovati!« (Mat 24, 26.)

PROTIV LAKOVJERNOSTI

G. 1962.

Nema, možda, većega križa za kršćanske apologete naših da-
na od onog mnoštva svih mogućih »objava«, »prorcštava«, »čude-
sa«, »-ukazanja«, »poruka s neba«, »čudotvornih relikvija i moći,

u koje su nekada u kršćanstvu, — često i uz blagoslov ili, barem,
prećutan pristanak prominentnih, pa i auktoritativnih, crkvenih
ličnosti, — mnogi, masovno, »vjerovali«; s kojima su, naveliko,
operirali: i u pastvi, i na propovjedaonici, i u duhovnoj, pa i teo-
loškoj, literaturi, a povijesna ih je ili eksegetska kritika, kasnije,
definitivno i uvjerljivo, demontirala i potpuno ih, za historiju
i znanost, dotukla. Mnogim plemenitim i dobronamjernim, ali
kritičnim i inteligentnim, duhovima oteščavalo je to zadugo po-
vratak k Bogu. A protivnicima kršćanstva, osobito onima bez sa-
vjesti i intuicije, koji se protiv Crkve bore, u prvom redu, pamfle-
tima, olakšavalo je, uvelike, posao i postalo im glavnim, a naža-
lost, često, i vrlo moćnim i uspješnim oružjem u huškanju polu-
inteligencije i emancipiranoga, a neukoga svijeta protiv vjere
■ ltršćcUistv3

A, nažalost, puno se je toga, — i prepuno, — nakupilo kroz
dugih dvadeset kršćanskih stoljeća. I utislo se u sve pore crkve-
nog života; sve do govora s oltara, do moćnika, relikvijara, po crkve-
nim svetištima i zavjetištima, do popularnih i tradicionalnih po-
božnosti, pa i do liturgijskih tekstova. Čitave nekada slavne
»tradicije«, tolike prve historijsko-crkvene oelebritete, centre se-
kularnih hodočašća i litanija, obožavana »žića Marijina« i »objav-
ljene« opise Muke Isusove iz usta raznih ekstatičanki i stigmati-
čarki, teme bezbrojnih, i glasovitih, crkvenih besjeda i peroracija,
moramo danas, sve jednu po jednu, sa stidom i tiho. napuštati i

132

otpisivati iz inventara. Sve to, pred našim očima, neopozivo, od-
lazi u priče* legende, pobožne fikcije i mistifilkacije, koje sna, —
treba iskreno reći, — tragično obmanjivale i fastimirale stoljeća.
»Sveta Fdlomena« samo je sitnica, — nevina sitnica, — u tom
velikom moru.

A krivci smo tomu, više manje, svi. I kler! Kler možda još naj-
više. Puku bi se još dalo oprostiti, kad u svojoj, neposrednoj i ži-
voj, — više intuitivnoj nego refleksnoj, — vjeri ode predaleko,
pa pobrka božansko s onim podsvi jesnim i fantastičnim u sebi,
što je također jedna od posljedica grijeha, koji nije čovjeku samo
iskvario i oslabio volju, nego mu je i pomračio um, i intelektualno
ga ponizio. Puno je žalosni je, kad i mi svećenici, koji stojimo u
vječnom, najbližem, kontaktu sa autentičnom Božjom objavom, pa
bismo, kao »učitelji u Izraelu« (Iv 3, 10.), morali budno stražiti
nad njezinom čistoćom i uzvišenošću i strogo insistirati na distanci
između njezine božanske provenijencije i problematičnih, samo-
zvanih, ljudskih vjesnika i »tumača« Božjih misli i osnova, pod-
liježemo psihozi mase i upadamo u stvarno vulgariziranje reli-
gije: u naivno, nekritično, legendarno, pa i nedogmatičko. I još
postajemo, ne jeđamput, tomu glavni misionari i apostoli. Makar
i iz subjektivno najčišćih i najiskrenijih pobuda: daleko od sve-
togrdnog cinizma onih, koji su, pokatkada, i svijesno, i namjerice,
izrabljivali tuđu vjeru i unovčivali tuđu lakovjernost i glupost.

Jedno nam ipak u svemu tomu služi na utjehu. 1 jedinim se
naša moderna apologeti ka može uvijek, čista obraza, braniti. Krist
nas na to nije naveo. Nije ni njegovo Evanđelje. Ni jesu ni nje-
govi apostoli. I ma tom području dolazi jasno do izražaja sva bo-
žanstvenost Isusove osobe i više nego čudesna autentičnost in-
spiracije njegovih apostola i evanđelista. Čovjek, kad pažljivo čita
Evanđelje, gotovo će instinktivno osjetiti, da je Krist mnoge od
tih naših, kasnijih, ljudskih nevolja unaprijed i potpuno svije-
sno predvidio. I da je htio, da nas, i pozitivno, cd njih imunizira
i protiv njih naoruža. On. svojim apostolima, skoro emfatično, sig-
nalizira najveći oprez, kad pred njih istupe ljudi, koji hoće da
ispred njega govore i da drugima »tumače« znakove vremena i
nameću im svoje misli i svoje prognoze, a bez njegove službene
legitimacije. Osobito u mutnim i turbulentnim vremenima crkvene
povijesti. Osobito, kad je riječ o eshatološkim predviđanjima i
slutnjama: koncu svijeta, sudnjem danu, drugom dolasku Gospo-
dinovu. Nitko ne može reći, da s te strane pomalo ne iznenađuju,

133

a pomalo i ne alarmiraju Kristove riječi: »Gledajte, dia vas tko
ne prevari! jer će mnogi doći u ime moje govoreći: ja sam Krist;
i mnoge će prevariti. Cut ćete ratove i glasove o ratovima. Gle-
dajte, da se ne zbunite; jer to treba da bude, ali još nije svrše-
tak!« (Mat 24, 4—6.; Mark 13, 6. 7.; Luk 21, 8. 9.). »I ustat će
mnogi lažni proroci i prevarit će mnoge!« (Mat 24, 11.). »Tada,
ako vam tko kaže: evo ovdje je Krist ili ondje, nemojte vjero-
vati'. . .!« (Mat 24, 23.; Mark 13, 21—23.). »Eto vam kazah una-
prijed! Ako vam dakle kažu: evo ga u pustinji, nemojte izlaziti,,
evo ga u sobama, nemojte vjerovati!« (Mat 24, 25. 26.). »A za
dan onaj i za čas nitko ne zna, ni anđeli nebeski, do Otac sam!«
(Mat 24, 36.; Mark 13, 32.).

Nije Isus u ovim riječima, sigurno, »ex professo« razrađivao
problem ni privatnih objava ni religioznog praznovjerja u svom
njegovu opsegu. Ali očito je postavio jedan univerzalan princip:
princip rezerve i kritičnosti prema svemu, što on nije rekao. Taj
su princip apostoli onda i izrijekom aplicirali na sve samozvane
religiozne »proroke« i »učitelje«. »Predragi, nemojte svakomu:
duhu vjerovati, nego iskušavajte duhove, jesu li od Boga: jer
mnogi krivi proroci iziđoše u svijet!« (1 Iv 4, 1.). »Sve kušajte,-
a držite, što je dobro!« (1 Sol 5. 22.). »A molimo vas, braćo, —
da se ne date brzo pokrenuti — i da se ne plašite, — kao da je
već blizu dan Gospodnji!« (2 Sol 2, 1. 2.). »A ludih se zapitkiva-
nja, i rodoslovlja, i svađa, i prepiranja o zakonu kloni, jer su bes-
korisna i isprazna!« (Tit 3, 9.). I ne daj, »da se bave bajkama!«
(1 Tim 1, 4.). »U njima su (u Pavlovim poslanicama) neke stvari
teško razumljive, pa ih neuki i nestalni izvrću, kao i ostala Pisma,
na svoju vlastitu propast. — Čuvajte se, da prijevarom bezako-
nika ne budete odvučeni s njima!« (2 Petr 3, 16. 17.).

Monali bismo se svi, odmah i dobro, sjetiti tih apostolskih
direktiva, svaki put, kad se pred nas postavi pitanje privatnih
objava, ukazivanja, proročanstava, čudesa. Nikada ne ćemo pogri-
ješiti, — zauzet ćemo ne stanovište racionalizma, nego stanovište
vjere i Evanđeljta, — ako se ođ njih, načelno i konsekventno, re-
zerviramo. Ako prije svakoga angažovanja tražimo pune i jasne
dokaze i, zadnju, riječ Crkve. Ako nikada svojih kršćanskih kon-
cepcija i nada ne gradimo na maglovitim, malim i nesigurnim
ljudskim objavama, nego samo na velikoj, božanskoj, objavi Evan-
đelja. Podignut ćemo tim u svim pametnim očima auiktaritet

134

Crkve. Prištedjet ćemo njoj i sebi mnoga poniženja i rnnog«
blamaže.

A nijesmo uvijek tako radili. Ni jesmo ni u ove posljednje,
moderne, decenije.

Ne mislimo mi ovdje samo nja »lanac sv. Ante«, na »tro-
dnevlje tame«, kad će gorjeti jedino blagoslovljene svijeće, na
Gospine 'kipove, što rone suze i namiguju očima, na šljivičke i
prozorske predstave u Bošnjacima i po svim drugim spiljama
i gajevima širom naše domovine. Mi mislimo i na negdašnje, —
i svećeničke, — propovjednike »križnog čuda« u Limpiasu, i na
još uvijek vrlo problematičnu historiju Konnersreutha, i na popu-
larizatore Malahijina papinskog »proročanstva«, i na bezbrojne,
znane i neznane, Lukezije, proročice i proroke, vizionarke i vi-
zionare, ratne i poratne, po samostanima i -izvan samostana, ko-
jima su i mnogi ljudi u tala rima vjerovali i s velikim im žarom
raznosili slavu, a desorijentirali male i naivne duše. Dobro se,
i konkretno se, i živo se sjećamo svih tih neispunjenih proročan-
stava, obećanja i prijetnji, svih tih iluzija, autosugestija i naivnih
ambicija. Puno bismo ih mogli citirati i u pojedinostima. Sjeća-
mo se neslavnih svršetaka raznih Johanoi i Đurđinki, uz koje se
je klečalo i o kojima su se pisale brošure, pune pobožnog zanosa.

Ne bi trebalo, da se to olako zaboravi. A ne bi trebalo, ni da
se to, ikada više, ponovi. Budimo jedamput na čistu s tim, da
Duh Sveti ne vlada Crkvom ni svijetom istinom privatnih objava
i čudesa, nego samo Istinom velike i božanske, mučeničkom krv-
lju i stoljetnim čudom Crkve auktorizovane, objave Evanđelja,
Križa, Uskrsnuća! Službena je Crkva dobro zapamtila Gospodi-
novu lekciju: »Eto vam kazah unaprijed!« I do kraja se je u
njoj utvrdila: žalosnim iskustvom stoljeća, i u svome krilu. Ona
i danas, ona i pred našim -očima, s dostojanstvenom upornošću,
punom dosljednosti, suvereno ignorira sve sugestije onih, koji bi
htjeli da joj svoje voljene privatne objave na silu utisnu u raku
kao kompas i ravnalo. Stanimo i mi uz Crkvu! Bit će onda naša
vjera najprosvjetljenija, a naša pobožnost najčišća i najsolidnija.
Bit će onda i naš, svećenički, apostolat ugledan, ozbiljan, aukto-
ritativan, simpatičan, plodan. »Rationabile obsequium vest rum!«
(Rim 12, 1.).

135

»Stražite dakle, jer ne znate, u koji
će čas doći vaš Gospodin!«« (Mat 24, 42.)

POZIV VELIKE ODGOVORNOSTI I FATALNOG RIZIKA

G. 1962., XII.

Ako mi svećenici nijesmo uvijek svi jesni svojih velikih od-
govornosti i čitave fatalnosti svoga položaja pred Bogom, radi
tolikih Božjih dragocjenosti i radi tolikih života, — vječnih života,
_ što ih držimo u rukama, Isus nije za to kriv. On nas je na to,
bezbroj puta, najozbiljnije, podsjećao u Evanđelju. I tako ozbiljno,
da se čovjek, — u časovima, kad mu to živo izađe pred oči, —
upravo prestraši i zadršće.

Nikada Isus ni apostola, — fciaš kao ni drugih ljudi, — nije
u Evanđelju predstavio ni prikazao u ulozi gospodara, doma-
ćina, samostalnih i neovisnih ljudi; on ih uvijek izvodi na po-
zornicu svojih evanđeoskih pouka, slika, priča, u ulozi sluga ili
upravitelja. Vazali su, namjesnici, činovnici; ni jesu suvereni. Ne-
maju oni nigdje u njegovim pričama svoga imanja, svoje očevine:
tuđe je, kraljevsko je, Božje je, sve ono, čim rukuju. Sve je to
pod teretom, pod hipotekom; u svemu su tome oni vezani ugo-
vornim odnosom; za sve su to odgovorni jednomu puno višemu
od sebe; morat će mu polagati račun: točan, pedantan, strog,
rigorozan. Nije im ostavljeno na volju, hoće li i kako će raditi;
moraju se držati uputa, pravila, normi, koje su dobili. Površnost,
nonšalantnost, nebriga, kod njih je grijeh, koji se strogo kažnja-
va. Prva im vrlina mora biti savjesnost, vjernost, budnost. Nji-
hova se karijera ne može svršili neutralno, jednostavnim prekidom
radnog odnosa, otkazom službe; u izgledu im je samo i uvijek:
ili veliko priznanje i nagrada, ili teška i dugotrajna, vječna, ka-
zna. Mogu biti samo jedno cd dvoje: ili vjerne i dobre sluge, ili
kažnjive lijenčine, pronevjeritelji, kriminalci, zločinci. A uporedo
s tim uvijek je, otvoreno ili diskretno, naglašena i ideja, da se

136

ne radi o sitnicama; da su po srijedi, da su u igri, goleme svote,
veliki kapitali: zlato, talenti, imanja, gradovi, zemlje. Penje .se
to i do bajoslovnih, multimilij unskih, vrijednosti; i do deset
tisuća talenata (Mat 18, 24.). Gospodar nikada ne zaboravlja
na svoje pravo; on se uvijek vraća i vrši inspekciju, traži obra-
čun (Mat 18, 23. 24.; Luk 16, 2.); obavlja saslušanja, daje ocjene,
primjenjuje sankcije. Ozbiljno, dostojanstveno, bez pardona. I
iznenada. U čas, kad nitko ne misli.

Treba samo pročitati, iz Evanđelja, Isusove priče o talenti-
ma i minama, o nepravednom upravitelju, o kraljevskim dužni-
cima, o bezbožnom bogatašu, o ludim djevicama, a prije svega
one o slugama, što ih je gospodar ostavio, da mu čuvaju dvor
i da njim upravljaju. Strahovito ozbiljno zvone u Isusovim usti-
ma riječi: »I nekorisnoga slugu bacite u tamu najslkrajnju!«« (Mat
25, 30.), »Ludo, još ove noći iskat će od tebe dušu tvoju«« (Luk
12, 20.), »Nikada vas ni jesam znao; idite od mene, koji činite
bezakonje«« (Mat 7, 23.), »Zaista vam kažem: ne poznajem vas!««
Mat 25, 12.), »Iz tvojih te usta sudim, zli slugo«« (Luk 19, 22.),
~slugo zli i lijeni«« (Mat 25, 26.).

Svima su ljudima, — a kršćanima pogotovu, — namijenjene
te opomene Gospodinove. Za sve ljude i kršćane one vrijede. Svi
su oni, i kao stvorenja, i kao korisnici božanskih darova otkup-
ljenja i milosti, u vazalskom odnosu prema Begu; odgovarat će
mu: i za božansku dragocjenost svoje neumrle duše, koju je Bog
za sebe stvorio i sebi je kupio krvlju svoga Sina, i za talente,
umne, moralne i milosne, koje im je Bog dao, da gia njima pro-
slave i da ih iskoriste u svrhu svoga posvećenja i svoga vječ-
noga spasenja, i za svu djecu Božju, za svu svoju ljudsku braću,
s kojom su se sretali u životu i koju su morali voljeti i pomagati.

Ali da su, — te opomene, — nama svećenicima, namijenjene
i prije svih drugih i daleko iznad svih drugih, o tom još nije po-
dvojio nijedan teološki i asketski pisac i nijedan tumač Evan-
đelja. Isus ih, nekoliko puta, izrijekom i u posve specifičnu i
ekskluzivnu smislu, upravlja na svoje apostole; njihovi stiliza-
cija i kontekst aludiraju, više manje uvijek, na višu, povlaštenu,
povjerljivu, delegatsku, kategoriju službeničkog i upraviteljskog
personala, na one, koji imaju nad drugima vlast (Mat 24, 45.;
Luk 12, 42.); sva snaga figure i najpuniji smisao (alegorije reali-
zira se samo, kad ih se primijeni na apostolski ili na svećenički
poziv i misiju. Nama je, svećenicma, božanski Gospodar povjerio

137

i blago, i interese, kojih nikomu drugomu nije povjerio. Interese
i dragocjenosti i kvalitativno i kvantitativno neprispodobivo veće
od onih u rukama običnih vjernika. Mi smo upravitelji otajstva
i milosti Božjih (1 Petr 4, 10.; 1 Kor 4, 1. 2.; 2 Kor 6, 4 ). ML
svaki dan držimo živoga, Euharistijskog, Krista u rukama. Mi
smo nosioci njegova izabranja (Luk 6, 13.; Iv 6. 71.; 15, 16. 19.).
Mi smo auktoritativni reprezentamti Kraljevstva Božjega na zem-
lji. Mi smo profesionalni vjesnici i tumači istine Evanđelja. Nama
je povjereno vječno spasenje mnogih drugih. Mi možemo on osvetiti
i oskvrnuti Krv zavjeta svaki dan (Hebr 10, 29.). Mi možemo
skriviti, da ljudi hule na riječ Božju (Rim 2, 24.; 14, 16.; 1 Tim
6, 1.; Tit 2, 5. 8.; 2 Kor 6, 3.). Mi možemo, duhovno, podignuti,
ali i smutiti mnoge; možemo mnoge zauvijek spasiti, ali i mnoge
zauvijek gurnuti u vječnu propast. I direktno, i indirektno: sabla-
žnjavajući ih, zlorabeći, zavodnički, njihovo povjerenje, ili oduzi-
majući dušama zaštitu i pomoć milosti, svojim nemarom, svo-
jom mlakošću, svojom grubošću i tvrdoćom. Mi misimo, mi di-
jelimo Euharistiju i sakramente, mi propovijedamo i ispovijedamo^
mi ljude pripravljamo na smrt: dobro ili zlo, dostojno ili nedo-
stojno i svetogrdno, sa srcem ih bez srca, dobxx>pastirski ili najam-
nički, tatski, vučki. Na našem liku može ostati neprepoznata do-
brota Božja; u našim rukama može ostati jalova milost Križa .
Mi možemo, lakše od sviju drugih, i teže od sviju drugih, postati
izdajice i apostate. Svaki je naš dan »bogat ih pobjedama ih po-
razima; mi uvijek vučemo za sobom i druge; nijedna naša gesta
nije potpuno neutralna. Mi se nikada ne možemo izvući cd od-
govornosti i otići u rezervu. Ne možemo, nikada, ni skinuti sa
sebe svoga svećeništva i njegovih obveza. Svaki je od nas: »sacer-
dos in aeternum-.

Ne će nikomu biti teže polagati računa na dan suda nego
nama svećenicima. »Komu je mnogo dano. mnogo će se od njega
i tražiti!- (Luk 12, 48.), sudački je princip, koji je sram Gospodin
istaknuo i formulirao. Ne će nikome biti ni teže umirati nego
nama svećenicima. Puno će naša računska knjiga biti deblja
nego u drugih. O svakoj misi, o svakoj ispovijedi, o svakom satu
katehizacije, o svakoj riječi (Mat 12, 36.) i pogledu, morat ćemo
davati račun Gospodinu: »Daj račun, kako si upravljao, jer više
ne možeš biti upravitelj!-« (Luk 16, 2.).

Da na to više mislimo, da se svaki dan sjetimo svoje sveće-
ničke smrtne postelje, da češće pročitamo sve one scene sa Oo-

138

spodnjim slugama iz Isusovih priča, nikada nitko od nas ne bi bio
lakouman. A ne bi, šale, bio ni mlak, ni površan. Ne bi među
nama bilo ni momačko-bećarskih, ni turističko-sportskih, ni kin-
sko-kavanskih, ni činovničko-računiaških, ni bego vsko-pašinski h ti-
pova. Prepali bismo se. Uozbiljili bismo se. Tko bi se smio igrati
s milošću Duha Svetoga (Ef 4, 30.) i s otajstvima Božjim (Gal 6,
7.)? Tko bi smio riskirati, da, kao duhovni malodobnik, slijepo i
ludo, otpleše u vječnu smrt?

Sjetimo se toga barem sada u Adventu: kad se opet jedna
naša svećenička godina bliži kraju! Adverat je vrijeme za nas.
To je, po svojoj najdubljoj ideji, kulminationa točka naše sve-
ćeničke odgovornosti, fatalnosti našega svećeničkoga poziva i
života.

»Stražite dakle, jer ne znate, u koji će čas doći' vaš Gospo-
din !- (Mat 24, 42.; 25, 13.; Mark 13, 35.; Luk 12, 40.). »Blago
slugama, koje gospodar, kad dođe, nađe budne! Zaista vam ka-
žem, da će se zapregnuti, i posadit će ih, i pristupit će. pa će
im služiti!-« (Luk 12, 37.). »Ako h pak rđa vi sluga rekne u srcu
svome: Ne će moj gospodar još za dugo doći, i poene biti dru-
gove svoje i jesti i piti s pijanicama, doći će gospodar onoga sluge
u dan, u koji se ne nada, i u čas, kojega ne zna, i odvojit će ga t
i dat će mu dio njegov s licemjerima. Ondje će biti plač i škrgut
zuba!- (Mat 24. 48—51.; Mark 13, 33—37.; Luk 12, 45—48.).

Nedavno čitao sam, u jednom američkom katoličkom časo-
pisu, gdje neki svećenik komentira činjenicu, — sve m konkret-
nim primjerima iz svoje svećeničke okoline, — kako američki
svećenici od reda umiru naglo i iznenada. On to tumači nji-
hovom preopterećenošću, revnošću, prenaprezanjem. Ako je tako
i gdje je tako, nije to ništa fatalno. Blago njima! Samo, znadu
naglo i nepripravno umrijeti i svećenici, koji ni jesu ni preopte-
rećeni, ni revni, ni sveti. »Sacerđotum sors — inopinata mors!«
A i oni dolaze na sud. I oni će morati Gospodinu polagati račun.
Bože, smiluj nam se! Isuse, smiluj nam se! »De negleetu inspira-
tionum tuarum, libera nos, Jesu!-

139>

-►Zašto ste st naši j ivi, malo vjerni?« (Mat

8, 26.)

JUNAČKO SVECENISTVO

G. 1963., I.

Uvijek smo mi svećenici znali obilato propagandistički i ho-
miletski iskorištavati svakoga junaka i mučenika, što ga je rodilo
kršćanstvo. Ide to kojiput već i do dosade. Inteligentniji ljudi,
koji nas slušaju, odavna znadu napamet sve te velike junake iz
crkvene historije: u svakoj ih trećoj propovijedi spominjemo.
Uvijek iste. Stjepana, Lovru, Sebastijana, Atanazijia, Ambrozija,
Grgura VII., Tomu Bedketa i Tomu Moora, Kettelera, Merciera,
Bi ja X., p. Rro-a. Sakrivamo se pod skute junaka, i kad sami
nijesmo junaci. Osjećamo, da se drukčije ne možemo predstaviti
kao zakoniti, autentični, duhovni baštiniti. Evanđelja, po kojemu
je Krist na sve strane razasuo toliko velikih riječi o neustrašivo-
Sfti, o junačkom svjedočenju za istinu, o vjernosti B digu do zad-
njega daha. A svaku je od njih i potpisao, na Križu, svojom
krvlju.

Nevolja je samo, što o tom, tuđem, junaštvu moramo toliko
govoriti. Jače bi bilo naše svjedočanstvo, kad ga ne bismo morali
dokumentirati činjenicama iz daleke prošlosti; kad bi ono s nas
progovaralo u životu. Kad bi ga ljudi na nama gledali. Na svima
nama. Kao masovnu, svagdanju, pojavu. Kao našu opću sveće-
ničku karakteristiku. Kao nešto, što je među nama postakr tip.

Nažalost, nije tako. Nije ni danas. A nije bilo ni nekada.
Junaci su i u Crkvi uvijek bili iznimka. I svećenički junaci. He-
rojizam je privilegij pojedinaca, nije svojstvo masa. Mase se sa-
vijaju i lome. Većina se uvijek koleba, čuva, izmiče. Izmicala
se je i u doba arijanizma; držala je s carem protiv Atanazija. Iz-
micala se je i u doba Grgurevske reforme: bila je u opoziciji
protiv Pape: mrmljala je i opstruirala ; iz samostana morao je

140

Papa sebi dovoditi saveznike. Izmicala se je i u doba refor-
inatije; zar bi reformtatija ikada bila uspjela da likvidira katolici-
zam u čitavim zemljama, u Engleskoj, u sjevernoj Njemačkoj, u
nordijskim državama, da je kler kompaktno i odlučno ustao pro-
tiv novatona i protiv kneževske samovolje: »Cuius regio, illius
religio!« i da je s pukom branio staru vjeru? Izmicala se je i u
doba galikanizma i jozefinizma; treba samo dobro prelistati ar-
hive: i one zagrebačke. Izmicala se je i u francuskoj revoluciji;
većina francuskog nižeg klera stala je uz treći stalež, a polovina
ih je sikoro potpisala zakletvu na civilnu konstituciju; puno ih je
manje izabralo gillotinu. Izmiče se i danas: i u Ukrajini, i u
Kini, i drugdje. Manjina je ona, koja spasava pozicije Kraljevstva
Božjega: ukopava se pod njih; brani ih i ra lomača, i iz okova,
i iz grobova. Manjina je ona, kojta Crkvi čuva i svjetla obraz.

Junaci su uvijek manjina. I u Crkvi! Ali, svejedno! Dok je
ona tu, dobro je. Samo neka nije pregažena. Samo neka se drži
i neka ne spušta zastave! U nju gledaju ljudi. Kroz nju se afir-
mira božanska vitalnost kršćanstva. Iza nje stoji Gospodin sa
svojim obećanjima: »Ncn praevalebunt !« (Mat 16, 18.).

Znao je Isus to. Gledao je on oko sebe, svaki dan, uplašena
lica i skeptične poglede. Vikali su mu i oni, koji su mu bili
najbliže: ►►Spasi nas, Gospodine, pegibosmo!« (Mat 8, 25.; Luk 8,
24.). Upozoravali su ga, da se čuva: ►►Učitelju, sad su te Zidovi
htjeli da kamenuju, a opet hoćeš da ideš onamo!« (Iv 11, 8.).
Nastojali su, da ga zaplaše, i prenosili mu panične glasine i do-
šaptavanja zlonamjernih: »Iziđi i idi odavle, jer Herod hoće da te
ubije!« (Luk 13, 31.). Po noći su mu dolazili, da ih nitko ne bi
kod njega vidio (Iv. 3, 2.; 12, 42. 43.; 19, 38. 39.). Pobjegli su od
njega, kad je bio uhvaćen i svezian (Mat 26, 56.; Mark 14, 50.).
Nije im se s njim dalo u zatvor. Sakrili su se i zaključali, što su
znali najbolje, od straha; »propter metum Judaeorum« (Iv 20,
19.). Kukavno su ga zatajili; gradili su se, da gia ne poznaju;
strah ih je bilo i jedne obične djevojke na vratima, i garavoga
slugana, uz vatru (Mat 26, 69 — 74.; Mark 14, 66 — 72.; Luk 22,
54—60,; Iv 18, 17. 18. 25—27 ).

Samo, Isus ih nikada nije poslušao. I nikada im nije odobrio,
da su takvi. Uvijek ih je zbog toga ružio; uvijek im je, — uz-
drži jivo i plemenito; on nije znao drukčije, — prigovarao i spo-
čitavao. »Zašto ste strašljivi, malovjemi? Zar, još nemate vjere?«
(Mat 8, 26.; Mark 4, 40.; Luk 8, 25.). »Malovjemi, zašto si posum-

141

njao?« (Mat 14, 31.). »Ne bojte se, ja sam; ne plašite se!« (Mark 6,
50.; Iv 6, 20.). Uzda j te se; ja nadvladah svijet!« (Iv 16, 33.).
»Ne bojte se, ja sam: ne plašite se!« (Mark 6, 50.; Iv. »Mir va-
ma; ja sam, ne plašite se!« (Luk 24, 36.). Pokazivao je, da ga boli
njihova slabost (Mat 26, 31.; Mark 14, 27.; Iv 16. 32.). Nikada ih
on nije na to naveo ni potaknuo. On se nije nikoga bojao. On
nikada nije ni pred kim od straha uzmaknuo. Herod se je njega
bojao; on Hercda nije. »Kažite onom liscu: Evo ja izgonim đavle
I iscjeljujem danas i sutra« (Mark 6, 14. 16.; Luk 13, 32.). Ne da
se on ni od Pilata terorizirati, a ni poniziti, svejedno što mu Pilat
pokazuje na svoj »jus gladii«: »Zar ne znaš, da vlast imam ubiti
te i vlast imam pustiti te?« On mu, — i onako do krvi izbičevan,
u podeminoj haljini i s krunom od tmja na glavi, — odgovara
samo, da mu kaže, kako je sitna sva ta njegova vlast pred onim,
koji sudi svim ljudskim grijesima, pa će suditi i Pilatovu. »Ne
bi imao nada mnom nikakve vlasti, da ti nije dano odozgor. Zato
onaj, koji me predade tebi, ima veći grijeh!« (Iv 19, 10. 11.). Ne
prekida on svoga propovijedanja, ne povlači on nijedne svoje
riječi ni prijetnje, ni kad su ga Nazarećani povukli na brdo, da ga
bace u ponor (Luk 4, 29.), ni kad su Židovi već bili prihvatili za
kamenje, da ga njim zaspu {Iv 8, 59.). Neustrašivo on ide u Je-
ruzalem, i ako dobro zna i svima kaže, šta ga u njemu čeka (luk
9, 51.; Mat 20, 18.). Ne vraća se on sa Maslinske gore, ni kad su
se već čuli koraci rulje, koja se je približavala, da ga uhvati i
sveže. Ne dršće on i ne gleda u zemlju, ni kad su se oko njega
našli vojnici s golim mačevima. On ih dostojanstveno pita: »Koga
tražite?« (Iv. 18, 4. 7.), i nastupa ne kao krivac, nego kao sudac
I gospodar: »Ovo je vaš čas i vlast tame!« (Luk 22, 53.). On i u
tom času naglašuje svoju duhovnu slobodu i priznaje apsolutnim
samo Božji suverenitet: »Čašu, koju mi dade Otac, zar da ne pi-
jem?« (Iv 18, 11.).

Znao je Krist vrlo dobro, kakve će konsekvencije morati da
povuče svatko, tko prihvati životnu filozofiju njegove prve, velike
zapovijedi: »Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim!« (Mat
22, 37.; Mark 12, 30.; Luk 10, 27.). Bio je on potpuno svijestan čim
će u praksi rezultirati konfrontiranje dvaju kralj evstava u svijetu,
sukob između njega i »kneza ovoga svijeta« (Iv 14, 30.; 16, 11.);
sukob alternativan i ultimativan (Iv 15, 18 — 21.; 16, 1 4.). »Ne

može nitko služiti dvojici gospodara!« (Mat 6, 24.; Luk 16, 13.).
Koji su njegovi, morat će pcd križ i na križ (Mat 10, 17. 38.;

142

16, 24.; 23, 34.; Mark 8, 34.; Luk 9. 23.; 14, 27.). Valjat će se za-
mjerati na sve strane: i ocu i majci, i sinu i kćeri (Mat 10, 34 — 37.;
Mark 13, 12.; Luk 12, 52. 53.; 21, 16.). Valjat će kidati veze (Mat
10. 34.; Luk 12, 51 — 53.). Valjat će trpjeti progone i tamnice. I
život će valjati, mnogo puta, staviti na kocku. Valjat će ga i iz-
gubiti, kojiput (Mat 24, 9. 10.; Mark 13. 9—13.; Luk 21, 12—19.).

Samo su junaci tomu dorasli. I Krist, stoga, to junaštvo,
taj duh vjernosti do kraja, tu beskompromisnu dosljednost u op-
redjeljenju za Boga, za istinu i za dobro, svakom prilikom, u sto
varijanata i pod sto slika, uporno i sa svom jasnoćom, propovije-
da, traži, zahtijeva. »Što koristi čovjeku, ako sav svijet debije, a
dušu svoju izgubi!« (Mat 5, 29.; 16, 26.; Mark 8, 36.; Luk 9, 25.).

»Tko mene zataji pred ljudima, zatajit ću i ja njega pred

Ocem svojim nebeskim!« (Mat 10, 33.; Luk 12, 8. 9.). »Tko zamrzi

i izgubi život svoj za mene, naći će ga!« (Mat 10, 39.; 16, 25.;

Mark 8, 35.; Luk 9, 24.; Iv 12, 25.). »Ne bojte se onih, koji ubi-
jaju tijelo, a duše ne mogu ubiti, nego se bojte onoga, koji može
i dušu i tijelo baciti u pakao!« (Mat 10, 28.; Luk 12, 4. 5.).

Znao je Krist, čega nam najviše treba. Junaštvo Krist traži
od nas. Junaštvo prije svega. Ljubav i žrtvu. Samo je jedamput
u Evanđelju spomenuo razbor (Mat 10, 16.); junaštvo je spomenuo
stotinu puta.

Uzalud je tu svako izmotavanje. Apostola ništa toliko ne
diskvalificira koliko strah. Nikako nije u stilu Evanđelja ni ve-
like istine, za koju moramo svjedočiti. Kompromitira je. Pokazu-
je. da u nju pravo ne vjerujemo. Nje nam je Krist povjerio, da
je sakrivamo pod poklopac (Mat 5, 15.) i zagušimo u sobama i
u mraku; on nas je poslao, da je propovijedamo sa krovova (Mat
10, 27.; Luk 12, 3.). On ne da, da se stidimo Evanđelja (Luk 9, 26.).
Nije to dao ni njegov Apostol (1 Tim 6, 12.). Ni Timoteju ni na-
ma. »Noli erubescere testimonium Domini nos tri, neque me
vlnctum eius!« (2 Tim 1, 8.; Rim 1. 16.). Ni dok je bio u okovima
(2 Tim 2, 9. 10.). Nije to dao ni sv. Petar: »Parati semper ad
satisfactionem omni poscenti ves rationem de ea, quae in vobis est,
spe!« (1 Petr 3. 13—18.; 1, 6. 7.; 4, 12—19.; 5, 9.). Gospodin hoće,
da se veselimo, ako nam se zbog njega rugaju i ako nas zbog
njega napadaju. To je biljeg apostola i proroka (Mat 5, 11. 12.; Dj
Ap 2, 22—24.; 2 Tim 2, 10.; 3, 10—12.; Hebr 10, 32—37.; 11,
35 — 38.; 12, 3. 4. 11 — 16.; 13, 13. 14.). Nije Evanđelje šutnja; Evan-
đelje je propovijed (Mat 28, 19. 20.; Mark 16, 15.; Luk 24, 47.)

143

i svjedočanstvo. »Coram gen ti bus et regibus- (Dj Ap 9, 15. 16.;
1, 8. 22.; 2, 32.; 3, 15.; 4, 33.; 5, 32.; 10, 39. 42.; 18, 5.; Luk 24 r
48.; Iv 15, 27.; 1 Petr 5, 1.; 1 Iv 1, 2.). A svjedočanstvo se ne daje
anonimno, ni pod tuđim odijelom. I kad nas istjeraju, valja da im
još u lice dobacimo: »Ali ovo znajte, da se je približilo kraljevstvo-
Božje!- (Luk 10, 10. 11.; 9, 5.; Mat 10, 14.; Mark 6, 11.). Istina
je uvijek totalitaristi čna i beskompromisna; ona ide do zadnje jo-
te i do najsitnije zapovijedi (Mat 5, 18. 19.). Boga pravo častimo
samo onda, kad ga otvoreno, nedvoumno, radosno, bez cjenk.mja,
bez iznimke, bez pridržaja, stavljamo ispred svakoga dingo ga
i ispred svega drugoga. I ispred sebe. I ispred života (Luk 14 r
26.; Mat 10, 39.; 16, 25.; Mark 8, 35.; Luk 9, 24.; Iv 12, 25.).
Afrontiranje svijetu u bitnosti je vjere. Junaštvo, — ono nena-
oružano, pasivno, načelno, moralno, — speciticum je i prva ka-
rakteristika kršćanstva.

Tako je, pa bilo nam to pravo, bilo krivo! Princip je jasan.
Zato, što u njega diramo, i jesmo slabi. I bili smo uvijek slabi r
kad smo u njega dirali. Kad smo bježali s fronte. Kad smo se ču-
vali i diplomatizirali. Kad smo se stiskali u Dubrovnik, među zi-
dine, — po nekoliko stotina svećenika, — a gubili Hercegovinu.
Kad smo pobjegli ispod vješala, za Eugenom Savojskim, a prepo-
lovili (katoličku Bosnu. Ljudi polaze samo za onima, koji čitavim
srcem stoje uz svoje ideale. Samo junačko kršćanstvo osvaja. Sa-
mo junake ljudi vole, pa i kad sami nijesu junaci. Zečeva i ska-
kavaca ne vole. Ni miševa u rupama. Ni spuževa, što su se za-
vukli u kućice.

Uzalud nam se je tužiti na zaplašenost i kukavštinu vjer-
nika, dok mi prvi u tom pogledu ne napravimo revizije. Razbor
bez junaštva vrlo je laka i jeftina krepost. Od nje ne će nikoga
glava, zaboljeti. U praksi se izvrće u nerad, pasivnost, inerciju,,
čuvanje kože. Evanđeoska svakako nije. Nije ni crkvena. Crkva
nas drukčije uči. Ako nemamo hrabrosti, valja da je steknemo
i izmolimo. Valja da se, na euharistijskim oltarima, nahranimo
»kruhom jakih- (Zah 9, 17.). U ove dane opće pagianizadje više
nego ikada!

»Spiritum, Domine, fortitudinis haec nobis tribuat
mensa caelestis: quae sancti Josaphat Martyris tui atque Ponti-
ficis vitam pro Ecclesiae honore jugiter aluit ad vi c tor i a m!-

144

»Dajite, i dat će vam se!- (Luk 6, 38.)

SVEĆENICI STEDISE ILI SVEĆENICI OTVORENE RUKE

G. 1963., II.

Nije više škrtost, — ona klasična, gruba, — među današnjim
svećenicima, ni izdaleka onako česta, kako je bila nekada. A ne-
kada su je brojili među glavne, tipične, najčešće, svećeničke mane.
I stavljali su je pred sve druge: baš jer je prostija od sviju dru-
gih; jer najviše kontrastira ideji svećeništva kao staleža apostolata
i davanja; ier je svijetu najodioznija, pa najviše odbija duše od
Boga i od Crkve. Stoput su nam, u duhovnim vježbama, iznosili
pred oči sliku svećenika, koji još na smrtnoj postelji drži grčevito
u ruci kesu ili ključ od kase, od straha, da ga, još prije nego što
je i oči sklopio, ne orobe njegovi ukućani i rođaci. Već su stali
sa svih strana dolijetati kao strvinari i hijene na lješinu. Već
po kući robe i otimaju se za plijen. A sve pred očima preoasnoga
uje ili strike na izdisaju; još »za živa hadžije-. Ali on se, siromah,
ni tada ne može da rastane od svojih dukata: više na njih misli
nego na Boga, pred kojega će za tili čas izaći. Otet će mu ih iz
šaka, kesu i ključeve, istom smrt, osim, dakako, ako mu ih prije
silom ne istrgnu brat ili »nepuča-. »Ludo, ovu će noć iskati dušu
tvoju od tebe, a to, što si pripravio, čije će biti?- (Luk 12, 20.).

Bili smo, u prijašnja vremena, s te strane i u prevelikoj
napasti. Beneficijalni sistem pravio je od nas, kojiput i protiv
naše volje, ekonome i financiere. Bili smo i mi, ovđje-ondje, evanđe-
oski bogataši, kojima bi prerodile njive, pa su morali razvaljivati
stare, tijesne, žitnice i graditi nove, veće. »Za mnoge godine-. »Svo-
joj duši- (Luk 12, 17 — 19.). A duhovni život, a pastva, plakali su
negdje u kutu kao pastorčad. Nije se lako moglo uporedo i Bogu
služiti i mamoni (Mat 6, 24.; Luk 16, 13.). I peći rakiju uz kotao
i razmatrati. I omjera ti volove i konje po sajmovima i pisati pro-
povijed, ispovijedati, ići redovito na katehizaciju.

10 Članci

145

Danas je napast na škrtost manja. Ni jesmo vise među boga-
tašima. Nemamo čim »upravljati« (Luk 16, 2 ); nemamo s'n nad-
gledati ; nemamo koga, u polju, nadzirati. Bog nam je gn
fz ruku i dukate, i kupone, i vinograde, i kuće, i onamee i sjeno-
koše kad ih se sami nijesmo htjeli odreći. Ali napast na pohlepu
im nepravdu nije u, danas puno manja. Ni dan, -a n™amo *ace.

I danas nam se valja nagađati i pogađati za ono malo hitana,
bira gcđižbine, redovine. I danas čekamo na intuicije. Pa Čovjek,
i danas, može lako uprljati savjest. A još lakše može uprlja i
ugled svećeništva i dostojanstvo svete službe: ako mu je »draga
para« i ako voli »ekonomisati« i »spekulirati«. I danas se mogu
ogledati župe, taš kao ono u Evanđelju volovi i zaseoci. »Zasela
kupih i valja mi ići da ga vidim! - Kuplh pet fama ,» tova.
i idem da ih ogledam!« (Luk 14, 18. 19.). Jesu i usi.

»beneficium pingue«? ,

Ima, uostalom, i jedna finija forma svecemcke zaraze nov-
cem Ona korektna, legalna, razborita, »apostolska«. Steđimo. l e
nepravedno, ali previše. Ne s tuđim, nego sasvop.mNeđaod-
mognemo Crkvi, nego da joj pomognemo. Ne da beneficijalne
dohotke dajemo sestrama i nećakinjama u miraz, m da * 3

gradimo kuće braći, nego da učinimo dobro svojoj crkvi kakvim
legatom iza smrti, da osiguramo fondove svome sjemeništu, mi
vinu i bolesničku pomoć svojoj siromašnoj svećeničkoj subraći.

Nećemo da budemo rastrošni. Nećemo da uludo razbacujemo
pare. Nećemo da kao svećenici provodimo luksus. Hoćemo cu
Božjim darovima rukujemo razložno i pametno, po sistemu s
olovkom i perem u ruci. A ne onako od oka, od danas do sutnr
Dijeleći svakome: i kapam i šakom; i komu treba i komu ne
treba Igrajući se gospode i benefaktora. Puštajući, da nas svatko
IzrabljuS; da nas varaju i da nam se smiju, protuhe i vucibatine.

Ima i danas među nama dosta takvih svećeničkih štedisa.
Bilo ih je u Crkvi uvijek. Primjenjuje se ta metoda i u I™
crkvenom životu: sve se čini, da se stvore fondacije i kapitali za
razne crkvene potrebe; da se osigura budućnost. Primjenjuju je
i svećenid-pojedinci: štede za starost i za bolest, a onda, testa-
mentarno, obavljaju svoje uštede u dobre svrhe, »m causas ptas«.

Toliko je toga, pokatkad, bilo, da bi Crkva, da su se sve
te plemenite ambicije realizirale i da nijesu sveoemckeusteđcvine
i zaklade propadale, bila danas bez ikakvih financijskih bnga pa
dapače i bogata. Za mnoge takve velike svecemcke zaklade, i

146

kod nas, znala je sva naša katolička javnost; za druge, manje, iz
svoje okoline, znamo svi mi stariji. Bilo da su se ostvarile, bilo
da su se spremale i držale u blagajnama i pretincima, s gotovim
nacrtima i oporukama. Pola milijuna mimodobnih dinara bio je
ostavio, za sjemeništa, u knjižicama i kuponima, ovaj ili onaj ne-
poznati seoski župnik. Kuću za svećenički mirovinski i starački
dom mislio je, drugi jedan, kupiti. Toliko je i toliko, znalo se je,
bio već uštedio neki kanonik za mramorni oltar ili za koralni
zbor u katedrali. Do milijuna se je već bila popela pokoja dijece-
zanska mirovinska ili bolesničko-pripomoćna zaklada. Čekala je
u banci već gotova svota za novi župski stan^ za nova zvona, za
nove orgulje; pa i za novu, veliku, crkvu. Biskup je ostavio splen-
didno dotirane velike zakladne mise Gospi ili Srcu Isusovu na
čast. Dijeceza je imala i kuća i domena, koliko hoćeš.

Ali, značajno: kiao da se Eogu nije sviđala ta naša svećenič-
ka štedljivost i industrija! Kao da je neko prokletstvo pritiski-
valo te svećeničke ostavštine, oporuke, legate, ušteđevine, fondo-
ve! Najveći ih se dio nije nikada ni realizirao. Nijesu, s formalne
strane, bile valjane oporuke. Rođaci su ih, na sudu, pobijali i po-
bili. Na misteriozan način nestalo bi nečijih novaca, a i, presuinp-
tivne, oporuke. Bilo je s njima i pronevjera i spekulacija. Propa-
dah su novci u bankama, koje su bankrotirale, akcije i dionice
u poduzećima, koja su dospijevala pod stečaj. Svećenički su imuć-
nici umirali naglo, bez oporuke, pa bi sve razgrabili rođaci. A
glavno su učinili ratovi, ekonomske krize, devalvacija novca,
nacionalizacije, od Josipa II. pa dalje. Svatko, tko je stigao, pe-
rušao je nemilice tustu gusku »manus mortuae«. Po dvaput smo
i triput stvarali zaklade, i opet s njima počinjali iznova, jer su
prijašnje bile propale. Isti je svećenik po dva, po tri rata doče-
kivao kao imućan čovjek, a izlazio iz njih bez igdje ičega. Za
što je, još pred koju godinu, mogao kupiti kuću, postalo je bez-
vr jedan papir; nije više bilo dosta, ni da kupiš krevet. Ostajali
smo, toliko puta, na goloj ledini. I — u rukama, na milost. Bo-
žjoj Providnosti.

Nije bilo blagoslova na našim parama. Ostajali smo bez
njih. Ali nijesmo, na sreću, ostajali bez božanske zaštite. Nijesmo
bez nje ni danas. Sve imamo, što nam treba. Crkva stvara, možda,
više nego ikada prije.

Kad se čovjek svega toga sjeti i na to pomisli, i nehotice mu
izlaze na pamet Kristove riječi: »Poslao sam vas bez kese i bez

147

torbe« (Luk 22, 35.), -Ne nosite zlata ni srebra ni novaca u svo-
jim pojasevima« (Mat 10, 9.; Mark 6, 8.), »Od suviška dajite
milostinju, i, eto, sve vam je čisto!« (Luk 11, 41.), »Idi, prodaj sve,
što imaš, i podijeli siromasima, i imat ćeš blago na nebu, pa dođi,
idi za mnom!« (Mat 19, 21.), »Ne sabirajte sebi blaga na zemlji,
— nego sabirajte sebi blago na nebu, — jer, gdje je blago tvoje,
ondje je i srce tvoje!« (Mat 6, 19—21.).

Čini se, dia Bog više voli vjeru u Providnost nego štednju i
razbor; nadnaravnu mudrost više nego onu naravnu. Davanje vise

nego sabiranje. .

Ne ćemo, mi svećenici, pogriješiti, ako manje štedimo, a vise,

još za života, činimo dobro. Ako taremo suze, dok su još pred
nama tople na očima, a ne istom, kad dođu pred nas na blagaj-
nički prozor, sa ceduljom u rukama. ^

Jedan naš veliki pokojni biskup znao je često govoriti: »Crni,
brate, dobro, dok si živ!« A drugi je, opet, uvijek ponavljao te
riječi svoga prethodnika.

Ne treba nama svećenicima ušteda. Slobodniji smo bez njih.
Sretniji smo bez njih. »Divitiae puingunt!« Što dobijemo, i đaji-
mo! Ne treba nam novaca. Vraćajmo ih, što prije, ljudima, od
kojih smo ih primili! Upotrebljujmo ih, smiono i širokogrudno,
za aktualne potrebe Crkve i kršćanske ljubavi! Živimo od dama
do dana! Od Providnosti, a ne od kapitala! Od molitve, a ne od
bankarske pameti! Bliže je Evanđelju! Draže je ljudima!

Sve ostalo ostavimo Bogu! Ne ćemo se prevariti. »Numquid
aliquid defuit vobis?« (Luk 22, 35.). -Date, et dabitur vobis!«
(Luk 6, 38.).

148

>>Tko vas prima, mene prima« (Mat
10, 40.)

LJUBAV, KOJU VALJA VRATITI

G. 1963., TV.

Mi svećenici živimo zapravo samo od Gospodinova kredita.
U svakom pogledu. Ništa nije naše. Ako imamo kakve duhovne
snage i kakve milosne vrijednosti u sebi, od njega je imamo.
Loze smo na njegovu božanskom trsu (Iv 15, 4. 5.). Sva je naša
vlast, sve je, što dajemo ljudima, njegovo; sve je to iznad nas;
ništa od toga ne temelji se ni na našim zaslugama ni na prirod-
nim uzrocima; sve to dolazi iz otajstvenoga svijeta, koji nam je
Krist otvorio: neposrednom, nadnaravnom, njegovom komunikaci-
jom. Kao vidljiva, fizička, materijalna, realnost, sve to nije ništa;
sve je to posve bez vr jedno. I voda, kojom krstimo, i kruh, kojim
pričešćujemo, i ulje, kojim mažemo, i riječi, kojima opraštamo
grijehe i posvećujemo duše.

I povjerenje je, koje uživamo, Gospodinovo. I čast, koju nam
iskazuju. I pažnja, kojom nas susreću. I darovi, što nam ih daju.
Hrane nas samo radi njega. Štuju nas i slušaju samo radi njega.
I vole nas i maze samo radi njega.

A puno nas, ako ćemo pravo, vole i maze. U katoličkoj se
Crkvi svećenici nikada ne mogu potužiti na vjerničke mase,
— vjerničke, ne otpadni oke, — da su spram njih hladne i krute.
Ljudi su prema nama puni obzira. Svagdje nam daju prvo mje-
sto: i kad nas nikada dotle ni jesu ni vidjeli. Pretpostavljaju, da
smo dobri, i kad nijesmo. Otšute i oproste nam, i kad smo za-
vri jedili, da nam zamjere i da protestiraju. Progledaju nam kroz
prste i naše mane. Šute o našim slabostima. Prikrivaju ih. Stide
ih se za nas i mjesto nas. Iskažu nam ljubav, i kad je nijesmo
zaslužili. Trpe nas i primaju, i kad im se osobno ne sviđamo;
i kad im ničim drugim ne imponiramo, osim svojim svećeništvom.

149

I kad ni jesmo ni pametni, ni kulturni, ni duhoviti, ni otmjeni, ni
taktični. Primaju nias i u kuću. S poštovanjem, susretljivo, go-
stoljubivo. Spremni su nam uvijek ponuditi noćište, ikad smo na
putu ili se nađemo u tuđini. Spremni su nas uvijek, ako je po-
treba, posaditi sia sobom i za obiteljski sto. Spremni su uvijek s
nama podijeliti i zadnji zalogaj. Čestitaju nam. Donose nam da-
rove. Pozdravljaju nas ma ulici. U ruku nas ljube. Hvale nas:
kojiput i previše; i nekritično. Drže nas boljima, nego što smo.
Gledaju u nas s povjerenjem. Ne boje nas se. Ne zaziru od nas.
Ne sumnjiče nas. Ne plaše nas se. Ništa od nas ne sakrivaju.
Boje nam se zamjeriti; boje nas se uvrijediti; boje nas se oža-
lostiti; boje nas se poniziti. A sve opet radi njega; radi Gospodi-
na. Jer nas je on poslao. Jer nam je on dao u ruke svoju legiti-
maciju. Jer njega u nama gledaju i njega se u nama stide.

Kršćanski puk, ako je išta upamtio iz Evanđelja, upamtio
je ono Kristovo: »Tko vas prima, mene prima U< (Mat 10, 40.;
Luk 10, 16.; Iv 13, 20.).

Mi se tim koristimo. Mnogi od nas vrlo obilno i vrlo ležerno.
Puno se ni ne otimamo. Puno se ni ne zahvaljujemo. Sasvim smo se
uživjeli u te svoje svećeničke privilegije. Izgleda nam to pomalo
kao neko naše pravo. Kao nešto, što nas ide; što smo zaslužili;
što nam nitko ne smije osporiti, zanijekati, oduzeti. Pretendiramo
na to bez puno sustezanja. Začudili bismo se, krivo bi nam bilo,
kad nas vjernici ne bi tako susretali.

A zapravo nije taiko. Da smo duhovno tenkoćutni, moralo bi
nas to uvijek zbunjivati. Morali bi nas izvori tih simpatija i toga
povjerenja utjerivati u strah i u nepriliku. Morali bismo se radi
njih crvenjeti.

Koga ljudi štuju, i odgovoran je za to štovanje. Moralno
odgovoran. Mora sam sebe pitati, je li ga vrijedan. Mora učiniti
sve, što može, da ga bude vrijedan. A u slučaju, kakav je naš,,
gdje nas časte radi drugoga, mora čovjek slavu na toga drugoga
i prenijeti. Mora je vratiti onomu, koga u njemu i za njim ljudi
gledaju. I mora se s njim, što više, moralno identificirati. Mom
ga ^prezentirati ne samo pravno, nego i stvarno. Ne smije no-
siti kontradikcije u svome biću i u svojoj pojavi. Ne smije pomra-
či vati ideala, koji predstavlja i u koji ljudi oko njega vjeruju;
za koji manifestiraju.

Za svaki komplimenat, koji primi iz vjerničkih usta, za svaki

dar koji dobije iz njihovih ruku, pravi će svećenik zahvaliti

150

Kristu, Njegov je. Okrenut će se u duhu k njemu; u njega će po-
gledati. Hvala ti, Učitelju! »Non nobis, Domine, non nobis!« (Ps
113, 1.). Sretan će biti, što ide za Gospodinom i što ga je Gospo-
din k sebi pozvao, što ga je izabrao između tolikih vrjednijih.

Nikada se ne će, pravi svećenik, radi toga uzoholiti; nikada
biti nadut, tašt, bezobziran. Nema ra to osobnog titula. Nije to
zaslužio ni vlastitim trudom ni vlastitim vrlinama. Pokriven je tu-
đim odijelom; investiran tuđim auktoritetom. Treba da to pokaže
čitavim svojim držanjem. Da bude to ljudskiji, 'bratski ji, poniz-
niji prema svakome, što ga više uzdižu. Da pokaže i licem i gestom,
da dobro zna, komu je namijenjena ta pažnja i da je on nije
dostojan. Da ljubav i usluge, svima, vraća i naplaćuje ljubavlju
i uslugama. Ako su oni prema njemu dobri radi Gospodina, i on
će, radi Gospodina, biti njima dobar. I zahvalit će im se. I veselit
će im se, što su dobri i što vole Gospodina. Ne će to primati kao
porez, kao daću, nego kao dar na Božji oltar. S puno pijeteta, ali
i s puno finoće, ljubeznosti, skromnosti, hamosti.

I odgovornost će, pravi svećenik, osjećati pred tim izljevima
štovanja, pred tim izrazima ljubavi, koje mu vjernici iskazuju.
Pred njima i prema njima. Ako ih prima uime Krista, kao njegov
predstavnik, onda Krista doista mora i predstavljati. Sto vjernije,
što dostojnije, što potpunije. Ne smije sluga i poklonika Kristovih
stavljati u perpleksan, neprirodan, položaj, da se, dok mu se po
dužnosti priklanjaju, uporedo s tim u srcu od njega odvraćaju.
Da ga pod silu moraju štovati. Da to štovanje bude samo »aotus
imperatus« njihove vjere i njihove kršćanske savjesti. A da se
njihova nutrinja i njihovo srce protiv toga, instinktivno, bune.
Moramo i iz toga titula nastojati, da sve na nama bude, i objek-
tivno, vrijedno štovanja; da vjernik u nama, spontano i konatu-
ralmo, prepozna i ugleda Krista. Krista u njegovoj moralnoj ve-
ličini. Krista u njegovoj dobroti i ljubavi. Krista u njegovoj ljud-
skosti i plemenštini. Krista u njegovoj krotkosti i poniznosti. Ali
i Krista u njegovim finim, uvijek otmjenim, manirama. Bez buč-
nosti, bez surovosti i prostote, bez nametljivosti, bez afektadje,
bez neozbiljnosti. Ali i bez drvenasti, dosade, primitivizma, bespo-
moćnosti. Moramo svojim skladnim nastupom odati čast Kristu,
koga ljudi u naima gledaju, ali njim i počastiti svoje vjernike u
času, kad u nama Krista gledaju. Ne smijemo im poklonstvo Kri-
stu u nama pretvarati u nutarnju gorčinu i križ. Ne smijemo ih
siliti, da se manifestirajući svoju vjeru crvene i stide. Mora nam

151

i to biti još jedan motiv više, da profinimo, ili barem pnofmjujemo,
i svoju duhovnost, i svoj karakter, i svoj društveni nastup. Nika-
da to nije samo naša lična stvar. Uvijek smo, kao sveoemci, od-
govorni i Kristu i dušama.

Kadgcđ tko pred nama skine (kapu s glave, kiad nam god t o
pristupi povjerenjem i s pijetetom, kadgod nss tko poljubi u ru-
ku uvijek valja da nam to bude svećenički ispit savjesti. Moramo
uvijek sami sebe upitati: A jesam li to zavrijedio? Moramo se
uvijek pred Ragom poniziti i postidjeli. Moramo skrušeno pogle-
dati u Gospodina. . t v , . . • i„

Više možda nego igdje drugdje mora u toj točki, široko i w

jalno, biti primijenjen Apostolov pastoralni princip o uzajam-
nosti’ u davanju i primanju između svećenika i vjernika: uzajam-
nosti duhovnih usluga i materijalnih dobara. »Si nos vobis spi
ritualia seminavimus, magnum est, si nos ca.maliia vestra metamus.«

(1 Kor 9, 11.). , , V1

Primaju nas »u ime proročko«, »u ime pravedničku«, -»u ime

učeničke« . Imaju pravo i na -plaću proročku«, i -na plaću pra-
vedničku«. -Ne će — im — propasti plaća!« (Met 10, 41. 4-.).

Preko nas je moraju primiti. Kroz našu svećeničku revnost
i ljubav. Kroz naš, dobri i sveti, svećenički primjer. Kroz nasu

apostolsku so i svjetlost (Mat 5, 13 16.)!

Svi, koji nas štuju i primaju. -Svi, koji su u kuca« (.dat

5, 15.)!

152

»Jao vama, koji se smijete, jer ćete
tugovati!« (Luk 6, 25.)

NAPAST POSVJETOVNJAČENJA

G. 1963., IV.

Našega Gospodina ne može nitko citirati za teze, vanjskog,
asketskog rigorizma u manihejskom ili u janzenističkom smislu.
On nije <bio tip pokornika u kostrijeti, s bičem o pojasu i sa mrt-
vačkom lubanjom u rukama. Na njemu je izvana sve bilo obično.
Njegova je svetost sva bila skrivena u duši. Njegova je askeza bila
askeza nutarnje, duhovne veličine; askeza volje, srca, namjera,
ljubavi. On se sam, izrijekom i više puta, distancira i od Ivanove
pustinjačke strogosti i od farizejskog asketskog formalizma; od nji-
hovih dugih postova i ostentativnih pokora i molitava. »Došao je
Ivan, — niti je jeo niti je px>, — pa kažu: Vrag je u njemu. Došao
je Sin čovječji, pa jede i pije, i kažu: Gledaj izjelice i vincpije,
prijatelja carinicima i gr j ešnicima !« (Mat 11, 18. 19.). »A kad
postite, ne budite žalosni, kao licemjeri, koji nagrđuju svoja lica,
da ih ljudi vide, gdje poste!« (Mat 6, 16.). »Možete li svatove
natjerati, da poste, dok je ženik s njima?« (Luk 5, 34.; Mat 9, 15.;
Mark 2, 19.).

Ne može Gospodina nitko citirati za teze asketskog rigoriz-
ma. Ali još manje može ga itko citirati za teze moralnog liberti-
nizma, monđenosti, hedonizma, bonvivanstva. Kad je trebalo bi-
rati između Ivana i onih na drugoj strani, što su se oblačili u
meke haljine, on nije ni časa krzmao, da sav stane na Ivanovu
stranu. Mekoputnih i obijesnih uživača života nije naš Gospodin
trpio. Nije ih nikada držao dostojnima udivljenja i zavisti. »Koga
ste bili izašli u pustinju da vidite? Čovjeka obučena u meke ha-
ljine? Eno, koji meke haljine nose, u kraljevskim su dvorovima!«
(Mat 11, 8.). Ondje, na Herodovu dvoru, uživaju u rodoskvrnoj
nazbludi; ondje raskalašena i polugola Saloma razvratno plaše;

153

ondje se goste i piju. Ali ondje sijeku i proročke glave. Herod im
je u Evanđelju bio prototip i personifikacija; uzivaoma svota
(Mat 14, 3—11.; Mark 6, 17-28.; Luk 3, 19. 20.). No zato je Herod,
u Evanđelju, morao osjetiti i svu duboku odvratnost, sto ju je
Gospodin ćutio prema takovu životu bez duše i bez smisla. Ni
jedne ga riieči, kraljevskog bonvivana, nije Krist udostojao, kad
su se onako tragično, sreli u Herodovoj jeruzalemskoj palači, na
dan Velikoga Petka. Krist ga je upadno ignorirao. Nije htio da mu
odgovori ni na jedno jedino njegovo pitanje (Luk 23, 9 U ).
lutkom u grimizu neće on da govori. A sa skeptikom je Pi~a om
ipak govorio. Pilat je bio barem čovjek i mislilac (Mat 27, lb;
Mark 15, 2.; Luk 23, 3.; Iv 18,33-38.; 19, 9-11.). Od duhovnih
hermafrodita, od beskičmenih i bezličnih Don Juana Gospodin s
negodovanjem odvraća glavu; mekoputno mu je, bonvivansko,
mondenstvo mrsko; gadi mu se. On o njemu govori jedino sa
sarkazmom. I u pri« o ciničnomu, opakomu bogatunu, kojemu
je sav smisao života bio, da leži, jede, pije i uživa (Luk 12 , 19 .),
i u priči o onom drugom bezdušnom gavanu, koji se je odijevao
u grimiz i svaki se dan raskošno gostio, dok su oko njega dragi
skapavali od gladi (Luk 16, 19.). Obojicu ih je spremio u pakao
(Luk 12, 20.; 16, 22.). Programatski se Gospodin okreće protiv
bonvivanstva. Na najsvečaniji način: u besjedi na gon. Nema za
takve blaženstva ni Kraljevstva nebeskog. »Jao vama, koji se
smijete, jer čete tugovati i plakati!« (Luk 6, 25.).

Stil je kršćanstva sasvim drukčiji. Ono pledira za dostojan-
stvenu ozbiljnost Života. Ono favorizira zamišljene i trijezne.
»Blago onima, koji plaču, jer će se utješiti!« (Mat 5, 5.; Luk 6, - 1 )-
Samo se pokorom ulazi u Kraljevstvo Božje: »Pokeru činite, jer
se je približilo Kraljevstvo Božje!« (Mat 3, 2.; 4, 17.). Samo pokora
spašava: »Ako ne budete činili pokore, svi ćete redom izginuti.«
(Luk 13, 5.). Radost je kršćanstva radost posve drukčije, finije
naravi, 'višega reda. Uživanje je to u. stvorenoj i nestvo moj,
ljepoti, u, stvorenoj i nestvorenoj, dobroti. Više je to radost duha
nego radost sjetila. Oplemenjena je to i sublimirana radost, koja
se otima od zemlje, koja ne griješi, koja uvijek tendira prema
višemu, koja se konačno utapa i gubi u dalekim, otajstvemm.
Bogom osunčenim horizontima vječnosti. Njezin je zadnji termin
Bog; njezin konačni stadij nebo. Krist je volio prirodu, i cvijece.
i djecu, i dobre ljude, ali nada sve je volio vječne stanove svoga
božanskoga Oca. »U domu moga Oca mnogi su stanovi. — Idem

154

da vam pripravim mjesto. — I uzet ću vas k sebi-« (Iv 14, 23.) r
rekao nam je. »I obradovat će se vaše srce, i radosti vaše nitko
ne će uzeti od vas!« (Iv 16, 22.). Kršćanska je radost nužno po-
vezana s Bogom i s nebom. Ona je uvijek na svoj način uskrsna
(1 Kor 15, 57. 58.). Njezina je intonacija a kulminacija uvijek
nadnaravna. »Ne bojte se, maleno stado, jer bi volja Oca vašega,
da vam dadne kraljevstvo!« (Luk 12, 32.). »Radujte se, što su
vaša imena napisana na nebesima!« (Luk 10, 20.).

Veliki, sudbonosni nesporazum između Krista i svijeta pri-
mamo se i odvija baš na tom terenu. Krist tendira prema radosti
duha i vječnosti, a svijet tendira prema radosti uživanja u tijelu
i u zemlji. Uživanje u tijelu, utapanje u materiji, njegov je tra-
gični, istočni, grijeh. Ono, što ljude masovno odvodi od Boga.
sve su to grijesi tijela i naslade; sve je to obožavanje materije.
Blud, neumjerenost, zlato kao inkarnacija materije, uvijek stoje
na čelu liste poroka; tipična su signatura svih otpada i svih po-
ganstva. Haremi, vino, lu'ksus, »panis et circenses«, izlaze uvijek
iznova na pozornicu, u svim mogućim nuancama. Na istoku i na
zapadu; u doba Noino, u sodemske dane, u one Lukulove i Kleo-
patrine i Neronove, u one izrod enoga renesansnoga i dvorskoga
kršćanstva.

Nije ni danas drukčije. Svijet i danas »uživa« i »raduje se«,,
pjeva i luduje. Nije se nimalo promijenio njegov ukus. Sadržaj
je njegova stvarnog života isti. Ako se je što promijenilo, promije-
nilo se je samo ime i etiketa. Danas to zovu »standardom«, moder-
nom kulturom, borbom za socijalni progres i društveni napredak .
Ali u praktičnoj interpretaciji sve je to i danas samo grčevito i po-
žudno pružanje ruku za punim zdjelama, za čašom, za mesom, za
provodom. Sve je to utapanje u bučnoj pomami sjetila. Sve je to sa-
mozadovoljavani e do besvijesti i zaboravi. Sve je to smijeh i hihot.
Naše plaže. Naši plesovi. Naši barovi. Naša modna golotinja. Naši
stadioni. Naši hoteli i zabavni lokali. Naše revije. Naše kinske
i kazališne pozornice. Naša televizija. Naša zabavna štampa. Naše
ilustracije i magazini. Pa i naša društvena konverzacija. Pa i naš
novi bračni moral. Uvijek samo uživanje, koje zaboravlja na Boga
u sebi i oko sebe. Uvijek kobna, mrtva šutnja o vječnosti. »Haec
fuit iniquitas Sodomae — superbia, saturitias panis et abundantia
et otium!« (Ezek 16, 49.). Zar nije i jedan od modernih mislilaca,
— ne sjećam se sada, koji; možda Huxley, — rekao i za našu

155

»kulturu«, da joj je jedini praktični ideal: umjetnost iživljavanja
seksusa bez tereta i bez .posljedica?

Uživački stil života. On je negacija Evanđelja i njegov anti-
pod na čitavoj liniji. A on se je danas suvereno nametnuo svi-
jetu. On ga je preplavio. On ga predstavlja. On je za sobom po-
vukao mase.

Sa sviju strana kuša da infiltrira i nas kršćane. A ta je infil-
tracija smrtna pogibao našemu kršćanstvu i našemu svećenistvu.
I glavna pogibao. Pogibao i teoretska i praktična. Ne zna se, šta
je za nas gore i fatalni je: teoretski obožavati taj uživački svijet
oko nas i gledati u njemu životni ideal, ili ga konkretno kopirati;
u praksi prihvaćati njegove poglede i manire, svi j esno ili ne-
svi jesno.

A u velikoj smo kušnji, da to učinimo. I mi svećenici. I nas
taj sjajni kumir poziva, da pred njim padnemo na koljena (Mat
4, 9.; Luk 4, 7.). Htio bi nas fascinirati. Nameće nam se; želi da
nam imponira. Svejedno, u kojoj formi. Kao svijet ljepote, kao
svijet snage, kao svijet znanja, kao svijet humanosti, kao svijet
pob jednoga i oslobođenoga čovještva. Sa naličja on je uvijek isti.
Svijet uživačkog otpadništva. Svijet detroniziranoga Bega, zabo-
ravljene vječnosti, ponižene duše.

Mondenost je u svetištu danas naš prvi svećenički neprija-
telj. Posvjetovnjačenje je danas naša velika napast. Da se sa
svijetom počnemo smijati. Da sjednemo s njim u njegova sportska
kola. Da se zaljubimo u njegovu televiziju. Da uzmemo u ruke
njegove ilustracije. Da se svratimo u njegov hotel. Da se umije-
šamo među posj etnike njegova korza i njegove plaže. Da se obu-
čemo kao on. Da rezoniramo o životu, o braku, o društvenim
idealima, na njegov način. Da se oduševimo za njegov alogični
način mišljenja i za njegov konfuzni stil. I — da kažemo, da
moramo svoje kršćanstvo urediti po njegovoj fazoni.

Jao onima između nas, koji su to učinili ili se spremaju da
to učine! Pobjegli su od Kristovih radosti i sa njegove gore bla-
ženstva !

Modernizam je hereza naših dana. Moralni modernizam još
više nego onaj dogmatički!

156

»Zato je svaki mudri učitelj u kraljev-
stvu nebeskom sličan domaćinu, koji
od blaga svojega iznosi novo i staro«
(Mat 13, 51. 52.)

NOVO I STARO PRED SABOROM

G. 1963., V.

Krist svakako nije bio tradicionalista ni konzervativne iz
principa. Ako itko, on je svijet ispunio i novinom i novostima.
Nije uopće moguće ni pobrojiti sva ona mjesta iz Evanđelja i iz
apostolskih spisa, u kojima se, ponajviše emfatično, ističe biljeg
novosti na liku Kristova otkupitelj skog poslanja. Sve je u Kristo-
vim ustima i u njegovim rukama novo. »Ecce nova facio omnia !«
(Otkr 21, 5.). »Vetena transi erunt, — facta sunt omnia nova!«
(2 Kor 5, 17.). Krist unosi u svijet: novu objavu, novi kult, novu
vjeru, novu žrtvu, novi zavjet (Mat 26, 28.; Mark 14, 24.; Luk
22, 20.; 1 Kor 11, 25.; 2 Kor 3, 6.; Hebr 9, 15.), novo svećeništvo,.
novu istinu, novi zakon (Hebr 8, 10.), novu zapovijed (Iv 13, 34.),
novi moral, novi brak, nove društvene i međuljudske odnose,,,
novo spasenje, novoga čovjeka (Ef 4, 24.), novi život, novi mir, no-
vo nebo i novu zemlju (2 Petr 3, 13.). On, kao nitko prije njega,
radikalno kida sa zabludama prošlosti i daje životu čovječanstva
sasvim novi pravac. Njegova pojava, njegov nastup, predstavlja
najveći prijelom u čitavoj dotadašnjoj povijesti svijeta i religije.
On zamjenjuje partikularizam univerzalizmom, sebičnost i uskoću
dcbrohotnošću i širinom, despotstvo i robovanje jednakošću i
bratstvom sviju, rat i mržnju mirom i ljubavlju, silu i bespnavlje
pravom i slobodom, lažljivu lukavost diplomacije strahopočita-
njem pred istinom, antagonizme svake ruke solidarnošću i jedin-
stvom, životinjsku logiku krvi i mesa duhovskom logikom otkup-
ljenja i milosti, tijesto zloće i pakosti novim beskvasnim kruhom
svetosti i istine (1 Kor 5, 6. 8.; Gal 5, 9.). Sinaj ska je teokracija
dokinuta ; sinagoga je razvlašćena; Izrael je prestao biti izabrani

157

narod; poganima je otvoreno svetište; sve su staleške i rasne raz-
like izbrisane zauvijek (Mat 8, 11.; 28, 19.; Luk 13, 29.; Dj Ap
1, 8.; 2, 39.; Gal 3, 28.; Kol 3, 11.). Novo je carstvo Božje stupilo
na pozornicu (Mat 3, 2.; 4, 17.; 10, 7.; Mark 1, 15.; Luk 10, 9. 11.).
Duhovni svijet dobio je novi centar, novu prijestolnicu, novu
gliavu. Društvo je, po Kristu, poprimilo novu fizionomiju i novo
lice.

I nije se Krist u toj svojoj božanskoj reformi nikada i ničim
dao pokolebati ni zaustaviti. Odlučno ide on svojim putem napri-
jed, mimo svih zapreka. Suvereno on ignorira, — gdje je god to
smatrao potrebnim, — sve predrasude; sve ono, što je bilo od-
živjelo, trulo, lanahronično (Mat 15, 14.; 16, 4.; 21, 43.). Svoje
mlado vino stavlja on u nove mjehove (Mat 9, 17.; Mark 2, 22.;
Luk 5, 37. 38.).

Ali, Krist nije bio ni nova tor, ni revolucionarac, iz principa.
On nije nikada rušio, da ruši. On staroga nije uklanjao, gdje to
nije trebalo, ni prije nego što je trebalo, ni više nego što je trebalo.
Pazio je na kontinuitet. Štovao je iskustvo i tradiciju. Nije dao,
da itko u njegovo ime počupa sa kukoljem i pšenicu (Mat 13, 29.).
On u svemu i priznaje (Mat 23, 2. 3.) i opslužuje stari zakon,
doklegod on »de iure« postoji. Dolazi u hram, slavi Pashu, plaća
hramski porez, šalje gubavce pred svećenike, izlazi pred visoki
svećenički sud. Nije on odmah prešao ni na evangelizaciju pogan-
skoga svijeta; čekao je, strpljivo, da Izrael najprije odbije Božju
ponudu, da mu bude posrednik (Mat 10, 56.; 15, 24.). Nije on ni
svojih apostola, ni židovskih kršćana, natjerao, da odmah prekinu
sa starozavjetnom obrednom praksom: još godinama i decenijima
apostoli će dolaziti u hram, a židovski će se obraćenici držati svo-
jih otačkih predanja. Polagano, postepeno i mirno treba da se
stari zakon pretoči u novi. (Mat 5, 17. 18.). Mojsije nije Kristu
ni protivnik ni rival, nego svjedok i saveznik (Iv 5, 39. 46. 47.;
Mat 17, 3.; Mark 9, 3.; Luk 9, 30.). Objava sazrijeva: sinagoga je
pedagog i provodio do Evanđelja (Gal 3, 24. 25.; Kol 2, 17.; Hebr
8, 5.). Stari je Zavjet Crkvi riječ Božja kao i Novi (2 Tim 3, 16.;
2 Petr 1, 19 — 21.). Psalmi su i danas glavna molitva Crkve.

Krist ne voli izlomljenih linija. On u svojoj božanskoj daleko-
vidnosti i širini sve sintetizira. Staro i novo. To je autentična i
auk tori tativna direktiva, koju on daje apostolatu i Evanđelju.
»Jeste li shvatili sve ovo? — Zato je svaki mudri učitelj u kraljev-

158

stvu nebeskomu sličan domaćinu, koji od blaga svojega iznosi novo
i staro!« (Mat 13, 51. 52.).

A možda nikada ova Gospodinova maksima nije bila za
crkvene ljude aktualnija nego danas. Danas, kad savremena Crkva
traži svojoj evanđeoskoj misiji nove puteve; kad se u njoj, s to-
liko strana, podižu glasovi za revizijama i reformama svake ruke;
kad je zrak oko nas pun novih idejia, originalnih prijedloga, smio-
ne kritike; kad je inicijativama i odozgor i odozdol širom otvoren
ventil. I na najnovijem crkvenom saboru, kojemu nas je Provid-
nost učinila savremenicima i svjedocima.

Novo je, očito, danas favorit i u psihologiji crkvenih ljudi.
Za nj ne treba praviti reklame. Ono ima, koliko hoćeš, vatrenih
pobornika i propagatora. Vidi se, da živimo u jednome vremenu,
gdje je promjena postala ljudima psihičkom potrebom, gdje je
kritika postala modom, a sloboda mišljenja i akcije idolom i pa-
si j cm. U jednom vremenu, gdje ljudi mnogo više osjećaju, nego
što misle, i gdje je sugestibilnost i aperceptivnost za impresije
potisnula u pozadinu refleksiju i svijest intelektualne i moralne
odgovornosti.

Potrebnije je danas, čini nam se, signalizirati oprez i rezervu
pred novostima. Pogibao je, da ne odemo predaleko; da se ne pre-
naglimo. Da čupajući anakronizme, prave ili fiktivne, ne poču-
pamo s njima i punovri jedne tekovine prošlosti i tradicije. Ima
i »staro« svoj »raison«. Neosporan. Krupan. Providenci jalan. Ne-
zamjenjiv. Sakrosanktan.

Ono, što je u Crkvi božanstveno i vječno, sve je staro. Ona
se svojim apostolstvom i nepromjenljivošću svoga vjerskoga poklada
i svojih moralnih zasada jedino i može legitimirati kao Kristova
Crkva. Nov može u njoj biti samo okvir; nove mogu ibiti samo
sitnice. Priznanje, da se je u njoj išta bitno izmijenilo ili d/a, ioj
išta bitno manjka, značilo bi oteti joj karizmu istine, aureolu
nepogrješivosti, i zanijekati joj njezino božansiko poslanje. Svaka
je reforma u Crkvi nužno samo reforma oblika, a ne reforma
sadržaja i ideje. Svaka je samo vraćanje na prve izvore, a nije
odalečivanje od njih. Osporavanje bilo čega, što je Crkva jednom
prije auktoritativno učila, hereza je i otpad. Starost je stigma pra-
vovjerja. Zabluda je u vjeri zabluda baš po tome, što je nova
i što je nema na početku; što je prekinula ravnu spojnu liniju
cd Krista do nas; što je pokušala da izmijeni predaju, mjesto da

] 59

je produbljuje. Integralizam je i u 16. stoljeću bio jedini odgovor
Crkve na izazov reforma čije.

Nemoguć je i sa teološkog stanovišta potpuno besmislen
svaki ekumenizam, koji bi od katoličke Crkve tražio reviziju
njezinih načelnih stavova. Crkva ne može ni od svojih dogma ti č-
kih ideja, ni od svoje konstitucije, ni od svoga moralnoga učenjia
ništa žrtvovati i ništa na njima revidirati. Ona je u tom smislu
uvijek bila totali tarističnia : i u Isusovo doba (Mat 5, 18. 19.; 18,
17.; 24, 35.; 28, 20.; Luk 16, 17.), i u Pavlovo (1 Kor 16, 22.; Gal

1, 8. 9.). Jedinstva u kršćanstvu ne može biti na račun istine.
Put do sjedinjenja i pravi ekumenizam samo je u širini kršćanske
ljubavi i u strpljivom, koncili jantnom, taktičnom, izlaganju istine
onima, koji je traže.

Nije misionarsko poslanje Crkve prema modernome svijetu
u tome, da ona -sebe svijetu, pa ni atomskom, prilagodi, nego u
tome, da ga, svijet, predobije, da se on njoj prilagodi. Istini i do-
bru, što ih je oma sačuvala, a on izgubio. Baš ono, što je očima
modernoga svijeta na Crkvi najmrže i najnesavremenije, pred-
stavlja njezinu najveću snagu: u tom je lijek i preporod. U vjeri,
u molitvi, u ispovijedi, u sakramentima, u samozataji, u moralnoj
beskompromisnosti, u djevičanstvu, u disciplini nagona, u trans-
cendentalnom shvaćanju života. U otkupljenju, a ne u maturalis-
tičkom humanizmu. Nikada se Crkva toga ne može odreći. Nikada
se ona toga ne će postidjeti. Nikada ona toga ne će prikrivati.
Nitko Crkve ne može sa svijetom pomiriti: baš kao ni Krista
(Iv 3, 20.; 7, 7.; 15, 18. 19. 23.; 1 Iv 3, 13.). Ona će uvijek, kao
i Krist, pred licem svijeta ostati »sacramentum absconditum a
saeculis in Deo« (Ef 3, 9.); znak, protiv kojega će se govoriti
(Luk 2, 34.); sablazan i ludost (Rim 9, 33.; 1 Kor 1, 23.; 1 Petr

2, 8.); kamen ugaoni, koji je svijet odbacio (Mat 21, 42.; Mark 12,
10.; Luk 20, 17.; Dj Ap 4, 11.).

U Crkvi je nagomilano iskustvo stoljeća. Ona je »baštini ca
pameti i srca mnogih kršćanskih generacija i mnogih kršćanskih
genija vjere i duha. Njezina su opredjeljenja, jednako na polju
kulture ? socijalnih problema, kao i na polju konkretne organiza-
cije vjersko-crkvenog života, — plod mnogih traženja, razoča-
ranja, pokušaja i revizija. Crkva je razborita, baš jer je stara i
iskusna. Mudrost je uvijek dar starosti. Kroz stotine godina is-
kušavali su se u Crkvi načini i metode, a od njih se zadržavalo
i prenosilo od stoljeća na stoljeće samo ono, što se je pokazalo

160

vrijedno i vitalno. Neozbiljno bi bilo od nje tražiti, da se toga
olako odreče, za volju bilo čijem modnom ukusu. Mode prolaze,
a iskustva staju. Ona su uvijek dragocjen kapital. S njima valja
uvijek postupati diskretno i sa strahopoci tanjem. I kad ne tangi-
raju dogmi! I u koliko ih ne tangiraju! Upravni sistem Crkve,
tako jednostavan, a tako efektan, uvijek na bazi osobne odgovor-
nosti i elitnoga školovanja, tradicionalna katolička askeza sa svo-
jim finim i izrazito reahstičkim poznavanjem ljudske psihe i
naravi, celibat katoličkoga svećenstva, bogat moralnim auktori-
tetom, ah i pokretnošću i slobodom, katoličko redovništvo sa svo-
jom čudesnom ekspanzivnošću, vitalnošću i duhovnošću, papinstvo
kao oličenje kršćanskog univerzalizma i kompaktnosti, bogatstvo
liturgijskih formi, ali disciplinovano i kontrolirano, kult svetaca
sa svojom intimnošću i Ijudskošću, euharistijska i marijanska
pobožnost, sva okupljena oko misterija Križa i Otkupljenja, sve
su to, i sa nadnaravnog i na naravnog stanovišta, kapitali od ne-
procjenjive vrijednosti. A sve je to staro. Sve je to katolička
tradicija. U tomu se vebkim dijelom i krije, tim se i tumači,
čudni fenomen neprijeporne nadmoći katoličkog kršćanstva nad
drugim vjerskim zajednicama. Sve to na sebi nosi otiske ruku
jedne nadljudske, božanske, Volje i Providnosti.

I mnoge, po svojoj naravi vanjske i sporedne, forme tra-
dicionalnog crkvenog života, — a baš na tom polju katolički je
svijet najviše željan reformi, — kriju u sebi puno više vrijednosti,
nego što to misle njihovi grlati modni kritičari. I latinski jezik
u crkvenom životu, — fraza je, da on nije bitno doprinio formaciji
jedinstvene katoličke kulture i svijesti na kršćanskom zapadu;
šta, uostalom, da ostavimo po strani klasični primjer rimskoga
carstva, drži islam kompaktnim, monolitnim i ekspanzivnim, od
Kine do srca Afrike, kroz tolike vjekove, nego arabizam i uporno
insistiranje na svakom slovu iz kunana; zašto se i grčka crkva,
i sve istočne crkve, i svi poganski kultovi, drže, s toliko tvrdoće,
svojih arhajičnih, sakralnih, hturgijskih jezika i trađicja?, —
i skolastika, i peripatetička filozofija, sa svojom lucidnom logi-
kom i jasnoćom pojmova i odlučnom prevlašću racionalnoga nad
efektivnim, i specifični disciplinarni propisi za duhovne osobe,
i posebna, historijska, svećenička nošnja, liturgijska i izvanlitur-
gijska, i šarenilo redovničkih odora, i tradicionalna sveta umjet-
nost u svim svojim granama, sve je to i danas jednako i nemo-
derno i moderno, kao i u dane nominalizma, ref ormari je, rococona,

11 Članci

161

kantizma, pa i renesanse. Nemoderno i »anahronieno« za -duh
vremena«, onda i sada, ali »blizu duhu kršćanstva, istinskoj kulturi,
psihološkim zakonima ljudske duše. Crkva, s pravom, u svemu
tomu gleda više na ono vječno i zdravo u čovjeku, na »sensus
communis«, na tradicionalni ljudski i kršćanski ukus, nego na
onaj efemerni, modni, u stvari duhovno siromašan i dekadentan.
Ona se može samo dičiti, kad, i u umjetnosti, brani ne samo
religiozni osjećaj, nego i zakone prirodnog zdravog ukusa protiv
dekadence i snobizma svih mogućih »izama« i apstraktnih mod-
nih kreacija bez duha. I kad se ta fasada Crkve reformira, ona
se mora reformirati sa pijetetom i diskrecijom, kao stara kućna
svetinja doma Božjega. Ah, razumije se, i sa širinom. I sa lokal-
nim varijacijama, — zašto ne, — prema prilikama, tradicijama,
potrebama, ukusu, pojedinih krajeva i naroda; samo, dakako, u
okviru općeg, jedinstvenog, zakonodavstva i pcd rukom i nad-
zorom najviše, centralne, crkvene vlasti.

Zamislimo se u sve to ozbiljno! Bit ćemo onda puno uzdr-
žljiviji i u kritici dosadašnjeg crkvenog života, i u plediranju
za radikalne promjene. Čuvat ćemo se ekstrema i nebuloznih,
nejasnih i nedorečenih formulacija.

Naš se katolički osjećaj opravdano buni, kad nam i sa kato-
ličkih tribina govore o kraju tridentinske, — valjda dogmatičke
i netolerantne, — ere u životu Crkve, ili kad se svako, i pozitiv-
no, isticanje specifičnih katoličkih teza, principa, ideja, svaka,
i zakonita, i elementarna, obrana crkvenih prava naziva »provo-
kativnom«. Nema to nikakva smisla. Ni jes-u tradicionalne forme
ono. što odbija svijet od kršćanstva; njega odbija sadržaj kršćan-
stva: »ludost križa« (1. Kor 1, 18. 21. 23.; 2, 14.; 3, 19.).

Ne smijemo dopustiti, da ljudi dobiju dojam, da je katoli-
cizam Crkve na rasprodaju. Ne iznosimo ga mi na licitaciju. Ni-
jesmo ga spremni prodati ni za kakve, ni realne ni irealne, unij-
ske nade. Nijesmo prosjaci ni pred čijim vratima. Put je do
unije, — unije u jednoj Crkvi, — čežnja za Kristom, ljubav i
molitva, nije kompromis na račun istine, nije sistem »sestrinskih
crkava«, nije »irenizam«. Ne možemo prijeći na pozicije, koje je
Crkva već jednom, zauvijek, osudila. Sto su stoljeća nastavila,
ne da se u čas sastaviti ni ljepilom naj vrućih želja, a ni regiona-
lizmom u crkvenom životu, koji bi samo olabavio veze katoličkog
jedinstva i otvorio vrata latentnim centrifugalnim tendencijama
u stilu galikanizma i nacionalnog i državnog kršćanstva.

162

Ako u pokojem kraju svijeta neke zelote modernog ka toli -
cLzma toga ne vide, mi vidimo. Nd jesmo se, mi Hrvati, Bogu hvala,
ni u 16. i 17. stoljeću pokajali, što smo bih oprezni i nepovjerljivi
prema »novostima«. Nijesmo ni u 19. i 20. Ne ćemo ni danas. Mi
smo za novo, ah smo, još više, i za staro.

Dobro je, čini nam se, i s te strane, što je došlo do pauze
na koncilu, iza kako su se konfrontirala stanovišta. Sve su tenden-
cije čule, na prvim saborskim sesijama, i svoju kritiku, naišle
na repliku, poslušate i »drugo zvono«. Ekstremi će se retuširati.
Sve, što je u Crkvi dobronamjerno, — a to je ogromna većina, —
naći će se, mi se pouzdano nadamo, na zlatnoj sredini. Uz novo,
ah i uz staro. »Christus heri et hodie!« (Hebr 13, 8.). Puno se,
svi, moramo moliti Duhu Svetomu, da budemo, u ove velike dane,
kršćanski široki, superiorni i prosvijetljeni. Da ne naglimo s odlu-
kama, barem ne sa onim definitivnima. Da se držimo mudrog
Apostolova savjeta: »Omnia — probate; quod bonum est, tenete!«
<1 Sol 5, 21.; 1 Iv 4, 1.).

»Accende lumen sensibus, infunde amorem corđibus!«

163

»I u koji god grad uđete i prime vas,
jedite, što se donese pred vas!« (Luk
10, 8.)

OTIV

KLERIKALNOG KASTINSTVA

G. 1963., VT.

Krist nije nikada bio čovjek kaste, čovjek iz zatvorenoga
kruga. Farizejski način mišljenja i nastupa, njihov pastoralni men-
talitet, bio je Isusu onoliko mrzak, uz drugo, baš zbog farizejske
ekskluzivnosti i uskoće. Gospodin je od njega ostentativno ziazirao;
on ga je javno i glasno osuđivao. Odurna mu je na farizejima
bila njihova ohola staleška samosvijest i umišljenost, njihov pre-
zir puka, — »turba haec, quiae n on novit legem: maledicti sunt«
(Iv 7, 49.), — njihovo ignoriranje žene (Iv 4, 27.), njihovo bje-
lanje od grješndka, carinika, pogana (Mat 9, 11.; Mark 2, 16.;
Luk 7, 39.; Iv 18, 28.), njihova bešćutnost i tvrdoća prema ljud-
skim nevoljama, duhovnim i tjelesnim (Mat 12, 12.; 15, 6.; 23, 14.
23.; Mark 2, 24.; Luk 10, 31. 32.; 11, 46.; 13, 15.; 14, 5.; 16, 14;
Iv 8, 4. 5.), njihova kastinska začahurenast (Mat 23, 6. 7.; Luk
18, 11.; Iv 7, 48.), njihovo kruto insistiranje na formama, tradi-
ciji, zakonu, običaju (Mat 15, 2. 6. 9.; Mark 7, 5. 7. 8. 9.), njihovo
sitničavo nepovjerenje prema svakome, tko nije usvajao njihovih
ideja ni pripadao njihovoj školi (Luk 18, 9.), njihovo osudi van je
i potcjenjivanje svega i svačega (Luk 18. 11.). Ni jesu voljeli ljudi.
A Bog ljude voli. Nijesu ih razumijevali, a Bog ih razumije. Ra-
stavljali su ih i dijelili na razrede i kaste, a Bog želi, da ljudi
budu braća i da se vole (Mat 23, 8.). Hladnoću su unosili u život,
a Bog traži, da njegov svijet bude topao. S tvrdoćom su i ravno-
dušnošću tretirali ljudske probleme, a Bog suosjeća sa svakom
ljudskom nevoljom i hoće, da vrhovni zakon života bude milo-
srđe i ljubav (Mat 5, 7.; 9, 13.; 12, 7.; 23, 23.; Luk 6, 35. 36.; 12,
33.). Škrti su bili i suhi (Luk 16, 14.), a Bog voli gostoljubive i
podatne (Luk 6, 38.; 7, 44 — 47.; 12, 15.).

164

Krist je bio čovjek i »Sin čovječji«. On se nije zatvarao od
široke rijeke života, što je oko njega tekla. Svijet je bio njegov,
e on je bio svjetski, baš zato, što je u svijet i k svijetu bio i po-
slan (Iv 1, 9—12.; 3, 16. 17.; 9, 5.; 12, 47.; Hebr 10, 5.; 1 Iv 4, 9.).
On se je među ljudima osjećao, — i osjećao i vladao, — po doma-
ću, kao jedan od njih. Nije ih se klonio: tražio ih je (Mat 18, 12.;
Luk 19, 10.), zvao ih je 'k sebi, dočekivao ih je raskriljenih ruku,
pozdravljao ih je kao braću, grlio ih sve, blago i intimno (Mat
12, 18.).

Krist se nije povlačio od ljudi. A razlikovao se od njih,
dakako, jest. Ali samo u jednoj stvari: po tome, što je bio od njih
bolji. U svemu drugomu bio im je jednak (Hebr 4, 15.). Bio je
Židov, Galilejac i pučanin, kao i oni oko njega. Govorio je njiho-
vim jezikom i služio se njihovim idiomima. Jeo je s njima: sa
farizejima i književnicma (Luk 7, 36.; 14, 1.), »ali i sa cariničkom
gospodom (Mat 9, 10. 11.; Mark 2, 15. 16.; Luk 5, 29. 30.; 19, 5. 6.
7.), i sa pobožnim ženama (Mat 26, 6. 7.; Mark 14, 3.; Luk 10,
40.; Iv 12, 2.), i sa seljacima i ribarima (Mat 8, 15.; Mark 1, 31.;
Iv 2, 2.). Dolazio je u njihovu zbornicu i sjedao, gdje bi ga slu-
čajno zapalo mjesto (Mat 4, 23.; 9, 35.; 13, 54.; Mark 1, 21.; 3, 1.;
6 , 2.; Luk 4, 16. 20.; 6, 6.; Iv 6, 60.). Ulazio je u njihove lađe i
pekao s njima ribu (Mat 13, 2.; Mark 4, 1.; Luk 5, 3.; Iv 21, 9 — 13.).
Pio iz njihova zdenca i iz njihova suda (Iv 4, 6. 7.). Jašdo na nji-
hovim magarcima (Mat 21, 7.; Mark 11, 7.; Luk 19, 35.; Iv 12, 14.).
S njima, u skupini, hodočastio u Jeruzalem (Luik 2, 44.). Noćivao
po njihovim kućama i svra taštima (Mat 21, 17.: Iv 1, 39.; 3, 2.;
12, 1. 12.). Plaćao porez kao i oni (Mat 17, 23 — 26.). Nije reflekti-
rao na privilegije. Nije zia sebe nikada tražio posebnog mjesta.
Nije se nikada gurao na začelja (Luk 14, 7 — 10.). Njemu nije ništa
ometalo, da se oko njega tiskaju mase i da ga povlače za rukav
ili za skute (Mark 5, 31.; Luk 8, 42 — 45.). Bio je pravi narodni
čovjek od glave do pete: demokrata, kojemu s te strane ne može
ozbiljno prigovoriti ni najčdstokrvniji proleter iz 19. ili 20. stoljeća.

Tako Krist. A mi, njegovi apostolski i svećenički nasljednici?

Nažalost, mi ni jesmo baš uvijek tako blizu našim vjerničkim,
lajičkdm, masama. Mi se od njih puno manje od Gospodina razli-
kujemo finoćom i dobrotom duše, ali zato, često, puno više svojim
gospodstvenim, da ne reknemo kastinskim, manirama. Mi kojlput
samo što se ni jesmo ogradili bodljikavom žicom od svoga stada, od
katoličkog lajikata, od vjerničkih masa. Mi šale ne izlazimo iz svo-

165

ga svećeničkoga bunkera. Držimo se, uglavnom, samo svoga sta-
leškoga društva. Rijetko se umiješamo među one bez tonzure, kao
njima jednaki. I previše smo potrčni, da sjedimo, dok drugi stoje.
Ne branimo se puno od prvih mjesta: ni za stolom, na na prired-
bama. Dobro čuvamo svoju desnu stranu, kad šećemo s kojim
svjetovnjakom. Pomno pazimo, da nam drugi na ulici prvi skinu
šešir. Vjernici moraju osjetiti kao posebnu i rijetku počast, kad
smiju s nama ručati. Oni obični, neposvećeni, valja da navuku ru-
kavice, kad s nama govore. Nije nam mrsko, ni kad nam se mali
ljudi, i previše učtivo i servilno, klanjaju, ni kad nas se boje i
pred nama ustaju, ni kad nam, naivno, kade i laskaju.

A ipak bismo, čini se, bili bliže Gospodinu, kad bismo manje
pazili na tu svoju svećeničku »čast« i »ugled«. — u praktičnom
vjerničkom ambijentu imat ćemo ga i bez toga dosta, i previše, —
& više se i neposrednije miješali i izjednačivali sa svojim vjer-
nicima. U društvenom životu prije svega. U civilnim stvarima. Za
stolom. Na priredbama. Kad bismo tu, gdje oni ni po čemu ni-
jesu manje vrijedni od nas, s njima, bratski, dijelili časrnja mje-
sta. Ne vrijede tu pravila iz crkve ni iz kora u crkvenom prezbi-
teriju. I kad bismo se, življe i toplije, interesirali za njihove brige,
radosti, probleme. I kad bismo, češće i slobodnije, s njima sjedali za
sto. Zar nam nije Gospodin, sam, rekao u Evanđelju: »I u koji god
grad uđete i prime vas, jedite, što se donese pred vas!« (Luk 10,
7. 8.; 9, 4.; Mat 10, 11.). I kad bismo se s njima spremnije upu-
štali u razgovor, u debatu, u savjetovanje. I kad bismo ih više
pitali i više slušali i u duhovnoj pastvi. Veselili se njihovoj inicija-
tivi. Puštali ih, i da kri likuju. Bolje, i da nam kojiput prigovore,
nego da se pasiviziraju i da se osjete zapostavljenima i besprav-
nima u kuća Božjoj. Da pomisle, da ih držimo ipod kuratelom i u
statusu maloljetnika. Pa da se od nas duhovno zatvore. Za njih
smo tu; trebamo ih; upućeni smo na lajički apostola! Bez njihove
se pomoći danas uopće ne možemo afirmirati.

Gospodin nam je, po našoj službi, dao prvo, privilegovano,
odijeljeno mjesto na oltaru 1 u crkvi, gdje smo drugima učitelji
i od, i ako im ni tu nijesmo gospodari (Luk 22, 25 — 27.; Mat 20,
25—28.; Mark 10, 42—45.; Iv 13, 4—15.; Ef 6, 4.; Kol 3, 21.). Sluge
smo i djelitelji (1 Kor 4, 1.). Moramo prati noge braći (Iv 13, 14.
15.). Neka nam to bude dosta! Ne tnažimo, rivilnih, privilegija
uime našega svećeništva! Ne ćemo ga tim uzvisiti; tim ćemo ga
»amo osiromašiti i ojaloviti. Sto smo bliže ljudima i životu, to na

166

njih više možemo i djelovati. Apostolski djelovati. Na korist nji-
hovim dušama. Sto nas se manje boje i što nas manje »respekti-
raju«, to će nas više voljeti. Bolje je, da nas štuju radi naše do-
brote, nego radi našega talara i našega upetoga i nepovjerljivoga
držanja.

Ne plediramo mi ovdje protiv plemenite svećeničke otmjeno-
sti. Ona je dvojnik duhovnosti i nerazdvojan pratilac viših darova
i viših duhovnih ambicija, oko kojih se moramo trsiti. Ne smije
naše vladanje biti kao i u drugih; ne smije biti s ulice; ne smije
biti vulgarno ni trivi jalno. Bili gdje bili, vazda moramo biti, kao i
naš Gospodin, bolji, plemenitiji, finiji, duhom veći, od onih, koji u
nas gledaju ili oko nas stoje i prolaze. Mi ovdje plediramo samo
protiv svećeničke zakopčanosti, začahurenosti, aristokratizma.

Bilo je u svim onim počaistima, koje su se nekada davale
kleru, puno više šuplje konventionalnosti i ljudskoga duha, nego
onoga evanđeoskoga i Božjega. Apostoli su bili demokrate. I Pe-
tar i Pavao (1 Petr 5, 3.; Dj Ap 10, 26.; 14, 14. 17.; 20, 37 38.).
A demokrata je bio i onaj, koji ih je poslao: naš Gospodin. Demo-
kratsko mora biti i naše kršćanstvo; i naše svećendštvo. A kastin-
stvo i klerikalizam ndjesu nikada bili kršćanski. Ni onda, kad
su, i u kršćanskom svijetu, i u crkvenom životu, bili u modi.

»Cavete a Scrihis!« (Mark 12. 38. 39.; Mat 23, 6—8.; Luk
20, 46 . 47 .).

167

vidite po svemu svijetu i propovijedaj-
te Evanđelje svakome stvorenju« (Mark

16, 15.)

NAŠE PROPOVIJEDI

G. 1963., VII— VIII.

Nije nam nikako na čast, da se je toliko puta, i sa kato-
ličke strane, moralo priznati, da protestantski pastori bolje propo-
vijedaju od nas, katoličkih svećenika. Da dužnost propovijedanja
uzirnlju s više ozbiljnosti. Da više paze na izbor zgodnih i aktu-
alnih tema. Da se za propovijed savjesnije pripravljaju. Da propo-
vijedi solidnije obrađuju: i po sadržaju i po formi. Da su im
propovijedi, općenito, i sa stilske i sa govorničke strane ljepše i
efektnije nego one prosječne u nas. Nije, — osobito u vjerski
izmiješanim krajevima Evrope i Amerike, — rijedak slučaj, da i
inače korektni katolički vjernici odlaze u protestantske crkve, đn
čuju »dobru propovijed«. I u misijama imaju s te strane bolju
reputaciju od nas.

Protestanti su oduvijek propovijedianju davali prvo mjesto
u svojoj duhovnoj pastvi. Svoje duhovnike, pastore, oni mnogo
puta nazivaju jednostavno »propovjednicima«: na njemačkom »Pre-
diger«. Dolazi to, znamo, od njihova učenja, đia je »riječ Božja«,
sv. Pismo, jedini auktootativni izvor objave i glavna stvar u
djelu spašavanja, pa stoga i u vjerskom životu. Bog duša, po nji-
hovu shvaćanju, ne spasa va prvotno kroz Crkvu i njezine ta ine,
sakramentalnom milošću, nego jedino milošću vjere u Isusa, koja
se, opet, u duši budi najviše po riječi Božjoj: po čitanju i pro-
povijedanju Sv. Pisma.

Protestanti su nas, eto, protekli na skripturističkom i homi-
letičkom polju. A ne hi trebalo da tako bude. Mi jesmo euhari-
stijska i sakramentalna Crkva; ali nijesmo zato prestali da budemo
i Crkva Evanđelja. Baš jer smo stara, apostolska, Crkva, uvijek

168

ćemo, do kraja, biti i propovj ednička Crkva. Evanđelje je Gospo-
dinovo bilo propovijed. U vremenskom redoslijedu prije svega
propovijed. Najprije je Krist stao propovijedati i učiti; istom ka-
snije ustanovio je Crkvu i sakramente. »Otada poče Isus propo-
vijedati i govoriti: Pokoru činite, jer se je približilo Kraljevstvo
nebesko!« (Mat 4, 17. 23.; 9, 35.; Mark 1, 39.). Gospodin nije osob-
no krštavao (Iv 4, 2.), ali propovijedao je osobno, od početka svoga
javnoga nastupa pa do kraja, do zadnji dan pred svoju Muku
(Mat 26, 1.). Tko se je god htio spasiti, morao je najprije u njega
povjerovati. A vjere nema bez slušanja i propovijedi (Kim 10, 14.).
I apostolska je misija na prvom mjestu bilo propovijedanje;
»ministerium verbi« (Dj Ap 6, 2. 4.). Apostole je Gospodin poslao,
da propovijedaju: najprije po židovskoj zemlji (Mat 10, 7.; Luk
9, 2.), a onda po svemu svijetu: »praedicare populo et testificari«
(Dj Ap 10, 42.). Izrijekom im je rekao: »Iđdte po svemu svijetu
i propovijedajte Evanđelje svakome stvorenju!« (Mark 16, 15.).
I kojigod od apostola nastupa na pozornici prve Crkve, nastupa
uvijek i prvotno u ulozi propovjednika Evanđelja (Luk 9, 6.;
Dj Ap 2, 14.; 3, 12.; 8, 25.; 10, 28.; 13, 5.; 20, 25.; 28, 31.; Rim
1, 15.; 10, 8.; Gal 1, 23. ; Ef 3, 8.; 2. Tim 4, 2.; 1 Petr 1, 12. 25.).
Sv. Piavao za sebe izrijekom kaže: »Non enim misit me Christus
baptizare, sed evangelizare !« (1 Kor 1, 17.).

Ne može se stoga Crkva nikada odreći svoje propovjedničke
funkcije, doklegod hoće da ostane uz Evanđelje i uz svoju misiju na-
stavljanja i perpetuizacije apostolske službe. Nije je se nikada
ni odrekla. Od stoljeća do stoljeća, — i u najteže, najprimitivnije,
dane ranoga srednjega vijeka, — redaju se na njezinim oltarima
i ambonima biskupske d svećeničke generacije, što propovijedaju
riječ Božju. Klasično ili jednostavno; u formi starokršćanskih ,
otačkih, homilija, u misionarskim kampanjama sredovječnih pro-
povjedmka-svetaca, u blještavoj crkvenoj retorici zlatnoga vije-
ka, u pomalo kozeri jskom tonu Abrahama a Sanota Člana ili u
modernim televizijskim nagovorima biskupa Sheena; ali — pro-
povijedaju. Kako se je u katoličkoj Crkvi uvijek misilo, i kr-
stilo, i krizmalo, i ispovijedalo, tako se je u njoj uvijek i pro-
povijedalo. Crkva ili, bolje, Duh Sveti u njoj, ni jesu dali, da ta
bitna svećenička obveza ikada ozbiljno ode u zaborav: ni u naj-
žalosnijim periodama opadanja discipline u kleru i nazatkia crkve-
nog života. Nema gotovo> crkvenoga sabora, ni općega ni partiku-
larnoga, da ne govori o dužnosti propovijedanja riječi Božje. A

169

iza Tridentinuma je praksa na tom području i kodificirana, i kon-
stantna, i univerzalna, i uniformna. Nema nigdje na katoličkom
svijetu nedjelje ni zapovjednog blagdana, a da se u svakoj pa-
storalnoj crkvi ne čuje barem jedna propovijed. I nema, više
manje, 'nijedne devetnice i (trodnevnice, nijednog Puta križa, ni-
jednog jubileja, nijednih misija, nijedne korizme, nijednog svibnja,
a da ni jesu povezani s propovijeđu ili s ciklusom propovijedi.

A tako će to u katoličkoj Crkvi uvijek i ostati. Neozbiljno
bi bilo i pomisliti, da će u njoj ikada živa riječ Evanđelja biti
zamijenjena kakvom bilo drugom, novom, formom religiozne pro-
pagande. Propovijedanje je nalog Gospodinov i apostolska tradi-
cija. Ali i da nije, ni najsavršenije moderno sredstva komunikacije
ne može se, po svom psihološkom efektu, mjeriti s onim od sviju
njih najljudskijim: gdje čovjek čovjeku, — ljudima, predaje
svoju misao čitavim svojim 'bićem; ne samo glasom, nego i okom.
i licem, i gestom, i kretnjom, i pojavom; sinkronizirano i koncen-
trično; u ambijentu svetoga mjesta. Treba samo pogledati u lice*
i u oči najprije ljudima, koji u crkvi slušaju propovijed, a oaida
onima, koji sjede uz radio ili uz televizijski aparat, da čovjek
odmah uoči, da se tu ne radi o gradualnoj razlici, nego da su
to dvije bitno razli čne stvari.

Problem za nas nije u materijalnoj i kvantitativnoj strani
propovijedanja. S te strane ne treba našemu katoličkom propovi-
jedanju nikakve reforme. Redovito se propovijeda. Dovoljno se*
propovijeda. Više ne bi ni trebalo. Barem, kad je riječ o duljim
propovijedima: drugo su nagovori od nekoliko riječi, sadržajnih
i konciznih.

Problem je u kvalitativnoj stvari našega propovijedanja. A tu.
— moramo biti iskreni, — pune- zapinje i škripi. Loše i nesolidno
propovijedamo. Propovijedamo bez dovoljno priprave. Ne poga-
đamo načina. Ne propovijedamo evanđeoski. Unosimo u propovijed
svoje slabosti i mane, svoju neozbiljnost, naivnost, neukus.

Mnogi se od nas ne pripravljaju, kako treba, na svetu funk-
ciju propovijedanja. Ni onda, kad bi mogli. Ni onoliko, koliko bi
mogli, i kad su u najvećem poslu. Oddozan je to teret njihovoj
komociji. Previše su za to površni i rastreseni. Pa improviziraju.
A dobra se propovijed ne da improvizirati. Dobra se propovijed
smišlja i mozga, dane i dane. Utvrđuje se tema, traže se misli,
bira se forma: što ljepša, što efektnija, što originalni ja, što du-
hoviti ja. Dakako, prirodna i ukusna, nikada iskonstruirana, ekso—

170

lična, bizarna. Dobra se propovijed piše i uči na pamet. A u
najmanju se ruku skicira i studira. Ne može nikakav talenat zami-
jeniti priprave. I kod najboljega se govornika odmah vidi, govori
li pripravan ili nepripravan; je li propovijed sastavio i napisao,,
ili nije. U napisanoj se propovijedi čovjek lako ne ponavlja; ne
će s njom ni preko mjere oduljiti. Svaka je klasična propovijed
bila napisana i naučena: i Ambrozijeva, i Hrizostomova, i Leono-
va, i Grgurova, i Bernardova, i Bossuetova. Faulhaber, kažu, nije
uopće htio ni da govori »ex abrupto«: ni u zdravicama i prigod-
nim nagovorima. A Segneri je, kad su ga pitali, koja mu je pro-
povijed bila najbolja, odgovorio sasvim iskreno: »Ona, koju sam
najbolje naučio na pamet!« Gdje je red, gdje su snažne misli,
gdje je slijed logičan, gdje je originalan i fin način izražavanja,
gdje je eufonija rečenice, tu je uvijek i priprava, i pisanje, i učenje.
Laiko je onda dodati, izmijeniti, aktualizirati, konkretiziirati, pa i
improvizirati, kad treba. Čovjek vlada predmetom i konceptom.
Ne će zamucavati ni zastajati. A ne će biti ni rob teksta i slova.

Drugi opet, i ako se pripravljaju, — pa i po tuđim tekstovi-
ma; ništa zato, ako su samo dobri, — zaboravljaju, da je propo-
vijed riječ Božja, a ne ljudska, i da ona ima i svoje nadnaravne
zakone. I za one, koji je pišu, i za one, koji je govore. Ne smije
propovijed nikada biti novinska kozeri ja, u reportažnom stilu
i u modnoj maniri. »Non in persuasilibus humianae sapdentiae ver-
bis!« (1 Kor 2, 4.). Nije propovijed socijalni, a pogotovu nije
politički ili tehnički traktat. A nije propovijed ni psovanje i grd-
nja. A nije ni pobožna legenda (1 Tim 1, 4.; 4, 7.; 2 Tim 4, 4.;
Tit 1, 14.; 2 Petr 1, 16.). Propovijed je riječ Božja. Ona mora na-
vješćivati Evanđelje. Ona mora u svijet unositi Krista Propetoga
(1 Kor 1, 23, 24.). Ona mora ljude dovoditi k Bogu i k izvorima
milosti. A u tomu nije, — i ne može biti, — sapeta nikakvim,
shemama: ni liturgijskim, ni dogmatičkim, ni katehetičkim, ni
s-krlpturi stičkim . I za nju vrijedi ono Apostolovo: »Vivus est enim
sermo Dei, et efficax, et penetrabilior omni gladio ancipitiU
(Hebr 4, 12.). Može tretirati sve objekte. I zapravo ih, sukcesivno,
mora sve tretirati. Ali sve i uvijek samo kroz prizmu autentičnog
kršćanstva i doživljenoga Krista. Krist moro iz nas propovijedati.
Moramo ga prije u sebe upiti: molitvom, razmatranjem, teološkim
studijem, milosnim i čistim životom. Moraju naše riječi sa pro-
povjedaonice ili sa oltara nositi biljeg iskrenog kršćanskog uvje-
renja i pečat životne dosljednosti. Ne može svećenik zanemari-

171

vati lični duhovni život, a dobro propovijedati. Manjak duhovnog
života uvijek sterilizira našu svećeničku rječitost. Bez togia ćemo
samo frazirati, mlatiti praznu slamu, upadati u dosadnu »morali-
zaciju«, neukusne tiautologije, šuplji patos, »aerom verberare«
(1 Kor 9, 26.), biti »aes sonams aut cymbalum tinniens« (1 Kor
13, 1.), trublja, ikoja daje sumnjiv i kriv glas: »incertam voćem*
(1 Kor 14, 8.). »Nemo dat, quod non habet!« »Pectus est, quod
disertos facit!« »Od punine srca usta govore!« (Mat 12, 34.).

Krista moramo štovati u njegovoj riječi. Njega citirati prije
svih drugih auktoriteta. Uzimati primjere prvotno iz Svetoga
Pisma, kao i on. Iznositi i prikazivati njegove ideje dostojno i
inteligentno, ne naivno i simplicistički. Sve koncentrirati oko nje-
govih vječnih istina, oko njegovih moralnih zakona, oko bitnih
ciljeva njegova Otkupljenja, oko milosnog, sakramentalnog i mo-
litvenog, života. Uvijek nanovo, uvijek aktualno, konfrontirati bo-
žansku mudrost njegove Milosti i Križa s ludošću svijeta i grijeha
u nama i oko nas.

A radi Krista moramo štovati i svoje slušatelje, njegove i
naše vjernike. Solidan mora biti duhovni kruh, što im ga, u nje-
govo ime, lomimo (Hebr 5, 12. 14.). I onda, kada propovijedamo
»malima« ili na selu! Popularnost i praktičnost izlaganja, — a
treba da govorimo popularno i praktično, »ad captum«, za dobro
duša, a ne za prestiž i slavu, — ne smije se nikada izroditi ni u
površnost ni u trivijalnost.

Propovjednici smo. To je bitan sastavni dio našega svećeni-
štva. »-Si evangelizavero, non est mihi gloria; necessitas enim
mi hi incumbit!« (1 Kor 9, 16.). Ne smijemo ga nikada zanema-
rivati ni zbacivati sa leđa. Propovjednici smo. Propovijed je jedna
od velikih Kristovih svetinja u našim rukama. Ne smijemo je
nikada profanirati. A pogotovu ne prodavati. »Sermo Dei pretiosus!«
Propovjednici smo. Veliku istinu, veliku ljubav, veliko dobro, ve-
liko spasenje, veliki mir, donosimo svojim propovijedanjem svi-
jetu. Dobrotvori smo mu, svojim propovijedanjem (Rim 10. 15.).
Volimo svoju propovjedničku službu! Budimo na nju ponosni! Bu-
dimo svi jesni odgovornosti, koju nam ona nameće! Pred Bogom
i pred čovječanstvom!

»Vae enim mihi, si non evangelizavero!« (1 Kor 9, 16.).

172

»Nebo će i zemlja proći, ali riječi moje
ne će proći!« (Mat 24, 35.; Mark 13.
31.; Luk 21, 33.)

CRKVA, ZA KOJOM STOJI BOG

G. 1963., IX.

Ništa možda nije u, konkretnom, kršćanskom i crkvenom
životu teže nego dobro balancirati, držati pravu ravnotežu, s jedne
strane između istine i ljubavi, a s druge strane između božansko-
ga i ljudskoga u Crkvi. Osobito onda, kad hoćemo da se apostol-
ski aktiviramo, pa pružamo ruku onima s druge strane granice:
inovjercima, otpadnicima, grješnicima, modemom i mondenom
svijetu oko sebe. Uvijek smo tada u pogibli, ili da se previše
ukrutimo na pozicijama istine i načela, ili da se previše zaletimo
u ustupcima, koncesijama, popustljivosti, kompromisu. I sveci su
u ci kveno j historiji s tim muku mučili i bili zbog togia sumnjičeni,
kritikovani, osuđivani, desavuirani: i sa najviših mjesta, i iz naj-
dobronamjernijih usta. »De nimia indulgentia erga lapsos«, kao
sveti muoenik-papa Marcelin, ali i zbog prevelike ili »prevelike«
krutosti i intransigentnosti. Suvišno je spominjati osobe i imena:
i iz starije i iz novije crkvene povijesti.

I danas je taj problem aktualan. I vruć je. U tenzijama izme-
đu »konzervativnih« i »progresivnih«. U uzbuni oko »ekumeniz-
ma* i »reformi«. Opet su pokoji Newman i Manning ukrižili
mačeve. t

U težnji, da budemo što širi, što objektivniji, što pristupač-
niji, da vrata držimo što više otvorena, mnogoštošta koncediramo,
sto prije ne bismo nikadia koncedirali ; spremni smo na reviziju
mnogih tradicionalnih teza i stanovišta; podvrgavamo sami sebe
vrlo oštroj, kojiput i nemilosrdnoj, kritici.

173

A odemo kod toga i predaleko. Uvijek se i u životu Crkve
ponavlja ono staro, vjekovno, tragično, ljudsko iskustvo: »Omne
nimium vertitur in vitium!«

Nije, sigurno, zlo, kada danas o svojim šansama govorimo
poniznije i realističnije nego negda, pa sami sebe iskreno pod-
sjetimo, dia u modemom svijetu sve više postajemo manjina i da
više nikako ni jesmo gospodari i arbitri situacije. To je samo kon-
cesija istini i dobrodošla injekcija našoj apostolskoj revnosti i od-
govornosti: moramo računati sa činjenicama; moramo se snalaziti;
moramo se pregrupisavati, obazirati za rezervama, mijenjati tak-
tiku.

Nije zlo, ni kada se otvoreno deklariramo za princip slobode
savjesti i uvjerenja na svim područjima, a protiv metoda duhovne
prisile, idejnog diktata, kulturnog totalitarizma , pa počinjemo za
sebe, mjesto privilegija, tražiti samo pravo jednakih mogućnosti
i lojalne idejne utakmice. Tim se, zapravo, samo vraćamo k origi-
nalnim i mjerodavnim inspiracijama Evanđelja i apostolske mi-
sionarske mudrosti. Nije ona znala ni za kakvo, fizičko, ograni-
čavanje ljudske slobode u božanskim stvarima: ni jesu nas ni Krist
ni Pavao uveli u savezništvo s carevima, a ni jesu nas ni naveli
na evangelizaciju ognjem i mačem. Tim samo usvajamo taktiku,
koja je u današnjem stadiju historije jedino moguća i jedino lo-
jalna i časna. Ne će nitko pametan danas zaplakati za inkvizicijom.

Nije zlo, ni kada se težište crkvenog apostolata sve više
prenosi na misije i na lajikat. Tim se samo katolički život usmje-
ruje u pravcu, koji je za kršćanstvo oduvijek bio karakterističan:
k univerzalizmu, vanjskom i nutarnjem. Crkva tako postaje, ne
samo u teoriji, nego i u praksi, općom Crkvom svih naroda i svih
ljudi. Njezina se sudbina intimno isprepliće sa sudbinom čovje-
čanstva, kojemu ona mora da donese otkupljenje. U njoj se mobi-
liziraju sve energije, sve ambicije, svi talenti, sve specifičnosti,
sve plodne ideje, individualne i kolektivne. Izlazimo na svježi
zrak i u široki svijet iz ustajale, sparne, jednolične atmosfere u
tijesnim rezervatima bijele rase i iz naših klerikalnih i sakristij-
skih bunkera.

Nije zlo, ni kad, s puno više otvorenosti nego dosada, po-
činjemo u životu i povijesti Crkve lučiti ono, što je u njoj božan-
ske, pa stoga i veliko, i plodno, i sveto, od ljudskih bijeda, ra-
čuna, himibi, fanatizama, kratkovidnosti, koje su, katkada i kroz
vjekove, nagrđivale njezino lice i okivale njezinu evanđeosku

174

prodornost i slobodu. Boga tim stavljamo u sredinu događaja, ne
ljude; čistimo tim »božanski lik Crkve od ljudske rđe, koja ga je
unakazivala i izjedala; odbijamo, naj efektivni je, sve sumnje i pri-
govore na račun njezine nadnaravne misije; svrstavamo se pod
zastavu najpunije idejne i etičke lojalnosti.

Nije zlo, ni kad skidamo kapu pred svim onim, što je ikada
bilo dobronamjerno i pozitivno na strani drugih konfesija, stru-
janja, pokreta, i kad honoriramo opravdane pretenzije, dobru vo-
lju i pružanje ruku za Bogom svagdje, gdje ono postoji. Nije, ni
kad s njima ulazimo u častan dijalog, ni kada se upuštamo s nji-
ma u suradnju u svemu onome, što je plemenito i s moralne stra-
ne bez prigovora, i gdje nam se ideali dotiču. To je duh Isusove
širine; tim samo jačamo i konsolidiramo frontu dobra: stičemo
mu saveznike.

Nije zlo, ni kad se katolicima, — katolicima Mjicima prije
svega, — prizivaju u pamet njihove socijalne dužnosti, služba
miru i rasnoj jednakosti, odgovornost prema budućnosti svijeta
i kulture. Kršćanstvo mora biti i kvasac ovozemaljskog blago-
stanja i pravde ljudima. Ono je uvijek i nosilac svel jud.sk og brat-
stva i društvenog »blagoslova. Gospodin nas je tomu učio, svojim
primjerom. Valja da i na tom polju popravljamo propuste i na-
doknađujemo manjke.

Prinove, nove metode, novi pogledi, u svemu su tome ra
mjestu. Nitko ozbiljan ne će tomu prigovoriti. Ni Bog ni ljudi.
Reakcija je u svijetu, već na prve takve pokušaje s katoličke stra-
ne, bila u svim pravcima pozitivna. Podiglo je to auktoritet Crk-
ve, proširilo njezin akcioni radius, otvorilo joj nove mogućnosti,
nove perspektive, nove veze, nove nade.

Zlo je samo, kad mi u toj težnji za širinom i približavanjem
zaboravimo, da za nama, za katoličkom Crkvom, stoji i Bog: kad
počnemo gubiti jasnu nadnaravnu orijentaciju; kad stanemo mije-
šati prirodno-socijalnu i moralno-vjersku sferu, standard i otkup-
ljenje, kruh i sinovstvo Božje, socijalnu i rasnu pravdu i Kraljev-
stvo nebesko, evanđeoski moral i moderni pseudokršćanski »moral
situacije«, slobodu savjesti i idejnu anarhiju, neutralnost prema
istini, ignoriranje objave i crkvenog auktoriteta; kad se okrene-
mo prema katoličkom pragmatizmu; kad sebi nametnemo ograni-
čenja, koja ni jesu nikako kompatibilna sa Gospodinovim shvaća-
njima iz Evanđelja; kad dobijemo volju da, u svojoj, i odviše ljud-
skoj, diplomaciji, smekšavamo, revidiramo, demontiramo, i Go-

175

spodina. Na moralnom ili na doktrinalnom području, svejedno.
Otvorenom kritikom ili zamaskiranim aluzijama. U seksualno-
-bnačnim odnosima iU u onim socijalno-društvenim. A sve to oez
Gospodinove legitimacije i bez njegova pristanka.

Nažalost, ima toga, baš u ove naše dane, dosta. Puno je lak-
še biti originalan, koncilijantan, dobar, nego pametan i nadahnut
u Bogu. Ljudi zaboravljaju, da se »jedna, sveta, katolička i apo-
stolska Crkva« ne može nikada staviti u isti red s drugima, osim
u formi metodičke sumnje. Ljudi ne misle, da životne koncepcije
Evanđelja i njegov moral ne mogu ni s jednom drugom životnom
mudrošću ud u kompromis. Ima Crkva svoja načela, od kojih ne
može odstupiti. Ima i svoju logiku života, s kojom nikada ne
može izići na burzu. Ima i svoju plemenitu samosvijest: osjeća
Boga i Krista u sebi i za sobom.

I kad neki modemi propovjednici pokore, skrušenja i samo-
kritike na katoličkoj strani grme danas protiv katoličkog »tnum-
falizma« u načelu, valja im odgovoriti, da bez tnumfalizma Li-
va uopće ne može biti. Nikada nije ni bila. Ni onda, kad je, po
ljudskim mjerilima, bila još sitnija i slabija nego danas. Ni u
doba sv. Pavla (1 Kor 15, 28. 54. 57. 58.; Ef 1, 4—14., 5. 27.,

1 12-23.; 1 Tim 3, 15.; Hebr 10, 35.; 12, 22-28.). A naš je Go-
spodin, kad ju je osnivao, na svaki način bio triumfalista. Inače
ne bi govorio: »Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji« (Mat
28 18.). Ne bi ni onoliko insistirao na svakoj črknji iz zakona

(Mat 5 18.), i emfatično uzvikivao: »Nebo će i zemlja proći, a i

riječi moje ne će proći!« (Mat 24, 35.; Mark 13, 31.; Luk 21, 33.;
12, 32.; Miat 15, 13.; Iv 16, 33.; Mat 16, 18.).

Kršćanstvo je, i kad je najblaže u postupku i najšire u taktici,
uvijek integralistično u načelima. Ni ono neće da zna za ldeolos u
koeksistenciju. Ono uvijek vjeruje u svoju božansku misiju i u
svoju konačnu pobjedu. Ono nikada ne priznaje svršenih činjenica.
Ono nikada ne adorira ljudskih veličina. Ono uvijek upire oči
u drugi svijet. Tko na to ne pazi, past će, prnje ili kasnije, u ra-
cionalizam, naturalizam, relativizam, subjektivizam, modernizam,
sekularizam, lajidzam.

Duhovito je, ovih dana, napisao jedan američki katolički
publicista: Po onomu, kako danas neki katolički teolozi pišu o
Luthetu, trebalo bi Luthera imenovati Monsignorom.

Rečeno je to u persiflaži. Ali u tu se je persiflažu vrijedno
zamisliti 1

176

^Nosite to odavle, i ne pravite cd
doma Oca mojega kuće trgovačke!*
(Iv 2, 16.)

ZAKONI SVETE UMJETNOSTI

G. 1963., X.

Nije Isus, sigurno, kad je istjerivao trgovce iz hrama i kad
je, s bičem u rud, protestirao protiv profanacije kuće Božje, di-
rektno mislio na naše današnje polemike o »modernoj* crkvenoj
arhiteiktonid i umjetnosti. Jeruzalemskom hramu nitko nije mo-
gao prigovoriti, da oni. koji su ga gradili, pa i Herod Veliki, Tri-
jesu pazili na njegov sakralni karakter, ni da su u njegove forme
unosili elemente, koji bi vrijeđali religiozni osjećaj, tradiciju, Moj-
eijev zakon. Bio je on sa svake strane veličanstvena i Boga dostoj-
na građevina (Mat 24, 1.; Mark 13, 1.; Luk 21, 5.). Nered, na koji
se je Isus tu oborio, nije bio u zidovima ni u ornamentima, nije
bio ni u manjku estetike i ukusa; on je sav dolazio iz pokvarenih
i onesvećenih ljudskih duša.

Estetske norme ni jesu nikada Isusu bile glavno. Ni jesu ni
danas. Ako ga samo u njima duše ljube i ako su željne Boga i
pravde, njemu ništa ne smeta umjetnički primitivizam naših seo-
skih crkava; on ne će zaružiti nijedne snaše ni bake, koja slabo
pjeva ili koja previše trepeće očima i mljacka ustima, kad mu se
moli. Sa siromašnima u duhu on je strpljiv i dobar.

Samo, mi svećenid ne bismo smjeli, u tom smislu, biti »si-
romašni u duhu*. Na nama leži odgovornost i za stvari, koje lju-
di iz puka, u svojoj naivnosti, ni ne opažaju, a one opet nagrđuju
lik Gospodinov i lik njegove Crkve u očima svijeta. Mi smo sve-
ćenid odgovorni, — i pred Bgom odgovorni, — za Umjetnički i
estetski izgled naših crkava. Boga, koji je ljepota i sklad, dostojni
su, objektivno, samo lijepi i skladni darovi. Njegove misli i njego-
va otajstva smiju se izricati samo simbolima i duhovnim jezikom,

12 Članci

177

koji je otmjen, uzvišen i svet. Atmosfera njegovih crkava i hra-
mova mora biti sva zadojena i sva natopljena autentičnim duhom
njegova Evanđelja.

U tom je zapravo sva problematika i moderne umjetnosti,
u koliko se ona približuje svetištu i u koliko ulazi u religiozni
život i kult.

A nije to uvijek, u praksi, bilo rješavano s dovoljno tanko-
ćutnosti i takta. Pustili smo bili, da nam, kojiput, svjetski ljudi
nameću i u crkvi svoj ukus. Podlijegali smo, pokatkada, nekritič-
no modnim parolama. Bili smo, često, i previše popustljivi, ne-
svi jesni i nesamostalni. Unosili smo, nerijetko, u crkvu i stvari,
na koje bi se Gospodin, sigurno, barem namrštio, ako već na
njih ne bi poletio bičem.

Nema smisla pretjerivati. Nije nijedan od tradicionalnih sti-
lova u Crkvi dogma tiziran. Svi su oni i nastali kao plod evolucije
i stvaranja uvijek novih formi u sakralnoj umjetnosti. Ni na mo-
demu umjetnost u principu nije se nitko sa auktoritativne crkve-
ne strane bacio anatemom. Toliko kulturne intuicije već imamo,
da smo još odavna opazili, kako je ljepota beskrajno bogata obli-
cima i mnogovrsna u izražajnim mogućnostima. A i da su njezini
produkti uvijek nošeni i duhom vremena, i utjecajem okoline, i
zahtjevima i svojstvima materijala. Danas se drukčije gradi nego
u trinaestom stoljeću. A drukčije se i misli i osjeća. Kakvu bi-
jednu figuru pravi s te strane pokoja naša nova seoska, »gotska-
crkva; na kojoj od gotike nije ostalo ništa osim onaj kusaste,
četvrtasti toranj sa zašiljenim krovom, poput golubinjaka!

Ne nastupamo mi protiv moderne umjetnosti u principu. Ne
zatvaramo joj mi »a priori— ni ulaza u svetište.

Ali mi tražimo, — tražimo kao ljudi i mislioci, — da ona
zbilja bude umjetnost: da njezina djela budu lijepa; da se svi-
đaju: »ut visa placeant-. A kao kršćani i svećenici tražimo opet,
da ona, kad hoće da uđe u crkvu, bude zbilja sveta umjetnost, da
ne dira u -osjećaj strahopočitanja pred Bogom i pred njegovim
svetinjama; da ne bude u neskladu sa religioznim osjećajem vjer-
nika; da ne djeluje profanativno; da ne spušta vjerskog doživljaja
do na rub komunog,- svagdanjeg, kričavog, dekadentnog, nepri-
rodnog. U Crkvi mora umjetnost služiti religiji; mora se subli-
mirati; mora govoriti pobožnim jezikom vjere. Umjetnik,, koji
sam ne vjeruje, -ne može religiozno ni. stvarati. A što du*olje ie~

178 “

ligiozno osjeća, to će, ako je talentiran, i njegova religiozna umjet-
nost biti uvijek dublja i jača.

Kad pitanje treba konkretizirati, — a o tomu se u ovom
članku i radi, — dvije nam stvari odmah padaju na pamet.

Prirodno je, da će se danas nove crkve sve više graditi u
sa vremenom stilu. I da će se graditi prema zahtjevima standarda
od danas: sa modemom rasvjetom, ventilacijom i grijanjem, s po-
dom oo oplih materijala, sa vodovodom i toilettom, sa dvoranom
i čekaonicom. S tim treba računati kao s činjenicom. Samo, i te
moderne crkve morat će biti lijepe; inače će biti samo ruglo od
crkve. I morat će biti funkcionalne. I u bogoslužnom smislu funk-
cionalne. Mora i u njima biti istaknut oltar; mora se u njima vjer-
nička općina ugodno osjećati; moraju disati atmosferom pobož-
nosti; moraju biti akustične; mora u njima dobro biti riješeno
pitanje propovjedaonice, kora, krstionice, ispovjedaonice, klupa,
zvona, atrija. Nije crkva ni magazin, ni društvena dvorana, ni
socijalno zboriste, ni »kuća trgovačka—. Ne smije se na crkvu
primjenjivati ni samo ekonomičnost, ni samo praktičnost, ni prin-
cip »demokratdzma-, ni sistem socijalne štednje. U crkvi pruža
čovječanstvo ruke za vječnošću; u njoj daruju vjernici Bogu sve,
Što imaju najljepše: dušu, ljubav, ljepotu. Prljav, primitivan, prost
dar vrijeđa i ponizuje Boga (Mal 1, 8.); on demoralizira i vodni
vjersku svijest. Planovi za nove crkve moraju biti izrađivani od
arhitekata stručnjaka i vjernika, i moraju biti odobreni od nekoga,
tko se dobro razumije i u zakone svete umjetnosti i u liturgijsko-
-pastoralne norme. Nikakve improvizacije ni jesu tu na mjestu.
I nikakve »svršene činjenice-. I nikakve spekulacije s uštedama.
I nikakvi eksperimenti.

A, onda, »apstraktnoj umjetnosti- valja iz načela zatvoriti
vrata crkve. Očito je dekadentna i bolesna: zadahnuta je duhom
snobizma i originalnosti pod svaku cijenu; daleko je od prirodno-
sti i racionalnosti; protivi se zdravom, kolektivnom, općenito pri-
znatom, ukusu i svima razumljivom umjetničkom jeziiku. Djeluje
profanativno; odbija i smućuje vjerničke mase. U totalnom je
neskladu sa tisućljetnim tradicijama Crkve. Osuđuju je i umjet-
nički realisti izvan kršćanstva. Odbacuju je sve vitalne ideologije.
I marksistička. Nema auktoriteta. Unosi u religiju skrajnji sub-
jekti vi zam i anarhiju.

Ideal je i ovdje u zlatnoj sredini. A neka nitko ne kaže, da
•ona nije moguća! Moguća je. Tko ne vjeruje, neka ode u Beograd,

179

pa neka razgleda, i izvana i iznutra, novu franjevačku crkvu sv,
Ante! Plečnikovu crkvu. Sva je originalna i modema. Ali i sva je
klasična, i pobožna, i liturgijski funkcionalna. Vidi se, da joj je
nacrte izrađivao arhitekt vjernik. Svaki je detalj pomno biran i
znalački obrađen. Svaki je nešto za se: mala umjetnina u mini-
jaturi. Svaki svijećnjak; svaki oltarski stupac. Svaka asimetriji
ima svoj smisao i svoje opravdanje. Nitko ne će reći, da Plečni-
kovi oltari ili kipovi u njoj, — baš onakvi, kakvi su, ni jesu i
lijepi i religiozno efektni. Sve je usklađeno. Sve je rađeno s am-
bicijom i s ljubavlju. Upotrebljavani su najbolji materijali: mra-
mor, bronca, mozaik, plemenito drvo. Na Bogu se u toj crkvi
nije štedjelo. Gradili su je, očito, ljudi od kulture i ukusa. A gra-
dila su je s pijetetom: profane i nestručne ruke ni jesu se u nju
miješale. Gradili su je. kao svaki monumemat, — kao i sredovječ-
ne katedrale, — decenijima.

Evanđelje i Gospodin i ovdje će nam biti najbolja inspira-
cija. I kad gradimo crkve, i ktad ih ukrasu jemo, i kad ih previ-
đamo inventarom, i kad ih islikavamo, moramo gledati na Isusa.
Pa ćemo već pogoditi pravo. Bit ćemo i skladni i pobožni, kao i on.
Ne ćemo se onda trebati bojiati ni njegova biča, ni njegova plame-
noga oka, ni njegova rasrđenoga povika: »Nosite to odavle, i ne
pravite od doma Oca mojega kuće trgovačke!- (Iv 2, 16.; Mat 21„
13.; Mark 11, 17.; Luk 19, 46.).

180

»Kako vi možete vjerovati, kad pri-
mate slavu jedan od drugoga?- (Iv
5, 44.)

BEZ LASKANJA i ZDRAVlCARSTVA

G. 1963., XI.

Isus nikadta i nikomu nije laskao. Pohvalio jest mnoge, kad
bi zaslužili. I Petra, i Magdalenu, i Zaheja, i ženu bolesnu od
krvotoka, i zahvalnog gubavca iz Samari je. Ali i tada bi njegova
pohvala uvijek bila trijezna. Nije Gospodin volio superlativa.
A kadio nije uopće nikome. Pogotovu nije u lice. Samo nekoliko
puta udario je Krist u žice formalnog elogija. Ali to su onda bili
ljudi, koji su tako visoku hvalu u potpunosti i zasluživali. Morali
su učiniti nešto herojsko. Kao stotnik iz Kafamiauma (Mat 8, 10.;
Luk 7, 9.). Kao žena Kananejka (Mat 15, 28.; Mark 7, 29.). Kao
veliki sv. Ivan. Za Ivana je Isus, odista, jednom, našao riječi, koje
su zvonile superlativima i plemenitim patosom. Samo, — značaj-
no, — ni njih nije izrekao pred Ivanom. Pa ni pred Ivanovim
učenicima i poslanicima. Pričekao je, da oni odu (Mat 11, 7.);
onda je istom Ivanu ispjevao himnu: kao hrastu, isposniku, pro-
roku. mučeniku (Mat 11, 7 — 11.).

Možda bismo i mi svećenici od ove Isusove manire mogli
štogod naučiti. Pa da budemo malo suzdržljiviji, kad jedan dru-
goga hvalimo. I da uopće što manje, glasno i javno, hvalimo.
Sebe nikada, a druge, kad treba, ozbiljno i odmjereno. Da se uop-
će čuvamo tamjana, fraziranja i svake kićene rječitosti, kad su
u pitanju ljudi. Da rječitost i tamjan pričuvamo samo za Boga.
Da se u tom pogledu i mi nadahnemo duhom Crkve, kojoj smo
svećenici i glasnici. Samo Bogu pjeva ona prefacije. Samo njemu
govori: »Tu solus Sanctus. Tu solus Dominus. Tu solus Altissimus,
lesu Christe!«

Na sreću, pritisnuti strahovima, mukom i prečim brigama,
ali i pod društvenom presi jom vremena, koje za fraze i za titule

181

pokazuje sve manje smisla, u zadnje smo doba ipak u tom pum>
škrtiji nego generacije prije nas. Više u dijecezanskim glasilima
ne čitamo zdravica sa svečanih ručaka ni »klasičnih« pozdrava sa
službenih čestitanja, koji su, kao pred pedeset godina, počinjali,.

— mogu vam za to uvijek citirati vrelo, auktora, tekst, godinu i broj
časopisa, — intitulacijom visokom slavljeniku, sve istoj osobi:
»Presvijetli gospodine biskupe! Prečasni gospodine veliki prepo-
pošte! Veleučeni gospodine doktore svetoga bogoslovlja!« A ni
župnici ne razbijaju više sebi glave, kad valja da se, na krizme-
nom ručku, dignu i zazovu u pomoć svoju pjesničku muzu: prije
pečenke ili »iza pečenke«.

Zdravičarstvo je nekada bilo prava kulturna pošast, prava
društvena i socijalna bolest: osobito u našim stranama, a napose
baš za svećeničkim stolom i u svećeničkim krugovima. Živjeli
smo tada još u sjeni feudalizma i njegovih tipičnih manira. Nije
čovjek mogao mirno ni ručati, — ni ručati ni večerati, — od
bezbrojnih, a dosadnih i šupljih, tirada i zdravica. Svaka je nova
čašica vina donijela nekomu od prisutnika »sto pet let« i »lijepo-
ime«. Svatko, tko je sjedio za stolom, bio je velika duša, dobro-
tvor i heroj, Božji miljenik, muž pun jake ljubavi prema Bogu
i narodu.

A sistem zdravičarstva i kađenja prenio se je onda, — da
i ne govorimo o jubilarnim pr opovijedimia i nadgrobnim slovima,.

— i u katoličku štampu. Pokoji »dopis« u njoj nije ni bio drugo
do, direktno ili indirektno, veličanje pojedinih katoličkih ličnosti
i njihovih zasluga. A, dakako, svećenici su bili glavni favoriti u
tim panegiricima, u tim plitkim i neukusnim slavopojkiama. Svaka
se je sitnica reklamirala i izdizala do neba. Sva je katolička jav-
nost širom domovine morala znati za našu novu sliku, za naš novi
Križni put, za naše novo zvono. I morala je pročitati sve glavne
pasuse iz zanosnih govora, koji su se na župskoj slavi izrekli. I
sve komplimente, koje je dopisnik, i kapom i šakom, dijelio
»našemu revnom i uzornom župniku«, 1 a kojiput i »uzorni župnik»
sam sebi. Uz fotografiju ili bez fotografije, kako kada.

Na sreću, i toga je danas manje. Malo je časopisa, pa ured-
ništva štede prostor za važnije i pametnije stvari. A i mentalitet
publike postaje ipak pomalo ozbiljniji i kritičniji. I svećeničke
publike !

182

O tom se mentalitetu, na koncu, jedino i radi. Nije to samo
sujet za kozerije i satire; to je i problem naše duhovne, asketske,
pa i pastoralne, zrelosti.

Sto ljudi negdje više jedan drugome kade, to uvijek manje
jedan od drugoga očekuju i zahtijevaju. Mjerila se moralne vri-
jednosti i zasluge sve više snizuju. I gdje se god ljudima puno
laska, malo se misli na Boga. Ljudi su se tada zabavili svojom
slavom i svojim ambicijama. A na Božje su ideale zaboravili.

Možemo toj istoj misli dati i drugu verziju. U velikim se
vremenima ne pjevaju i ne pišu ode. »Inter arma silent musae!«
A kršćanska su vremena uvijek velika. I onda, kad ni jesu vre-
mena prijeloma, krvi i grča, kao ova naša današnja. Uvijek su to
vremena Kraljevstva Božjega i Božjega dolaska u svijet. Ni jesu
ona za zdravice i fraze; ona su za rad, za žrtve, za apostolat.
»Kraljevstvo nebesko silu trpi!« (Mat 11, 12.). Po njima je pala
sjena vječnosti, u kojoj će kotirati samo stvarne veličine i istin-
ske zasluge; gdje će velik biti samo Bog.

Na svaki način, stil Evanđelja nije stil zdravičarstva i ljud-
ske hvale. Evanđeoskim svaćanjima dao je Krist, jediamput zau-
vijek, drukčiju intonaciju. »Sto me zoveš dobrim? Nitko nije dobar
do li jedini Bog!« (Mark 10, 18.; Mat 19, 17.; Luk 18. 19.). I za-
tvorio je zauvijek vrata vjere i Kraljevstva Božjega svima onima,
koji su primali slavu jedni od drugih i jedni je drugima zaji-
mali, da im je oni vrate (Luk 14, 7. 12.). »Kako vi možete vje-
rovati, kad primate slavu jedan od drugoga, a slave, koja je od
jedinoga Boga, ne tražite?« (Iv 5, 44.; 12, 43.), govorio je farizej-
skim slavohlepni cima . On je za se ni od koga nije ni tražio* ni
primao. On ju je svu davao Ocu i jedino ju je od njega očekivao.
»Ja ne tražim svoje slave; ima, koji traži i sudi!« (Iv 8, 50.).

Ni jesmo mi svećenici advokati, da 'očekujemo aplauz od pub-
like, ni da osiguravamo svojoj paimičkoj stvari, svojoj klijenteli,
»captatio benevolentiae« pred sucima. Mi smo »sluge Božje«; naša
je jedina ambicija, da nas Gospodin pronađe vjernima (1 Kor
4, 1 — 5.; 2 Kor 6, 4.; Ef 5, 6 — 8.). Za nas vrijedi kao zakon i
uputa ono njegovo: »Kad ste učinili sve, što vam je zapovjeđeno,
recite: sluge smo nekorisne; učinismo, što smo bili dužni učiniti!«
(Luk 17, 10.). Njegov nam je Apostol pokazao primjer: »Non
quasi hominibus placentes, sed Deo, qui probat corda nostra.
Neque enim aliquando fuimus in sermone adulationis, — nec

183

quaerentes ab hominibus gloriam, neque a vobis, neque q*o aliis!«
(1 Sol 2, 4—6.).

Sto manje među nama svećenicima bude gozbi, futilnih ćas-
kanja i šupljeg zdravičarstva, to će više među nama biti Božjega
duha i apostolske ozbiljnosti. I u govoru, i u akciji. A ako koga
već treba pohvaliti, pohvalimo ga u Gospodinu! »Qu.i autem
gloriatur, in Domino glorietur! Non enim, qui seipsum commendat,
ille probatus est: sed quem Deus oommendat!« (2 Kor 10, 17. 18.;
1 Kor 1, 31.). A kanonizirati nemojmo uopće nikoga! Nijesmo
kompetentni; nemamo na to prava. »Omnes, peccaverunt et egent
gloria Dei!« (Rim 3, 23.). »Qui — iudicat me, Dominus est!« (1 Kor
4, 4. 5.).

184

»Kojima oprostite grijehe, oprostit će
im se« (Iv 20, 23.)

PASTORALNI PROBLEM ISPOVIJEDI

G. 1963., XII.

Dogmatika ispovijedi ne predstavlja ni za koga u kršćan-
stvu problem. I ispovijed je među ona tri, glavna, sakramenta,
2 a koja se je Krist na poseban način pobrinuo, da nitko, tko
vjeruje, ne može o njima posumnjati. Krst, Euharistija, ispovijed.
Nije ih mogao jasnije ustanoviti ni točnije definriati, u njihovoj
naravi, namjeni, učincima, nego što je to učinio. »Idite — i nau-
čavajte sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga«
(Mat 28, 19.). »Koji uzvjeruje i pokrsti se, spast će se!« (Mark
16, 16.; Dj Ap 1, 5.). »Uzmite i jedite; ovo je tijelo moje — Pijte
iz njega svi; jer je ovo krv moja novoga Zavjeta, koja će se pro-
liti za mnoge, na otpuštenje grijeha!« (Mat 26, 26. 28.). »To činite
meni na uspomenu!« (Luk 22, 19.; Mark 14, 22. 24.; Luk 22, 19. 20.;
1 Kor 11, 24. 25.). »Primite Duha Svetoga! Kojima oprostite gri-
jehe, oprostit će im se; kojima (ih) zadržite, zadržat će (im) se!«
(Iv 20, 23.). Tkogod čita Evanđelje, mora se na ta tri sakramenta
namjeriti. I mora odmah osjetiti, što oni znače u ekonomiji ljud-
skoga spasenja. Dia su to središnja otajstva vjere; da su to glavna
vrela milosti. Najsvečanije i najznačajnije zgode iz svoga života
izabrao je Isus, da ih promulgira. Euharistiju iza velikog stvori Celj-
skog i kraljevskog čuda s hljebovima u pustinji (Iv 6, 1 — 72.) i u
predvečerje svoje Muke, krst pred ulazak u nebo, u času svoje
konačne divinizacije i prošla vi jenja, a ispovijed licem na Uskrs,
na završetku svoga otkupitelj skog djela, kao njegov najdrago-
cjeniji i najslađi plod.

Simbolika je, u ovom zadnjem slučaju, s ispovijeđu, i odviše
jasna. Ispovijed je uskrsni sakramenat. Kroz nju uskrsavaju duše,
koje su bile duhovno umrle. Ona je uzročnik i zalog duhovnog Us-
krsa čovječanstva, milosnog preporoda svijeta.

185

O dogmatici ispovijedi nije potrebno govoriti. Sve, što je s
te strane trebalo reći, rekao je Tridentinski sabor: apodiktično i s
emfazom, koja iznenađuje u jednoj izrazito dogmiatičkoj definiciji.

Ispovijed danas, u katoličkom kršćanstvu, nije više dogma-
tički problem. Ali pastoralni jest i danas. Praktični pastoralni pro-
blem, ne teoretski. Nijesmo još uvijek dovoljno svijesni sve nje-
zine važnosti za praktičnu i konkretnu afirmaciju kršćanstva. Za
ono, što zovemo kršćanskim vjerskim preporodom, a što je danas,
u doba II. vatikanskog sabora, na svim ustima i u svim srcima.
Za ono, na čemu nam svi inteligentni neka toli ci i inovjerci za vide
i u čemu gledaju najjači naš adut i našu nedostiživu prednost.

Da kažemo odmah, na što pritom najviše mislimo! Promašena
je iz temelja svaka pastoralna i kampanja i metoda, koja ispovijed,
pod kojim bilo pretekstom, poturuje u pozadinu. Pretvorit će se
odmah u frazerstvo i u šuplju pompu, pa makar bila naj grandioz-
ni ja po organizaciji i najambicioznija po programu. Ne počinje
od korijena; ne liječi duša; ne ide u dubinu: onamo, gdje se duša
neposredno sreće s Bogom; oko u oko. Obilazi glavni problem; ne
liječi najteže i najkrvavije rane: intimnog otpada od Boga, tajnoga
grijehia, prerezanih žila u milosnom krvotoku. Pod sjajnom fasa-
dom sve će i dalje gnjiti u duši. Imat ćemo pravdu »obijeljenih
grobova«: bez milosti i bez ljubavi. U ispovijedi se duša realna
okreće k Bogu. U ispovijedi se stvarno revidiraju zablude. U ispo-
vijedi se iz vjerovanja potežu zadnje i najradikalnije konsekven-
cije. Bez ispovijedi je moguća mrtva vjera, živa nije. Ispovijed,
dokumentira iskrenost obraćenja. Kroz nju ne progovaraju usta;
kroz nju progovaraju duše.

Nigdje ne više nego u ispovijedi ne dodiruju sakrame.ntalna
milost i psihološki zakoni ljudske duše. Milost tu djeluje u psi-
hološki optimalnim uvjetima. Po zakonu konstantne pažnje, ustraj-
nih naprezanja, uvijek iznova ponavljanih dobrih odluka. Na posve
individualnoj bazi, u atmosferi najstrože diskrecije i povjerenja,
uz punu izolaciju od svih nepovoljnih vanjskih utjecaja, na naj-
konkretnijem materijalu, u na josnovni j im moralnim obvezama.
Pod nožem je tu čitav čovjek: bez konvencionalnog kostima i ma-
ske. I s najboljom voljnom dispozicijom: tko klekne u ispovjeda-
onicu. u načelu je već kapitulirao pred Bogom; spreman je na
zaokret, reviziju, naknadu. Pomirio se je s operacijom. Prihvatio
je sve uvjete. Na koljenima je pred Bogom. Rekao je već odlučni:
-Sagriješio sam Gospodinu!« (2 Kralj 12. 13.). Načinio je već prvi

186

korak na putu k Bogu. Valja mu samo pomoći, da napravi i drugi:
da ne posusta; da se ne vrati s pola puta.

A ne vrijedi to samo za individualni kršćanski život. Nije
ispovijed samo Božja pobjeda nad jednom dušom. Od ispovijedi
polazi i kolektivna rekristijanizacija svijeta i društva. Ljudi, koji
se ispovijedaj u, praktični su kršćani. I što ih se više ispovijeda, u
župi, u gradu i narodu, to je i (kršćanstvo, u svakom tom ambijentu,
jače. Od ispovijedi polazi i apostolat. Tko se kroz ispovijed pre-
da Bogu, on će za Boga i raditi. Tko zamrzi grijeh, on će grijeh i
potiskivati: gdje se god na nj namjeri. Tko osjeti sreću pravde,
on će je prenositi i na sve one, koje voli: i na svoju okolinu. Ispo-
vijed stvara praktične kršćane, a svaki je praktični kršćanin uvi-
jek i apostol. Apostol, kojemu se u ispovijedi i po ispovijedi
otvaraju i oči i perspektive, koji u ispovi jedi dobiva direktive i
ziadaće. Ispovijed je uvijek, ako je dobra, i odgoj, i pouka. Vjerska
pouka, moralna pouka, apostolska pouka. Tko se ispovijeda, dovo-
dit će i druge na ispovijed. I u crkvu. I k Bogu.

Neka netko to, u praksi, ospori, ako može! 2upa, gdje se
svijet mnogo ispovijeda, uvijek je vjerski aktivna. A ona, gdje
se svijet malo ispovijeda, — a malo se ispovijeda ondje, gdje župnik
bježi od ispovjedaonice, — uvijek duhovno spava. Sa procentom
vjerskog buđenja uvijek raste i procenat ispovijedanja. I obratno.
Sa nazatkom u vjerskom životu opada i broj ispovijedi. I obratno.
Katolička se elita, katolički se lajieki apostolat, novači uvijek od
svijeta, koji se često ispovijeda. Duhovna zvanja isto tako. Uzor-
ne i brojne kršćanske obitelji isto tako. Svatko, tko vodi ozbiljan
duhovni život, ozbiljno se i često ispovijeda. Gdje se svijet gura
oko ispovjedaonica, gura se i oko oltara. Nema ni vjerskog nezna-
nja, ni vjerske mlakosti, gdje je ispovijed u časti. Svaki je ženski
samostan svet i pun Božjega duha, koji ima dobra i sveta ispovjed-
nika. Kriza je samostanskog života ponajviše kriza samostanskih
ispovjednika. I svećenički duh u praksi najbolje se mjeri po ispo-
vjedničkoj revnosti. Tko se izvlači od ispovijedanja i tko površna
ispovijeda, nema ga!

Treba da iz toga povučemo pastoralne konsekvencije. Mjesto
svakog teoretiziranjia o putovima katoličke obnove, počnimo rev-
no i dobro ispovijedati! Ustrajemo li u tome, pola smo posla učinili,
ostvarili smo više od pola svoje apostolske zadaće. Sve će više
ljudi oko nas prakticirati kršćanstvo; sve će više Crkva imati
aktivista i apostola.

187

Samo, dakako, ispovijedanje je apostola t jedino onda, kad
je dobro. U mehaničkoj ispovijedi, na brzinu, u hitnji, na vrat na
nos, mogu vjernici dobiti odr jesen je cd grijeha, ali ne mogu, bez
čuda milosti, dobiti ni pouke, ni utjehe, ni apostolskog oduševlje-
nja. A dobro ispovijedati može samo dobar svećenik. I revan sve-
ćenik. I strpljiv svećenik. Svećenik, komu je sveta pasi ja, da u
svaku dušu, kojia pred njega klekne, unese i strah Božji, i ljubav
Božju, i sve velike ideje Evanđelja. Da se svakoj toj duši prioliži.
Da se za svaku zainteresuje. Da svaku zagrli. Kroz ispovijed valja
pokršćanjivati i posvećivati duše. A duše će onda pokrš daniti i po-
svetiti svijet. Svaku nam je dušu, koja pred nas klekne da se
ispovjedi, Krist poslao, da joj navijestimo, »što valja da čini«
Dj Ap 9, 6.; 10, 6. 33.). I da od nje učinimo, malo pomalo, »posudu
izabranu« (Dj Ap 9, 15.).

U tomu je pastoralni problem ispovijedi. U tomu je i odgo-
netka praktičnog svećeničkog apostolata. Ispovijedajmo svake ned-
jelje, svakog blagdana, svakog Prvog petka, svakog jutra, svaki dan!

188

»Tako neka svijetli svjetlost vaša pred
ljudima, da vide vaša dobra djela«
(Mat 5, 16.)

KRIVI PUBLICITET I KRIVA POPULARNOST

G. 1964.

Kršćanstvo nikada nije bilo, po svojoj ideji, okultna religija,
vjera iz podzemlja, i ako su ga dosta puta bili u nj satjerali. Ne
samo u doba katakomba! Kršćanstvo nije tražilo mraka: mrak
traže siamo sove i kradljivci. Kradljivci novaca i kradljivci, grab-
ljivci, duša. A krćanstvo nije došlo na svijet, ni da krade ni da
ubija duše: ono je na svijet došlo, da spasava i da donosi život (Iv
3, 15. 16.; 10, 10.; Mat 18, 11.; Luk 19. 10.). Krist nije svoje vjere
zamislio po kroju »eleuzinskih misterija«: sa tajnim sastancima,
sa eksotičnim i ekstatičnim obredima, sa kultom više mudrosti i
sakrivene istine, sjamo za rijetke i izabrane. Kršćanstvo niti je
imalo tajnih parola, niti povjerljivih nauka za »prosvijetljene«, niti
je ikada upotrebljavalo taktiku konspirativnosti, anonimnosti i pse-
udonima. Ako su i kršćani kojiput između sebe signalizirali govo-
rom simbola i podržavali »disciplinam ercani«, bilo je to samo pri-
vremeno i pod pritiskom nasilja sa strane: nikada iz vlastite pobude.
Tajnim sektama bilo je ono uvijek načelan neprijatelj. I »ložama«
isto tako: zvale se one masonske, ili gralske, ili »deutschmeister«-
ske, ili šlarafijske, ili kako drukčije. Nikada Crkva nije dala
sistemu »nevidljivih prstiju« u svoje redove, pa ni pod izlikom
uspješnijeg apostolata i oligarhije najboljih i najsposobnijih. Nije
voljela zakulisnih metoda; nije u izolaciji i zakrabuljenosti gledala
svoju snagu. Uvijek je podignuta vizira ulazila u svijet.

Krist nije zborovao po šumama, niti se je povlačio u bunke-
re i škripove, pa pred njih postavljao straže i promatrače. On je
propovijedao po sinagogama, na trgovima, po ulicama, u lukama i
pristaništima, u hramu. Svatko je mogao notirati i kontrolirati

189

svaku njegovu riječ, svaki njegov korak. S plemenitom emfazc*n
poziva se on na to na preslušan ju pred velikim svećenikom Anom.
»Ja sam javno govorio svijetu; ja sam učio u zbornici i u hramu,
kamo svi Židovi zalaze; i ništa ni, jesam tajno govorio. — Pitaj one,
koji su slušali, šta sam im govorio!« (Iv 18, 20. 21.). Nikakve tje-
skobne diskrecije nije on tražio ni od svojih učenika. Naprotiv:
izrijekom ih, »prijatelje svoje« (Luk 12, 4.), upozoruje, da i ono,
što su, možda, od njega čuli na osami, slobodno navijeste i svima
drugima. Neka se ništa ne ustručavaju, i neka ne nikoga ne boje!
»Ne bojte ih se dakle! Jer nema ništa sakriveno, što se ne će
otkriti, ni tajno, što se ne će doznati. Sto vam govorim u tami,
kazuj te na svjetlosti, a što ma uho čujete, propovijedajte sa kro-
vova!« (Mat 10, 26. 27.; Luk 12, 2. 3.). Crkva, što će je on osnovati,
širit će se samo javnim propovijedanjem i neustrašivim, otvore-
nim, osobnim, svjedočenjem za njega i za njegovu istinu. »Idite
po svemu svijetu i propovijedajte evanđelje svakome stvorenju!«
(Mark 16. 15.). »I bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, i po svoj Judeji
i Samari ji, i do kraja zemlje!« (Dj Ap 1, 8.; Luk 24, 48.). I »do
svršetka svijeta« (Mat 28, 20.). Grad na visokoj gori (Mat 5, 14 .),
u koji će upirati oči čitav svijet, mora biti ta njegova Crkva.
Svijeća na svijećnjaku, koja će »svijetliti svima, koji su u kući«
(Mat 5, 15. 16.). On ne da, da je itko, iz kakvih bilo pobuda, zasje-
njuje ili sakriva: da je poklapa sudom, varićakom (Mat. 5, 15.).

Nije kršćanstvo nikako u načelu protiv publiciteta u manifes-
tiranju vjerskog života i vjerske svijesti. Ne povlači se ono od jav-
nosti. Ne uklanja se ono sa pozornice svijeta i života. Mora mu
se stoga i predstaviti. Treba da ga ljudi »vide« (Mat 5, 16.). Mora
se konfrontirati s onima, kojima hoće dia govori, koje hoće da
osvoji, koje hoće da uvjeri i predobije. Mora im pokazati svoju
legitimaciju.

I kad je pokojni papa Ivan XXIII. bacio u kršćanski svijet
svoju glasovitu i historijsku parolu »aggiornamenta«, posavreme-
n jenja, crkvenog života u naše atomske dane, — apostolskog izla-
ženja u susret modernom čovječanstvu, — nije on tim nikako
izišao iz okvira stare, tradicionalne, pastoralne mudrosti Crkve.
On je samo pomladio, aktualizirao, apostolsku taktiku sv. Pavla,
koji se nije ustručavao otići ni na areopag, da propovijeda epiku-
rejcima i stojicima (Dj Ap 17, 18. 22.), ni potražiti kontakt sa lju-
dima iz careve kuće, »de Caesaris domo« (Filip 4, 22.). Njemu nje-
gova pastoralna taktika nije branila, da, kad je trebalo, započne

100

svoju apostolsku propovijed i od citata poganskih pjesnika, i od
natpisa na kumirskom oltaru »nepoznatoga boga« (Dj Ap 17, 23.
28.); da se sprijatelji sa rimskim prokonzulom na Cipru (Dj Ap
13, 7. 12.); da se solidarizira sa farizejima u vjeri u uskrsnuće
(Dj Ap 23, 6. 9.); da, s puno takta, prodrma savjest i podmitljivom
carskom namjesniku (Dj Ap 24, 10. 24. 25. 26.) i polupoganinu kra-
lju na židovskom prijestolju (Dj Ap 26, 1—32.), kad su ga pustili,
da pred njima govori u Cezareji. Htio je da svima bude sluga i
»dužnik«, — Židovima, »Grcima i barbarima«, — kako bi ih sve
predobio za Krista (Rim 1, 14.; 1 Kor 9, 19—22.). »Da svi svagdje
čine pokoru!« (Dj Ap 17, 30.).

Sve je to samo konsekvencija centralne kršćanske ideje, da
je Kraljevstvo Božje namijenjeno svima narodima i da Bog hoće
da sve ljude spasi i privede k spoznaji istine (1 Tim 2, 4.). A put
je do ljudi i do ljudskog srca samo jedan: razumijevanje i ljubav,
štednja i obzir. Meka mora biti ruka, koja njeguje duhovnu ne-
jačad {1 Sol 2, 7.). Mora se čuvati, da ne pozljeđuje starih rana.
Mora koješta prešutjeti i preko koječega prijeći. I preko mnogih
starih grijeha. Onako kao sv. Petar, koji je u svojoj propovijedi
u hramu pokrio i bogoubilački grijeh onih, koji su propeti njego-
va Gospodina, samo ne bi li i njih priveo k njegovu oproštenju i
spasenju: »I sada. braćo, znam. da iz neznanja učiniste, kao što i
knezovi vaši!« (Dj Ap 3, 17. 19. 25. 26.).

Moramo ući u dijalog sa modernim svijetom. Monamo izaći
preda nj sa svojim programom. Moramo tražiti načina, kako da
ga udobrovoljimo i pređobijemo, da posluša našu pouku i propo-
vijed. Potreban nam je publicitet, potrebna nam je popularnost:
i u njegovim očima. Potrebno je otkrivati afinitete i dodirne točke.
Potrebno je oprezno prilaziti k njegovim zabludama i grijesima.
Potrebne su nam simpatije i pred onim, »qui ex adverso est«
(Tit 2, 8.).

Jedno samo ne smijemo pritom zaboraviti. Da Božje svjetilj-
ke u našim rukama. — svjetiljke vjere i dobrih djela, — moraju
i pred njim svijetliti. A da ih ne smijemo turati pod sud. Nikakvoj
jeftinoj popularnosti za volju. Nikakvoj pastoralnoj taktici, koja
bi nas odvela među demagoge, revolucionare i novotare; udaljila
nas od istine i dobra. '

A čini se, da ih danas po katoličkom svijetu ima dosta, koji
u toj točki ni jesu pogodili ni Gospodinovih ni papinskih intencija.
Pa nas, možda i dobronamjerno, ali s pravom neofitskom neozbilj-

191

nošću i, još više, s neofitskom nasrtljivošću i upornošću guraju
na teren, koji nije evanđeoski. Hoće da nas natjeraju u zagrljaj
modernome svijetu tim, što ćemo mi njega kopirati, mjesto da
mu se nametnemo, duhovnom superiornošću kršćanstva, pa da on
kopira nas.

Jest, sigurno, jedna vrst »aggiomamenta«, i kad se sa progra-
ma religioznih kurzeva za inteligenciju skidaju dogma tičke, mo-
ralne i skripturističke teze, pa zamjenjuju onim »aktualni jima«:

0 integraciji, razoružanju, nuklearnom ratu, hiperpcpuilaciji, komu-
nizmu, prema tekstovima iz modeme profane literature, a u cilju,
»da se na nov, eksperimentalan, način pristupi pouci o vjeri«. Jest,.

1 kad se na stranicama uglednih katoličkih tjednika tretira pita-
nje, ne će li nas hiperpopulacija prisiliti, cVa napustimo dosa-
dašnji »prirodni zakon«, koji je zabranjivao umjetno ograni čiva-
nje poroda i upotrebu antikoncepcijskih sredstava, pa da ga žrtvu-
jemo »jačemu« prirodnom zakonu samoobrane (»selfpreservation«).
i kad se urgira »planiranje obitelji« kao jedna od danas najaktu-
alnijih kršćanskih dužnosti. Jest, i kad se u katoličkim ilustracija-
ma, očito u dokaz »aggiomamenta«, na pobudu vjernicima i i ne-
vjerama, iznose slike sa športskih utakmica, gdje duvne pusu, sa
galerija, u trublje, navijajući za svoje miljenike klubove. Samo,
je li to »aggiornamento«, za kakav je pledirao Ivan XXIII. i za
kakav pledira Pavao VI.? Je li to autentična interpretacija i apli-
kacija Gospodinove riječi: »Tako neka svijetli svjetlost vaša pred
ljudima, da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega
na nebesima!« (Mat 5, 16.)?

Mi se bojimo, da nije. Da je to prije put u deformaciju kato-
ličkog i crkvenog života, nego u njegovu instauraciju i ref orma-
ri ju. Snižavanje moralnih standarda, ulagivanje svijetu i njego-
vim moralnim plitkostima i bijedama, »humanizacija«, a zapravo
naturalizacija vjere, ne će nimalo podići reputacije našemu kato-
ličanstvu u očima onih, koji traže Boga. A bučna, sajamska,
reklama, popularnost, stečena sekularizacijom manira, sekundira-
njem liberalnom i mondenom svijetu oko nas, povodi jivošću aa
modnim mentalitetom i modnim idejama, bliže je grijehu nego-
pravdi. Apostol ju jie, uza svu svoju široku dušu, radikalno otklo-
nio: »Si adhuc hominibus piacerem, Christi servus non essem!«
(Gal 1, 10.). A još prije njega otklonio ju je naš Gospodin. Isusov
odgovor ma sugestiju njegovih ambicioznih rođaka, željnih reklam-
nog publiciteta i popularnosti po jeruzalemskim vašari štdma, da

192

se i on »pokaže svijetu«, bio je samo jedno energično: »Ego aut em
non ascendo!« (Iv 7, 2 — 10.).

Bolje će biti, — i za nas, i za Crkvu, i za svijet, — da se
mi, današnji katolici, ugledamo u svoga Gk>spodina radije nego u
naše katoličke duhovne malodobnike, koje je hipnotizirala velika
iluzija »kulture i progresa«, ali bez duha i svijetla. Prvi preduvjet
svalkoj reformi, svakom apostola tu, svakom »aggiomamentu«, u
Crkvi jest posvećenje. »Posveti ih istinom! Riječ je tvoja istina!-«
— »I ja posvećujem sebe za njih, da i oni budu posvećeni isti-
nom!« (Iv 17, 17. 19.). Posvećenje uma živom vjerom i tvrdim
insistiranjem na nauci i moralu Evanđelja. Posvećenje srca molit-
vom, samozatajom i ljubavlju.

Gospodin je to rekao. Njegova je to oporuka!

13 članci

193

»Učinit ću vas ribarima ljudi!« (Mat
4, 19.)

SVEĆENICI VELIKIH ZAHTJEVA

G. 1964, II.

Među slikama, kojima je Isus volio prikazivati apostolsko
zvanje i život, — pastira, pazifcuće, radnika u polju i u vinogradu,
trgovca s tuđim kapitalom, — jedna je od naj karakteristični j ih
ona ribara. Nju je Krist najprije upotrijebio, — odmah, kad je
pozvao prve apostole: Petra, Andriju, sinove Zebedejeve (Mat 4,
18—22.; Mark 1, 16—20.; Luk 5, 1— 11.); — nju je izrijekom i
jasno protumačio, — apostoli će biti ribam ljudi (Mat 4, 19., Mark
1, 17.), ribari duša; — ona je postala i najpopularnija u duhovnoj
književnosti, kad je govor o apostolatu i svećeništvu. A tako je
zgodna po svojim analogijama sa svećeničkim pozivom, da je Isus,
sigurno, nije upotrijebio samo, jer je bila od sviju drugih naj oli-
ža duhovnom svijetu njegovih prvih učenika, koji su bili ribari
po struci, nego i radi njezine unutarnje figurativne snage i zgod-
nosti za zornu pouku.

Mnogi su potezi s te slike već na prvi pogled puni i značenja
i simbolike. Bezbroj su puta iskorištavani u duhovnim poukama
svećenicima i kandidatima svećeništva. More je, — široko more,
bez granica, — kao stvoreno, da reprezentira čovječanstvo i svi-
jet. Ribe su u njemu slobodne, miješaju se, ima ih svakakvih:
-dobrih i zlih« (Mat 13, 48.), plemenitih i malovrjednih. Nije ih
lako uhvatiti, uloviti. Treba biti vješt poslu, okretan i strpljiv.
I u društvu ih, najviše, valja loviti. Ribarsko zvanje sili na soli-
darnost. A traži se, za uspjeh u ribarenju, i mnogo sreće: sreće
ili Božjega blagoslova; već prema tomu, kako tko shvaća život.
Bogat ulov uvijek je riziko i šansa (Luk 5, 4 — 10.; Iv 21, 6, 7. 11.).
Iz lađe se najbolje ribari: analogija se s lađicom Crkve, s Petro-
vom lađicom (Luk 5, 3 — 8.), sama od sebe nameće.

Rjeđe se je, u asketskoj i svećeničkoj, literaturi uočavao diugi
jedan potez s ove Gospodinove, ri'barsike, slike. A zapravo je on,

194

u praktičnoj primjeni, možda još niajupotrebljiviji, najplodniji,
Jiajaktualniji. Svakako, Gospodin je i na njega mislio, kad je
izabrao baš ovu sliku, da njom osvijetli i ilustrira narav i značaj
apostola ta u Kraljevstvu Božjem.

Ribarsko je zvanje teško zvanje. Ne broji se među ona go-
spodska. Jedno je od najtežih: i među manualnim, ručnim, zvanji-
ma. Teže je i od posla na kućnoj ekonomiji. Teže je i od seljačkog.
Teže je a od obrtničkog. Teže je i od nadnd carskog. Seljak radi na
uskom, dobro poznatom, dragom, komadu, grudi, zemlje, oko svoje
kuće. Obrtnik, sluga, nadničar, imaju barem krov nad glavom,
i njihov se rad vidi i plaća. Ribar radi u puno težim uvjetima.
I uz puno veći riziko. Profesionalni ribar, dakako, o kome Isus
i govori. Drugo je gospodski, sportski, ribolovac, koji lovi ribu
sebi za odmor i zabavu. On mirno sjedi, pod svojom nepromoči-
vom kabanicom i u svom kožnom kaputu s krznenom postavom,
na tronošku na obali, i baca ležerno svoju finu, najlonsku, udicu
sa elegantnog ribarskog štapa; ako zalazi u vodu, zalazi u nju samo
u čizmama do kukova; do rijeke se doveze autom ili željeznicom;
nosi u torbi i narezaka, i biskvita, i butilju vina ili rakije, i ter-
mos-bocu s vrućim čajem. A, dok je kod kuće, sva mu je briga,
da se što prije nađe sa svojim ribarskim društvom oko gurmanskog
brodeta ili masnog ribljeg paprikaša u ribljem restoranu, gucka-
jući svoju čašicu opola i pričajući ribarske priče i laži. Svega
toga nema kod profesionalnog ribara: osobito kod onoga iz pri-
mitivne ribarske sredine, kakva je bila ona, koju je Isus gledao
oko sebe uz žale Genezaretskog jezera.

Nema ribar uredna sna: više radi po noći, nego po danu;
više je na vodi, negošto je kod kuće. Jede neuredno i sirotinjski:
palente, crnoga kruha iz torbe i koju suhu smokvu; a ribe, ako
je ulovi i sam sebi ispeče na žeravi. Drveni mu je, tvrdi, čamac
i naslonjač, i postelja, i pokrivalo, i jastuk. Kad je na ribanju,
ništa ga ne brani ni od sunca, ni od kiše, ni od vjetra. Pokisne,
do kože, svaku drugu večer. A ruke mu uvijek ižuljane od vesala
i konopa. Kad je bura ili jugo, i glava mu je, bezbroj puta, u torbi.
Ni nije ribar, ako se nije kojiput izvrnuo iz barke i pod silu oku-
pao u moru. A nema mu se čuvati; mora na more, i kad predosjeća
buru; valja ztaraditi kruh, sebi, ženi i djeci. Tvrd kruh i nesi-
guran kruh. Sta se puta vrati prazna čamca kući! »Neće riba!«
Izdala sezona. Ostali jalovi »mrakovi« za »plavu ribu«. Pokidale
*e mreže. A teške i jesu, te klete mreže; i kad ih valja bacati, i

195

kad ih valja vući, i kad ih valja krpiti. U vječnoj nesigurnosti za
eksdstenciju živi siromašni ribar. Vidiš mu to odmah na kapi i n&

odjeći. Ne može ribar biti razmažen ni nježan. Osmagao je od
euanoa; lice mu je išdbano burama i izbrazdano brigama i napreza-
njima; svaki je skoro žilav i mršav.

A, eto, nas je svećenike Isus poslao u »ribare«. Dao nam
je tim vrlo ozbiljnu »maršcrutu«. Očito ne želi, da sebe žalimo, ni
da ljenčarimo. Očito neće da nas gleda u ulozi mekušaca i bon-
vivana. Ne obećaj e nam puno počinka. Ne voli, da budemo pre-
više elegantni. Da puno izabiramo. Da ležimo na perinama. Ne
smijemo biti gurmani ni sladokusci. Ne smijemo ni očekivati ni
puštati, da nas puno dvore i da oko nas oblijeću s »ponudama«,
slatkišima, ljekovima i termoforima. Gospodin hoće, da otvrdne-
mo. Da budemo spremni mnogoštošta podnijeti i otrpjeti. Da se
previše ne tužimo: na svaku malenkost. Da ne budemo hipo-
hondri u rever endd. A da ustrajno radimo. I kad nema ribe. I
kada dugo treba čekati na lovinu. Ozbiljan je posao apostolat
i pastva. Tko revno osvaja i spasava duše, morat će puno toga
pretrpjeti i žrtvovati. I mnogočega će se morati veledušno odreći.
Ne će moći ni plandovati, ni komotizirati, ni puno putovati i tr-
čati za zabavom i odmorom.

Svi bismo se, mi svećenici, morali toga često sjetiti. Te svoje
ribarske fizionomije, toga svoga ribarskog životnog stila. I stari,
kad počnemo, s godinama, zanovijetati, čuvati se i obilaziti dok-
tore i kupališta. A pogotovu oni mladi, što su se istom prihvatili
vesala i mreža, ili se tek spremaju, da ih se prihvate. Nije zvanje,
u koje ulaze, za komotizirianje ni za prijevremenu »penziju«. Nije
ni za velike standardne zahtjeve. »Sin čovječji nema gdje ni da
zakloni glave!« (Luk 9, 58.; Mat 8, 20.), rekao nam je Gospodin
svima unaprijed. Tko hoće da nikada ne ogladni d da ga nikada
ne zaboli trbuh i ne žigne u krstima, bolje će učiniti, da negdje
drugdje potraži sebi kruha. »Non est aptus regno Dei!« (Luk

9 ’ 62 >-

Po onomu, što čovjek kojiput vidi i čuje, problem nije ni
kod nas posve neaktualan. Mnogi počnu »bolovati« i omota vati se
pojasima već od sjemenišnih godina. Stanu još kao bogoslovi i
mladomisnici obilaziti specijaliste, klinike i toplice. I prije reda
se počnu tužiti na živce. A još ih je više, koji, čim izbiju na župu,
odmah, već prvi dan, prezentiraju kuharici svoju dijetalnu tablicu.
»Ovo jedem, ovo ne jedem. Ovo volim, ovo ne volim! A najvolim
— meso!« Na svoju nesreću! Bijele kave ne piju iz principa. To

196

je za babe i za časne sestre. Dodijala im je u bogosloviji. Nego
neka im za doručak donese koju rezu pršuta, čašicu rakije i »dvi-
cu« crne! Ne mogu gladni raditi. Bog ih duži, da se brinu za
svoje zdravlje i radnu kondiciju. Pa se ljudi svaki put namrgode,
kad je u župskom stanu bezmesni dan. A petak dočekaju zlovolj-
no. Za seljačkim stolom ne mogu ničega nd okusiti. Odvikli se.
Vole, da im njihovo dadu u novcu. Pa će oni ručati kod kuće ili
u gostioni. A ni jesu ni za kakvu planinsku župu: ne podnose ni
studeni ni samoće. I već prve godine zatraže godišnji dopust: mo-
raju na more ili u inozemstvo. I svakome izbrajaju, na što oni
sve imaju pravo, kao akademski školovani ljudi.

Ne bi imalo smisla generalizirati. Uz neopravdane zahtjeve
ima, sigurno, i opravdanih. A ne možemo ni u svemu ostati pri
spartanskim navikama naših otaca i djedova. Vrijeme je takvo.
Samo, ako ćemo općenito i načelno govoriti, teško da je to u
stilu ribarskog poziva. I bilo bi, čini se, i korisno i potrebno, da
se i o tom kojiput progovori: i u ekshortama, i u duhovnim
vježbama, i u pastoralnim predavanjima, pred svećenicima i kle-
ricima. Neki ljudi ni jesu toliko inteligentni, intuitivna, samokri-
tični, da sami mogu povlačiti konsekvencije iz principa: da sami
mogu pogoditi način i mjeru. Pa izazovu na terenu čuđenje u
svojoj novoj okolini. I među lajicima! Stanu ljudi o njima pri-
čati anegdote i začin jati ih drastičnim narodnim poslovicama na
njihov račun.

Problem je to u nas još delikatniji nego drugdje. Sinovi smo
siromašna naroda. Rastoriziramo u primitivnim sredinama. Odla-
zimo kao svećenici ponajviše na sela. Oko nas se i preskromno
živi. Većinom se i novačimo iz jednostavnih obitelji, sa sela i iz
puka. Ne smiju ljudi dobiti dojmia, da smo otišli u svećenike, samo
da zamijenimo opanke cipelama, puru i mlijeko pečenicom i vi-
nom. plug kašikom i kruhom bez motike. Siromasima moramo
u prvom redu propovijedati Kraljevstvo Božje (Mat 11, 5.; Luk
4, 18.; 7, 22.). A nijesmo za to zgodni, — ni nadnaravno, ni psi-
hološki, ni sa stanovišta pastoralne taktike, — ako smo od njih
previše daleko po životnim uvjetima: ako smo postali klasni re-
negati i otišli u novopečenu gospodu. Ako propovijedamo skrom-
nost i dragovoljnu samozataju, a sami je ne vršimo.

Uživači života, ljudi velikih zahtjeva, ne mogu biti ribari.
A Gospodin svima nama, svećenicima, govori: »Pođite za mnom,
i učinit ću vas ribarima ljudi!« (Mat 4. 19.; Mark 1. 17.).

197

»Sin čovječji nije došao, da mu služe,,
nego da služi« (Mat 20, 28.; Mark
10, 45.)

SLUGE BOŽJE, NE LJUDSKE

G. 1964., III..

Ni jesu nam ništa novo rekli oni »moderni« katolici, koji go-
vore, da je jedan od prvih uslova reforme Crkve, da se ona, po-
kajnički, deklarira kao Crkva služenja čovječanstvu, mjesto đa,
kao dosada, nastupa na pozornici svijeta u ulozi učiteljice i vla-
darice. Oni su tim samo akrnjili i simplificirali jednu prastaru
evanđeosku istinu, koja je oduvijek nadahnjivala autentični život
Crkve, Zaručnice Božje. Pomalo su i smiješni, ako zbilja misle,
da Crkvi sugeriraju »nove ideje«. Sve, što je, eventualno, u tim
njihovim idejama dobro i pozitivno, pravednici su i sveci Crkve
i znali i praktikovali još puno bolje i od njih i od nas. Ako tko
toga u Crkvi nije »znao«, to su bili samo ljudi, koji ni jesu njezi-
nim duhom ni živjeli: koji su bili kršćani i crkveni ljudi samo
imenom i, možda, službom, a ljudi svijeta srcem.

Svetoga Pavla nije nitko trebao učiti, da je njegova zadaća
služenje. On, na svakoj stranici svojih poslanica, govori, kako je
on »sluga Isusa Krista među narodima« (Rim 15, 16.). »Iako sam.
slobodan od sviju, svima sebe učinih slugom, da ih što više pre-
dobijem!« (1 Kor 9, 19.). Njegovo je gospodovanje bilo tkalački
stan (Dj Ap 18, 3.; 20, 34.), a njegov glavni posjed zavežanj sa
kabanicom i sa knjigama (2 Tim 4, 13.). Ni sv. Grgura Velikog.
On je sebi, kao papa, iz vlastite pobude, izabrao ime, koje je
najbolje odgovaralo njegovoj vrhovnoj pastirskoj službi u Crkvi;
»sluga sluga Božjih«. A nije toga trebalo sjećati ni sv. Karla
Boromejskog, ni kardinala Manninga, ni sv. Pija X., ni kardinala
Fernari-ja. Svi su oni služili, i kad su zapovijedali i učili.

198

Tko hoće, da, bilo u toj točki, bilo u kojoj drugoj, reformira
današnje ili buduće kršćanstvo, treba samo da nas, mjesto svih
drugih savjeta, vrati k Evanđelju. Treba da nas, jednostavno,
pošalje u školu Gospodinu i njegovim apostolima i svecima. I, što
je glavno, treba da se sam odmah upiše u tu njihovu školu. Sve
ćemo onda razumjeti. I sve ćemo učiniti, što treba. Sve, što od
nas traži Bog; sve, što od nas, s pravom, očekuje čovječanstvo.

Zar se uopće misao služenja u Crkvi može bolje, ali i toč-
nije, i snažnije, i impresivnije, formulirati, nego što je to učinio
Krist, onom svojom velikom riječi: »Sin čovječji nije došao, da
mu služe, nego da služi i da život svoj dadne u otkup za mnoge!«
(Mat 20, 28.; Mark 10, 45.)? A ako je trebalo izrijekom reći, da
ta njegova, spasitelj ska. funkcija služenja prelazi i na druge oko
njega, on je to rekao tako jasno, da je svako izmicanje i svako
protivljenje naprosto nemoguće. On je to i formalno kodificirao:
za sve službenike i vjesnike Evanđelja, za sve nositelje vlasti i
auktoriteta u Crkvi. Treba samo pročitati, kako on, na Posljed-
njoj večeri, poučava apostole o smislu i »karakteru njihova star-
ješinskog poslanstva i funkcije. »Kraljevi neziabožački gospodare
np rodim a . i koji imaju vlast (po smislu : čine samovolju) nad
njima, zovu se dobrotvori. A vi nemojte tako; nego, koji je veći
među vama, neka bude kao manji, i koji je starješina, neka bude
kao sluga!« (Luk 22, 25. 26.; Mat 23, 11.). A nije on to apostolima
rekao samo tada. Kadgod su oni pokazivali volju đa gospođu ju
d gospodare, on im tu ambiciju drastično izbija iz glave. I doslovce
ih vraća na funkciju i dužnost služenja. Služenja svima. I onoga,
koji je među njima najveći i prvi! Sto mu je viši auktoritet, to
mu je i veća, i šira, obveza služenja. »Koji hoće među vama
da bude prvi, neka bude svima sluga!« (Mark 10, 43. 44.; Mat
20, 25 — 28.). I sasvim konkretno ih on uvodi u tu funkciju služe-
nja. Na svom vlastitom primjeru. S jednim neočekivanim i nevje-
rojatnim radikalizmom. I noge moraju prati djeci Božjoj, kako
ih je i on njima oprao. »Dadoh vam primjer, da, kao što ja uči-
nih vama, i vi tako činite!« (Iv 13, 1 — 16.).

Samo, Krist se je pobrinuo, i da tu svoju nauku o služenju
zaštiti od svih falzifikata. On je nije ostavio interpretaciji nezva-
nih i naivnih. On ju je sam autentično interpretirao.

To je božansko služenje. To je služenje, kojim Bog »služi«.
Služenje od dobrote i ljubavi, ali auktoritativno i puno dostojan-
stva. I dostojanstva, i samosvijesti. Nema u tom služenju ni ra-

199

isona ni mjesta servilnosti. Nije to služenje ljudskim mušicama i
samovolji, nego ljudskome spasenju. Nije to služenje zemlji, li je-
lu, ljudima, nego nebu, duhu. Bogu u ljudima. Nije to podaničko
služenje, nego očinsko. Otac služi svojoj djeci, ali ih i odgaja, i
upućuje, i kara, i kažnjava. On je opet u kući prvi; nije zadnji.
Njega svi štuju i slušaju. On ima ne samo pravo, nego i dužnost
da govori. Ne smije ni za tren izgubiti samosvijesti ni samopouz-
danja.

S te je strane scena sa Posljednje večere upravo klasičan
komentar Kristovoj i kršćanskoj ideji služenja. Krist, kad služi,
»zna, da mu je Otac sve dao u ruke i da je od Boga izašao i k
Bogu da ide« (Iv 13. 3.). On je i u tom času Učitelj 1 Gospodin.
Svijestan je toga. Emfatično to naglašuje. »Vi zovete mene Učite-
ljem i Gospodinom, i pravo velite, jer jesam!« (Iv 13, 13.). Spa-
sitelj ska je i Otkupitelj ska funkcija to njegovo služenje; to je
božansko poslanje odozgor. S a modi k tat ljubavi s neba. Evanđeli-
sta scenu tako i uvodi. Daje joj odmah od početka jedinu pravu
intonaciju i najefektniji uvod. i proslov: »Kako je ljubio svoje,
— do kraja ih je ljubio!« (Iv 13, 1.). __

Crkva, u svom služenju čovječanstvu, samo nasljeduje, imi-
tira, Gospodina. Ona je čovječanstvu rriaj ka, nije služavka. Ne
služi ona nikome od straha ni za plaću. Njezino je služenje
odgajanje i spašavanje: učenje, svjetovianje, opnrninj arije, poma-
ganje. Ali, kad treba, i protest. Ne služi ona začepi jenih usta ni
sa lokotom i brnjicom na nosu. Nije zadaća kršćanstva aminanje i
kimanje; njegova je funkcija ispravljanje, obnova, otkupljenje,
duhovno hranjenje. Nije Crkva tu, da bude, — bilo kojemu ođ
svjetovnih faktora, foruma, veličina. — sudski glasnik, ovrh ro-
ditelj, .korteš, organ za reklamu i propagandu. Ne će ona nikada
biti ni ideolog modemom ekonomizmu, koji bi htio da svu inteli-
genciju, kulturu i energiju čovječanstva upregne isključivo pod
kola »idealu« standarda i mat erijalno-sod jalnog blagostanja. Cr-
kva je nosilac duha, propagator viših, duhovnih i nadnaravnih
vrjednosti, propovjednik vječnosti i Kraljevstva Božjega: pred-
stavnik Boga u čovječanstvu; zastupnik i branitelj Božjih interesa
i interesa Otkupljenja na zemlji i među ljudima (Hebr 10, 14.).
Njezin je humanitet nadnaravni humani! et. A njezino služenje
isto tako. Ona direktno služi samo nebu, zemlji jedino indirektno.
Tko njezinu misiju naturalizira i svodi u činovničko-poslovne ka-
tegorije i paragrafe, profanirao ju je i ponizio.

200

Moramo i mi svećenici služiti. Ne samo Bogu, nego i ljudima
i čovječanstvu: svojoj ljudskoj braći. Moramo, u toj službi, biti
ponizni, i nesebični, i požrtvovni. Ne smijemo prvotno živjeti za
sebe: »non sibiipsi vivere«. Ne smijemo ni gospodovati ni gospo-
dariti. Sluge smo i sami; ni jesmo gospodari. »Servi inutiles!« (Luk
17, 10.). Ljudi smo, nijesmo nadljudi. Ne smijemo tući svojih dru-
gova (Luk 12, 4. 5.): ni nemilim riječima, ni teškim nametima, ni
prevelikim zahtjevima i strogošću. A ni krutim, hladnim, dikta-
torskim nastupom s visoka. »Neque ut dominantes in cleris!« (1
Petr 5, 3.). Radi ljudi smo i za ljude postali svećenici. »Omnis —
pontifex pro hominibus constdtuitur !« (Hebr 5, 1.). Posrednici
smo i djelitelji božanskih darova (1 Kor 4, 1.), nijesmo im vla-
snici. »Hic iam quaeritur inter dispensatores, ut fidelis quis
inveniatur!« (1 Kor 4, 2.; Mat 24, 45.; Luk 12, 42.). Satrapski
i begovski tip u svetištu spada u nj isto onako kao i šaka na oko.
Njega čeka gorki prijekor Gospodinov, kroz prorokova usta: »Vae
pastoribus Israel, qui pascebant semetipsos! — cum austeritate
imperabatis eis et cum potentia!« (Ezek 34, 2. 4.).

Samo to ne znači, ni da se svećendik smije uvući u kut i sam
sebe staviti u ulogu slugana, koji samo šuti i čeka, u redu, na
komandu. Ne smijemo nikada zaboraviti, dia predstavljamo »Uči-
telja i Gospodina« u čovječanstvu. I da u njegovo ime govorimo
i nastupamo. I pred vjernicima i pred onima vani. I pred velikima
i pred malima. Nijesmo mi ni kuhari i konobari u blagovaond
svijeta, ni laka j i u njegovim salonima, ni inženjeri u njegovim
bureau-ima i tvornicama. »Non est aequum nos — ministrare
mensis!« (Dj Ap 6, 2.). A još smo manje izvikivači parola i kuriri
u predsobljima. Nije naše miješati beton za zgradu budućega
svijeta; naše je ubacivati Božje misli u njegove planove. Naše je
posvećivati sebe zia svijet (Iv 17, 19.) i svijet za Boga i u Bogu.
Po uputama božanskog projektanta i arhitekta. S Božjom legiti-
macijom u ruci! Sa dobrotom, ali i sa auktoritetom oca! Sa neu-
strašivošću suca!

Nadničarenje na tuđim njivama stalo je Crkvu već mnogo
puta i slobode i ugleda. Služimo, i služit ćemo, čovječanstvu, ali
uvijek samo na strani našega Gospodina: na poslu Otkupljenja!

»Nolite fieri servi hominum!« (1 Kor 7, 23.).

201

»Trgujte, dok se ne vratim !« (Luk
9, 13.)

INDIVIDUALNI TALENTI — INDIVIDUALNE ODGOVORNOSTI

G. 1964., IV.

Ne će nitko, iza kako pročita Isusovu evanđeosku priču o
talentima (Mat 25, 14 — 30.) ili onu o minama (Luk 19, 12 — 27.),
Teći, da Bog daje svima ljudima jednake milosti: ni vanjske ni
nutarnje. Nekom e on dadne pet talenata, nekome dva, a nekome
samo jedan (Mat 25, 15.). Nemarnom sluzi oduzimlje minu, dru-
gome, revnijemu, daje ih još više, u izobilju i punini (Luk 19,

24 — 26.). Gospodar je svojih novaca, svojih milosti. Nije ni prema
kome u obvezi. I nitko mu ne može prigovoriti, zašto tako čini..
Izrijekom pridržaje Isus Bogu i sebi punu slobodu u stvarima
milosti. One njegove riječi iz priče o radnicima u vinogradu r
»Prijatelju, ne činim ti krivo. — Ili zar ja ni jesam vlastian učiniti,
što hoću?« (Mat 20, 13 — 15.) zvone upravo kao formalna teološka
deklaracija na tu temu.

Gradualna je, kvantitativna, pa, — u koliko je u stvarima
milosti kvantiteta uvijek i kvaliteta, — i kvalitativna razlika u
milosnom davanju i primanju posve jasno izrečena u Evanđelju.

Ona specifična, po vanjskim formama, nije. Ona se podrazumi-
jeva. Na nju Evanđelje upućuje više indirektno i virtualno. Isus
i onima, koje je odabrao, daje razne misije, različne dužnosti
i zadaće. Ne zove sve u apostole: mnoge ostavlja i u svijetu. —
i u kućaničkom staležu, kao Mariju, Martu, pobožne žene, i uz
carinički stol, kao Zakeja (Luk 19, 1—10.), i na ulici, kao 40-gođi-
šnjeg bolesnika u Bethesdi (Iv 5, 1 — 16.) i slijepca od -rođenja
(Iv i — 39 . ) ? — ili ih šalje, da navješćuju kraljevstvo Božje, ali
bez oficiozne legitimacije, kao izliječenoga bjesomučni kra iz Gera- t
senske zemlje (Mark 5, 18—20.). A to se zna, tim se odmah, za
svakoga od njih, stvara i poseban, milosni, stil života. Imamo, eto,.

202

u samu Evanđelju, autentičan dokaz i dokumenat za mnogovrsnost
kršćanske askeze i kršćanskih karakternih tipova.

Još je jasnije tu istinu, samo koju godinu kasnije, — u doba
već organizirane Crkve; kad je problem postao aktualan i u prak-
si, — formulirao sv. Pavao. On već izrijekom, pa i emfatično, go-
vori o diobi funkcija i darova u mističnom tijelu Crkve. »Omnia

— mernbra non eunđem actum haibent !« (Rim 12, 4.). »Unus-
quisque proprium donum habet ex Deo: alius quidem sic, alius
vero sic!« (1 Kor 7, 7.). »Divisiones — gratiarum s*unt, — đivisio-
nes ministrationum sunt, — divisiones operationum sunt, idem vero
Deus!« (1 Kor 12, 4 — 6 .). »Numquid omnes apostoli, — prophetae.

— doctores?« (1 Kor 12, 29.). »Haec — omnia opera tur unus atque
idem Spiritus, dividens singulis, prout vult!« (1 Kor 12 , 11 .).
»In aedificatdcnem ccrporis Christi!« (Ef 4, 12.).

Teoretski je dakle stvar izvan diskusije. Sa teološke strane,
ali i sa filozofske. Postulat je to bogatstva božanskih ideja: neis-
crpljive komunikativncsti Božjega biča u stvorenim oblicima.
Traži to zakon in dividuaJiziran j a, koji je Bog tako izrazito utis-
nuo u lice svijeta: fizičkog, pa, analogno, i duhovnog. Svaka
zvijezda sja drukčijim sjiajem; »Stella — a stella differt in clari-
tate!« (1 Kor 15, 41.). Nijedan list u šumi nije potpuno jednak.
Nijedan ljudski obraz nije bez svojih specifičnih crta. Bezbroj ima
nijansa u ljudskim karakterima i temperamentima. Svaki anđeo-
pripada drugom redu i ima pred Bogom svoje »ime« (Iz 40, 26.)..
I svima njima, — i anđelima i ljudima, — prilazi milost Božja
na jedan poseban način. Mnogovrsno i originalno. »Multiformis
sapientia Dei!« (Ef 3, 10.). »Sicut boni dispensatores multiformis
gratiae Dei!« (1 Petr 4, 10.). Bog uživa u neiscrpljivosti, šarenilu,
ljepoti, beskonačnosti svojih kombinacija. Kroz to se on, na još
jedan, — psihološki tako efektan, — način, objavljuje svakom
stvorenom umu. I to je jedan od pojavnih oblika njegove vanjske
slave.

A najljepšu i naj konkretni ju ilustraciju toj, velikoj i lijepoj,
teoretskoj istini vjere pruža nam historijski lik Crkve. Na nje-
zinoj pozornici nastupaju njezini veliki ljudi samo kao individu-
alne ličnosti. U naravnom, ali i u nadnaravnom, milosnom, reli-
gioznom životu. I apostoli, i sveci, i pape, i velikani kršćanske
obnove, kulture, ljubavi. Nijesu to slike iz serije, ni jesu to kopije
to su tipovi. Svaki je drukčije obojen; svaki drukčije diše, govori,
nastupa: svaki ima i svoje specifične ideje i ideale: drukčije je

203 :

osvjetljenje, drukčija sjena. Treba samo pročitati po nekoliko re-
daka iz Petrovih, Pavlovih, Ivanovih poslanica. Ili iz one Jarvov-
ljeve ili Judine. Odmah ćeš spontano osjetiti, da to govori i piše
svaki put drugi čovjek; da su to ljudi različita i karaktera, i tem-
peramenta, i inspiracije, i tematike. Nije ih milost, nije ih evan-
đelje, učinilo ni jednakima ni jednoličnima. Nije milost u njima
ugušila ni osobe, ni naravi, ni spola; ona je na njih nadovezala,
s njima se simbiozi rala. Mirni, pokorom pročišćeni, ali i auktori-
tativni, pcduhovski, Petar govori i piše drukčije od impulzivnoga,
vatrenoga, emotivnoga, energičnoga Pavla. Ivan ima svoje teme:
on se raznježuje i rastapa pred misterijem ljubavi. Jakov je uvijek
asketski odmjeren, strog, ozbiljan. Iz Judine poslanice progovara
Zido-v više nego i iz jedne druge. Svakomu ie cd njih milost dala
pomalo i drugi smjer i drugi jezik. O kakvoj se uniformnosti
i ponavljanju ne može ni govoriti. Sa svecima je isto tako. Ima
među njima pravih psihičkih i asketskih antipoda. Augustin i
Jeronim, sv. Petar od Akiantare i sv. Filip Neri, sv. Franjo Asiški
i sv. Ignacije Loyola, sv. Ivan Kapistran i sv. Vinko Paulski, sv.
Ruža Limska i sv. Terezi ja od Maloga Isusa, bi. Nikola Travelić i
časni sluga Božji Leopold Manđić. Drukčija je, mora biti d i uk-
čija, — svetost jednoga biskupa, a drukčija svetost jedne djevice,
udovice, redovnice. Kod papa možemo biti, u dokumentaciji naše
teze, i ultrasavremeni. Pijo X., Pijo XI., Pijo XII., Ivan XXIII.,
Pavao VI.: sve velike i svete pape, a svaki je opet drukčiji.

Nema u kršćanstvu reglementiranja, nema uniformrteta, ne-
ma šablone. Kršćanski je svijet religiozno i milosno živ; nije
dosadan ni sluzav. A bio bi i dosadan i sluzav, kad bi ga sačinja-
vale brojke, — pa i karakterne i asketske brojke, — a ne ljudi
i osobe.

Treba da i mi svećenici povučemo iz toga kcnsekvencije. I
da iz toga nešto naučimo. Nešto, što će pokoga od nas i utješiti.
A pokoga i ublažiti, i skrušiti.

Nijesmo ni mi svećenici svi jednaki. Ne moramo ni biti. Ne
samo po talentima, položajima i uspjesima: to je još najmanje.
I odviše je očito, da s te strane svi nijesmo jednako primili: ne će
se od nas ni jednako tražiti. Nego ni po tipu naše službe Bogu,
naše svećeničke kreposti, naše molitve, naših pastoralnih metoda,
naših teološko-znanstvemh, kulturnih i historijskih simpatija i
antipatija, našega javnoga nastupa, naših društvenih manira, na-
ših organizacijskih i apostolskih kombinacija i koncepcija. Široko je

204

Evanđelje: ima u njemu mjesta za najrazličnije temperamente i
tipove. I za ozbiljne i za vesele. I za aktivne i za refleksivne i
»kontemplativne«. I za ideologe i za pastoralce. I za »konzerva-
tivce« i za »prcgresivce«. I za liturgičare i za akcionaše. Naivno
je, — intelektualno, ali i asketski naivno, — tražiti, da drugi
svećenici budu u svemu po našemu »zlatnome rezu« i po našemu
ukusu. Dosta je, da budu po Kristovu. A Krist je bio puno »mno-
goličniji« od nas ljudi. I puno svestrani ji. Okupljao je u svom
bogočovječjem liku mnogo više razli čnih nota i finih, iznijansira-
nih, crta, nego što ih ima u našim ljudskim likovima. I puno je
širokogrudni j e tretirao psihologije i karaktere od nas. Razumije-
vao ih je. Znao im je pristupiti. A znao ih je, milosno i apostolski,
i iskoristiti. U njihovu stilu. Na pravom mjestu. Po planu i kroju
izrađem/u baš za njih. On tretira svakoga svoga slugu različito
i individualno. »Prema njegovoj moći« (Mat 25, 15.).

Ne moramo se gristi, što nijesmo uvijek kao drugi, ni kada
te druge cijenimo, ni kad do njih i drugi mnogo drže. Opet mo-
žemo biti dobri. I dobri i korisni. Ima Bog i za nas zadaću. Možda
i zadaću, koju drugi. — »jači« i »svetiji«, — ne bi mogli izvršiti.
Imamo i mi svoje klijente, svoje simpatije, svoje afinitete. Ali
imaju ih i naše svećeničke kolege. Možemo im biti kritičari. Ali
ne smijemo im biti — cenzori. Ne smijemo evanđeosku slobodu
misli, riječi i akcije tražiti i čuvati samo za sebe, a na sve, koji
misle drukčije od nas, primjenjivati ostrakizam, izolaciju, indeks
i crvenu olovku.

Jedno je glavno. A to je: da svi budemo u službi Gospodi-
novoj. Da svi od njega učimo. I da gia svi ljubimo. Da on kroz nas
prosijeva. U svemu onome, što je bitno. A ono, što je samo ili
najviše naše, da on, sve intenzivnije, prožme, oblikuje, profini.

Kad se radi o principima, nema dviju svetosti, nema ni dviju
kršćanskih pravdi. Ali kad se radi o njihovim formama, o tipo-
vima kršćanskog čovjeka, o asketskim stilovima i sistemima, ima
ih — stotinu.

Razli čni su i s te strane talenti, koje smo dobili. Trgujmo
s njima! S onakvima, kakvi su. AH — trgujmo! I donosimo ih
Gospodinu natrag s kamatama!

Univerzalni zakon s toga područja jedan je i isti za sve
ljude s apostolskom misijom: »Negotiomiui, dum venio!« — »Trgu j te,
dok se ne vratim!« (Luk 19, 13.).

205

»Sve dakle, što hoćete, da čine vama
ljudi, činite i vi njima !« (Mat 7, 12.)

BRACA ILI NEBRACA

G. 1964, V.

Ni jesu ni apostoli uvijek »bili plemeniti i fini, prije nego što
su, u punini, primili duhovski dar posvećenja i milosti. Ni jesu,
i ako su, i dotle, svaki dan, pred sobom gledali Učitelja, koji je sa
svima bio plemenit i fin. Ono sitno ljudsko, ona naša vječna,
despotska, nervoza, nestrpljivost, grubost, znala je i iz njih mnogo
puta provaliti. Znali su se i omi otresati na ljude, koji bi im dodi-
javali svojom nasrtljivošću (Mat 15, 23.; 20, 31.; Mark 10, 43.;
Luk 18, 39.); znali su i oni potjerati djecu od Isusa i biti bez
osjećaja za nepisana prava materinske ljubavi (Mat 19, 13. 14.;
Mark 10, 13. 14.; Luk 18, 15. 16.); znali su i oni planuti plamenom
okrutne osvetoljubivosti, kao ono »sinovi groma« (Mark 3, 17.)
pred vratima samari jskoga grada (Luk 9, 54.).

A ni jesu uvijek bili fini ni jedan s drugim; i ako ih je
Isus neprestano učio, da su braća i da se moraju bratski podno-
siti i paziti (Mat 23, 8 — 12.; Iv 13, 14. 15. 34. 35.; 15, 12.). Svaki
su čas među njima izbijale afere i aferice; često su se prepirali
i svađali oko malenkosti. Toliko bi ih puta Gospodin iznenadio,
kad bi mu se izia leđa objašnjavali i sitničavo izravnavali svoje
male račune (Mark 9, 32. 33.; Luk 9, 46. 47.). Svaki je htio da
bude najpametniji i najbolji; svaki je mislio, da smije druge is-
pravljati i koriti (Mat 26, 8. 9.; Mark 14, 4. 5.). Bilo je među
njima pomalo i rivalstva, i naivnih ambicija (Mat 18, 1.; 26, 33. 35.;
Mark 14, 29. 31.; Luk 10, 17.; 22, 33.), i zavisti, i ljubomore (Mat
17, 18.; 18, 21.; Mark 9, 27. 37.; Luk 9, 49.). Nepovjerljivo su gle-
dali jedan na drugoga i zlorađo se zadirkivali i peckali: bili su
i previše potrčni, da jedan drugoga osude i da jedan na drugome
ironično i sa srditom bezobzirnošću konstatuju slabosti i ambicije

•206

(Mat 20. 24.; Mark 10, 41.). Bilo je i među njima teških i tvrdo-
glavih karaktera; jedva da je Toma Blizanac bio jedini čovjek
te ruke u apostolskom zboru (Iv 20, 25.). Znali su, sigurno, i
drugi, ovdje ondje, prosipati pamet i igrati se prkosne opozicije:
opozicije, ako već ne Učitelju, a ono svojim apostolskim kolega-
ma i drugovima. I u najsvečanijim i najsvetijim časovima ispa-
dali bi iz uloge i iz lakta, pa zaboravljali i na želje svoga Gospo-
dina i na zajedništvo ideala, koji su ih vezali (Luk 22, 24.). Nije
ih ni atmosfera velikoga mesijskog zanosa i očekivanja, u kojoj
su živjeli, ni blizina Kraljevstva Božjega, u koje su vjerovali,
mogla da posve pročisti i oslobodi od tih, i odviše duboko u
svakom ljudskom srcu ukorijenjenih, mana.

Sve je to i odviše očito. Nije možda uvijek iz teksta Evanđe-
lja, ali iz podteksta svakako jest. Da su Isusovi apostoli i učenici
uvijek bili između sebe bratski solidarni i složni, ne bi se Isus
onoliko puta, baš pred njima, morao vraćati na tu temu (Mat
18, 2—4.; 20, 25—28.; 23, 8—12.; Mark 9, 34 — 36.; 10, 42—45.;
Luk 9, 46—48.; 22, 25—27.; Iv 13, 14. 15. 34. 35.; 15, 12.).

Kasnije je, dakako, bilo drukčije. Kalvarijska objava, puna
strpljivosti i praštanja, a onda auktoritativnost Gospodinova na-
stupa iza Uskrsnuća, kad su bile pale sve rezerve i sve sumnje,
smekšala ih je i razoružala. Kod izbora novoga apostola, Mati je,
nema više ni traga sporovima ni opoziciji; apostoli su »jedno-
dušni« i »postojani« (Dj Ap 1, 14.): drže se skupa (Dj Ap 1,
21 — 26.). Pred veličinom onoga, što su bili doživjeli i čemu su
bili svjedoci, a još više pred veličinom onoga, što se je oko njih
spremalo i što su u duši naslućivali i predosjećali, zaboravili su
bili na sebe i na svoje male rivalitete i ambicije. A doskora će
to u njima i posve umrijeti. I umrlo je, kad je na njih, u plamenu
i u vjetru, pedeseti dan, sašao Duh velike ljubavi (Rim 5, 5.; 13,
8.; Hebr 13, 1.; 1 Iv 4, 16.), koja je »dugotrpna i dobrostiva, —
ne hvasta se i ne nadima, — sve podnosi, sve vjeruje, svemu se
nada, sve trpi« (1 Kor 13, 4 — 7.; Gal 5, 22.). Onda su jedan o
drugome govorili samo sa najvećom pažnjom i dobrohotnošću
(2 Petr 3. 15. 16.). Onda su u svemu bili složni i solidarni; u nji-
ma nije bilo ostalo ni traga od staroga rivalstva i antipatije
(Dj Ap 15, 7. 14. 22.): bili su »jedno srce i jedna duša« (Dj Ap
4 , 32.); pretjecali su se međusobnom suisretljivošću, štovanjem,
poniznošću (1 Kor 15, 9.; 2 Kor 8. 23.; Gal 1, 18.). Ni u »Djeli-
ma Apostolskim« ni u apostolskim poslanicama nema više nigdje

207

ni najlakše aluzije na kakva trvenja i nesporazume među apo-
stolima.

Samo, mi smo svećenici, u toj stvari, očito mnogo bliže liku
svojih apostolskih prethodnika iz periode prije Kalvarije i prije
Duhova, nego poslije Kalvarije i poslije Duhova. Vidi se na
nama i odviše dobro, da nas stoljeća dijele od te punine Duha
i ljubavi na izvorima, i da se u Križ zagledavamo više kroz knji-
ge i kroz eikshorte, nego očima i srcem. Ugasila se je. i s te strane,
u kršćanskom svećeništvu »»prva ljubav« (Otkr 2, 4.).

Nijesmo uvijek »izgled vjernicima — u vladanju, u ljubavi«
(1 Tim 4, 12.). A nijesmo ni oslon i utjeha svojoj svećeničkoj braći.
Više im možda, svojim nebna.t skini postupkom, u srce uštrcamo
gorčine i razočaranja nego smirenja i radosnog osjećanja, da
nijesu sami u svojim nevoljama i da ih barem svećenička subraća
razumiju i žale.

Jedan smo drmromu mnogo puta stranci. Stranci nezakite-
reso v ani i ravnodušni, pa, kojiput, i stranci hladni i ledeno beš-
ćutni. Zakopali smo se iza svojih šančeva, povukli se u svoju
»spi enđićnu izolaciju«, i nitko nas se ne tiče: osim, u koliko nas
neka nedraga dužnost ne dovede s njim u vezu ili neki ugroženi
lični interes s njim u spor. U prvom slučaju bježimo od njega,
što je moguće prije: s kojom suhom riječi konvencionalne učt-i-
vosti, koja treba da spasi formu »ljubavi«. No zato se u drugom
slučaju ne rastajemo od njega tako lako. Posvetimo mu, redovito,
i previše pažnje. Samo, nažalost, često to bude pažnja parničara ma
sudu, koji su jedan drugome trn u oku i vječni predmet zlorade kri-
tike, ogovaranja, tužakanja, sitne ili krupne pizme, bolesne i razđ ra-
žene preosjetljivosti. Uklanjamo je jeden drugomu s puta: krivo
se gledamo; jedan drugoga demonstrativno ignoriramo. Ili posve
prekidamo kontakte, ili se oni svedu na konstantna ironična čar-
kanja i sarkastične dvoboje.

Slučaj je svagdanji. Pune su ga sve dijecezanske, dekian-ijske,
provincijalne i samostanske kronike. I osim onih naših, već pro-
verbijalnih, »svećeničkih polemika« po novinama i časopisma. Svi
znadu: ova se dvojica »ne paze«. Svi znadu: kad se s ovim sveće-
nikom sastianeš, ne ćeš ništa drugo ni slušati do okspektoracije na
račun njegova svećeničkog susjeda, principala, kapelana, a možda
i crkvenog starješine. U istoj kući stanuju, — obojica se svaki
dan pričešćuju i čitaju misu; obojica propovijedaju o ljubavi,
ali »ne govore«: »govore«, — ikad se baš mora, — samo »pismeno« r

208

»službeno«, ceduljicom, što je jedan drugome ostavljaju na stolu.
I jedan su s drugim u stalnom ratu: pred biskupom i pred crkve-
nim sudom, ali i pred vjernicima, sa propovjedaonice, pa, bi-

valo je i to, — i pred civilnim sudom. U borbi za svoje »pravo«
i »čast« zaboravili su, eto, ne samo na Gospodinov zakon praštan ja,
hego i na »privilegium fori« (a kojiput i na »privilegium canonis«),
i na turobnu tužbu Apostolovu iz poslanice Korinćanima (1 Kor
1 — 7 )* A *>aš je, ova zadnja, savršeno »ad rem«. »Na sramotu
vašu govorim« — »Zašto radije ne trpite nepravdu? Zašto radije
ne pregori te štetu?«

, šf, 0 ’. lm? ‘. J0Š -i edna form;a te naše međusvećeničke neljud-

skosti. Blaža, sigurno, po kriterijima moralnoga klasificiranja, ali
zato i puno proširenija i puno karakterističmja po naše svećenič-
ke odnose. To je bezobzirnost, kojom jedan drugoga kritikujemo
i sudimo; to je surovost, s kojom se jedan s drugim šalimo i
zabavljamo: zigošemo, ismijavamo, »liječimo, slabosti svojih sve-
ćeničkih kolega. To je duhovitost bez ljubavi; »esprit- onih mladih
iz kasarne ili iz konvikta, koji sami još nijesu toliko pretrpjeli
u životu, da bi znali biti samilosni s bijedom drugih, pa se u

plemenitoj zbunjenosti ustaviti pred tuđom sramotom i tuđim
suzama.

Mnogi je među nama već ljuto cplakao tu bezobzirnost svoje
svećeničke braće. Nije dosta, što na braći sve gledamo sa najgore
strane i sve tumačimo u zlu smislu: potejenjujemo njihove spo-
sobnost. i na, pore, sumnjičimo ih sa ambicioznosti, slaivičnosti, po-
epe za novcima, prepričavamo, bez ikakve rezerve i bez puno
obaziranja na 8. zapovijed Božju, sve, što se o njima govorka,
sapce, kombinira: kao da i mi sami dovoljno ne patimo od zlob-
nih jezika i besavjesne babje mašte; kao da i mi nijesmo toliko
puta pogriješili. Nije dosta, ni što ne znamo biti fini u konverza-
ciji. pa među nama uopće nema mirne, akademske, dehate, nego
odmah padamo u afekat, pa se stanemo uzrujavati, prepirati
svađati, vikati, ironizirati. Ide se još dalje. Postanemo kojiput
pravi sadisti, pa svijesno ili nesvijesno uživamo u ponizivanju i
mućenju drugih. Nesimpatični su nam, nijesu nam po ćudi, ili
naprosto: učine nam se zgodnim objektom za zabavu i za ismi-
javanje. Gubimo pritom svaki osjećaj za mjeru. Sve sebi dopu-
štamo na tuđi račun. Postanemo direktno grubi. Zaboravljamo
aa i drugi čovjek, a pogotovu svećenik, ima svoju čast. Duša nam
ga je ražljutiti i razđ raži ti. Nemilice se trehamo s njegovim, stvar-

14 članci

209

nim ili presumptivnim, manama, tjelesnima ili duševnima. Ni ne
pokušavamo da se uživimo u njegovu situaciju: u nezahvalnu
i tešku ulogu, koju smo mu namijenili, odnosno nametnuli. Treti-
ramo ga j edno&tavno kao svoju igračku: potpuno bespravnu i pot-
puno nemoćnu. Dotle i toliko, da to već svakoga dobro odgojena
čovjeka oko nas i boli i revoltira.

Mnoge te naše jadne kolege šute i trpe. Ne treba im, ako
tako rade, bolje samozataje i pokore. Ali mnoge se i jede, i gri-
ješe. Mnoge padaju i u depresiju i u kompleks manje vrijednosti:
stanu zazirati od ljudi i bježati od svećeničkog društva. Gorko se
tuže na »lažnu barću«, — »falsi fratres«, — iz Pavlove poslanice
Galaćanima (2, 4.), što »iz zavisti i svadljivosti« ili »iz prkosan
»pritiskuju njihove okove« (Filip 1, 15. 17.).

Više sam već puta govorio sa svećenicima, — i nezaintereso-

vanima, koji su mi se na taj naš svećenički porok jako žalili.

»Naši će svećenici«, rekao mi je jedan, »najviše odgovarati Bogu
za grijehe protiv 8. zapovijedi Božje!« A drugi se je tužio, kako
naša svećenička zloba ne da, da se dobar glas, koji je neki sve-
ćenik možda izgubio u mladosti, restituina ni iza 40, 50 godina
pokore i pravde.

Eto, opet jedno poglavlje, gdje bismo se morali puno više
ugledati u dobrotu i plemenitost našega božanskoga Učitelja,
koji nikada nikoga nije ucvilio ni ujeo za srce (Mat 12, 18 — 21.);
koji nikada nikome nije spočitnuo nijednoga starog .i okajanog
grijeha. I gdje bismo morali biti bliže svojim apostolskim prete-
čama i uzorima. Ali ne iz vremena prije Kalvarije i prije Duhova,
nego iz vremena iza Kalvarije i iza Duhova.

Neka šale; — neka i one šale, kojom komunitet i zajednički
život liječe preosjetljive i nastrane karaktere! Samo neka oni,
koji se šale nia račun drugih, zapamte, da i za šalu vrijedi i zakon
mjere i veliki zakon bratstva i ljubavi! I neka ne zaborave, —
a mnogo puta na to zaboravljamo, — đia onaj, koji se s drugima
šali, mora biti spreman, da se i drugi s njim pošale! logika dviju
mjera i. ovdje je najgora i najnekršćanskija logika. Evanđelje ju
je stopu t osudilo (Mat 7, 3 — 5.; Luk 6, 41. 42.).

.1 u ovoj stvari morali bismo ..se uvijek sjećati one, tako bo-
žanstvene. ali i tako ljudske i humanistične. Gospodinove maksi-
me: »Sve dakle, što hoćete, da čine vama ljudi, činite i vi njima!«
(Mat 7, 12.; Luk 6, 31.). .

210

»Ti si Stijena, i na toj stijeni sazidat
ću Crkvu svoju« (Mat 16, 18.)

POVJESNA VERIFIKACIJA PRIMATA

G. 1964., VI.

Kao i sve druge glavne istine kršćanstva, i papinski primat
sam sebe verificira: pred svakim čovjekom, koji umije misliti,
.ali je i spreman prihvatili istinu. Cim je čovjek jedamput povje-
rovao u postojanje objave i u božansko podrijetlo Evanđelja, nje-
mu se istina primata spontano, pa i silovito, nameće. Puno ju je
tada lakše i logičnije priznati, nego je zanijekati ili o njoj po-
sumnjati.

Onih nekoliko čudno velikih Isusovih riječi o Petru, što ih
čitamo u Evanđelju, nemaju uopće ni smisla ni opravdanja osim
u pretpostavci primata. Petrova funkcija, da bude stijena, na ko-
joj će biti sazidana Crkva, — Crkva, kojoj se, baš u organskoj,
nutarnjoj, vezi s Petrom, obećaj e nesavladivost; nesavladivost i
pred silama pakla, — njegova vlast da drži u ruci ključeve Kra-
ljevstva Božjega i da suvereno veže i razvezuje i na zemlji i na
nebu (Mat 16, 17 — 19.), njegova misija da utvrđuje braću pred
sotonskim rešetanjem (Luk 22, 31. 32.), — dakle u časovima naj-
većih duhovnih kriza i kušnji, — njegovo univerzalno i ničim
neograničeno i neuvjetovano pastirstvo u duhovnoj ovčamici Kri-
stovoj (Iv 21, 15 — 18.): sve su to samo jake fraze, ali sa vi’lo
skromnim stvarnim sadržajem, — sadržajem, što čitatelja, ako je
mislilac, razočarava, — valja li ih ograničiti samo na historijsku
osobu prvoga Apostola i na njegovo, — svakako vrlo, i vre-
menski i stvarno, usko, — djelovanje od onia dva tri decenija iz
prvoga praskozorja kršćanske povijesti. U takvoj pretpostavci
ni jesu se te riječi nikako pravo ni obistinile: njihova je eksegeza
tada. ako već i nije nemoguća, a ono svakako usiljena i napuhana.
Svi, koji ne priznaju papinskog primata i neće da vide njegove
sekularne, tisućljetne, afirmacije u životu i povijesti Crkve, muku

211

muče sa svakom cd tih velikih evanđeoskih riječi. Istom primije-
njene na primat, u smislu katoličke nauke, postaju one od mah r
u svakomu svome slovu, razumljive, logične, sadržajne, aktualne.
Danas, kad se na sve strane po kršćanskom svijetu, i onome
n eka toličkom , toliko insistira na auktoritetu biblije, ovaj skriptu-
ristički argumenat, — već sam po sebi pun snage, — samo još
dobiva na uvjerljivosti i svježini.

A s ovim se, — nazovimo ga tako: apriornim, — dokazom,
za primat savršeno usklađuje i paralelizma onaj drugi, aposteriorni r
isto tako čudesno impresivan: iz povijesti Crkve. Kristova su se
obećanja Petru iz Evanđelja monumentalno realizirala. Petrov se
je primat iživio, — iživio baš u papinstvu, — i na način, možemo
mimo reći, zoran i opipljiv. Pojava papinstva na historijskoj po-
zornici dvadeset zadnjih, kršćanskih, stoljeća bode u oči sve
mislioce i sve kulturne historike: ona predstavlja možda najveću
zagonetku i čudo povijesti. Nešto neobično i paradoksalno vide
u njoj i najveći protivnici kršćanstva*: i pozitivisiti, i racionalisti,
i materijalisti. Dvadeset stoljeća postoji papinstvo: na istome
mjestu, u istoj formi, sa istom funkcijom. Postoji, uglavnom, kao
isključivo moralna institucija: bez oružj-a i bez političke i brahi-
jalne sile. U na j raznolični jim vanjskim okolnostima: u ambijentima,
koji su mu, mnogo puta, bili neskloni i neprijateljski. S jednom
neviđenom i po ljudsku neobjašnjivom dosljednošću i beskom-
promisnošću u obrani svojih ideja. Na izrazito idealističkom pro-
gramu: i usred društva, koje se ponajviše okreće za ovozemalj-
skim interesima i jednostrano orijentira na materijalističkim
kriterijima. Kroz sva ta duga stoljeća uspjelo mu je da održi
neokrnjen svoj svesvjetski auktoritet i da uza se poveže, u dra-
govoljnom posluhu, vjerničke mase sa svih kontinenata, iz svih
kulturnih sfera, svih mogućih narodnih i rasnih skupina. U savr-
šenoj duhovnoj solidarnosti i koheziji, a na bazi jedne zapravo vr-
lo jednostavne vanjske organizacijske forme: bez mnogo upravnog
aparata i bez ikakvih drastičnijih i osjetljivijih disciplinskih sank-
cija. Vazda humani stiično, vtazda moralno pozitivno, vazda kulturno-
plodno, vazda u socijalnom pogledu konstruktivno. U monolitnosti,
kojoj se svi čude i kojoj uopće nema u svijetu ni približno ravne.
U monolitnosti, ikoja se je, prvotno, i oslanjala na papinstvo i na
njemu nadahnjivala, inspirirala. Uvijek je papinstvo bilo onoy
koje je kršćanskom svijetu davalo ton i pravac: uvijek je ono
vodilo i za sobom povlačilo druge; nikada ni jesu drugi njega

212

vodili. Ono je uvijek u historijskim situacijama donosilo odluke
za čitavo kršćanstvo. Odluke, koje su se uvijek, kasnije, pokazale
i kao ispravne, i kao vitalne, i kao dalekovidne. Svaki otpad od
papinstva rađao je samo ild petrificiranjem i stagnacijom ili anar-
hijom i dekadencom na vjersko-moralnom području.

Nešto očito nadljudsko, nad vremensko, nadzemaljske, nadhisto-
rijsko, prosijeva iz povijesne pojave papinstva. Za njim mora
da stoji jedna viša sila. Ono je jedno od najizrazitijih svjedočan-
stava božanstvu svoga osnivača. Ono ulijeva neograničeno pouz-
danje svakomu, tko uza nj drži; tko mu se podloži i preda.

I u naše se vrijeme papinstvo opet, vrlo očito, legitimira kao
božanska institucija. Kao nosilac jedne izrazito nadnaravne kariz-
me i poslanja. U Crkvi i u svijetu. Ideološki i moralno. Po di-
rektnim i indirektnim utjecajima. Pojava jednoga Pija XII. mo-
žda se je jače usjeklo, u povijest savremenoga svijeta, nego pojava
ijedne druge ličnosti iz 20. stoljeća: barem u koliko je riječ o
pozitivnim utjecajima. Ali. očito, samo u vezi sa položajem, koji
je obnašao, kao papa, d sia auktoritetom i intuitivnošću, koju je
crpao iz duhovne riznice papinstva. Ivan XXIII. inaugurirao je
novu epohu: čitav se je svijet prema njemu okrenuo, da posluša
njegovu poruku. On je, negdje duboko u sebi, osjetio nešto što
su i svi drugi osjećali, ali je to osjetio od sviju jasnije i izrekao
od sviju odlučnije. Iz dubine je svjetske savjesti progovorio;
proročki. A opet samo, iza kiako je sjeo na papinsko pri-
jestolje i uklopio se u struje i u tokove, koji nose papinstvo. Ne
kao pojedinac, nego kiao papa. Sa sviješću nadnaravne odgovor-
nosti i bez problematičnog balasta, kojim su njegove ideje, na
svoju ruku, opteretili nezvani, naivni, zlonamjerni. Pa današnji
papa, Pavao VI.! Treba ga samo pogledati na pozadini koncila, na
ćiju je scenu, tako nenadano i neočekivano, izbio iz mase svojih do-
jučerašnjih biskupskih i apostolskih kolega. Kako se je odmah sna-
šao u vrtlogu svih onih toliko komplikovanih problema, koji se da-
nas nameću Crkvi i kojima ona traži rješenje! I kako je odmah, —
suvereno, nadmoćno, auktoritativno, prosvijetljeno, — zauzeo prema
njima stanovište, koje svakomu ulijeva i počitanje i pouzdanje!
»Quasi potestiatem habens« (Mark 1, 22.)! »Sicut magistar intar disci-
pulos!« Kako je svaka njegova papinska riječ promišljena, odmjere-
na, ozbiljna, puna strahopočitanja prema višoj mudrosti Evanđelja,
u savršenom skladu sa predanom naukom Crkve! Nikada on ne
govori »kroz prozor« kao neki drugi, i od crkvenih ljudi. Nikada

213

se ne igra riječima. Nikada se ne izražava nejasno i dvoznačno..
Sve meće na svoje mjesto. Nutarnju reformu duša pretpostavlja
uvijek svakoj drugoj, vanjskoj i organizacijskoj, reformi. Svaka
mu je gesta u Gospodinovu stilu: puna dostojanstva, ali i puna
dobrote. Osjeća, vidi se, u svakom času odgovornost svoje službe.
Vječno se obazire na Gospodina. Čeka njegovo nadahnuće. Iz nje-
ga očito govori jedna viša mudrost: karizma papinstva. Sve su
odi i na saboru i u kršćanstvu u njega uprte. U tolikim sum-
njama, neizvjesnostima, kolebanjima, konfuzijama, potresima, koji
sve nas druge, i iz klera, i sa teoloških katedra, i iz hijerarhije, de-
zorijentiraju i plaše. Papa, Petar, zna i danas, što hoće i kamo
Duh zove Crkvu: »quid Spiritus dicat Ecclesiis« (Otkr 2, 7. 11. 17.
29.; 3, 6. 13. 22.). On jedini govori; svi mi drugi mucamo. On je-
dini stoji; svi mi drugi posrćemo. Petar kao da i danas, u bijelom
liku svoga 264. nasljednika, sjedi uz svoga Gospodina, u dvorani
Posljednje večere, i kao da sluša, kako mu On govori: »Simune,
Simune, evo sotona vas traži, da vas izrešeta kao pšenicu, a ja se
molih za tebe, da ne pokoleba tvoja vjera, i ti — utvrđuj braću
svoju!-« (Luk 22, 31. 32.).

Dobili smo, — mi katolici, mi crkveni ljudi, — i u ove kom-
dlske dane, i kroz ove kondlske događaje, vrlo impresivnu lek-
ciju o Papinu primatu. Moramo je dobro upamtiti. Ni teorija ko-
legijalnosti biskupskog zbora, ni ideali ekumenizma, ni decentra-
lizacija crkvene uprave, ni princip slobode savjesti, ni liturgijska
mnogoj ezičnost: ništa od toga ne smije u nama, — ni na čas. ni za
dlaku, — ni zamračiti ni oslabiti našega rimskoga instinkta, naše
evanđeoske vizije opće Crkve, našega pouzdanja u veliko obećanje
Gospodinovo pećini i ključaru Kraljevstva nebeskoga. Sve nas to
samo još bliže tjera k Petru. Sve to još više aktualizira papin-
stvo i primat. Sve to traži samo još konstantniju prisutnost papin-
stva na svakom sektoru vjersko-crkvenog života.

»Ti si Stijena, i na toj stijeni saziđat ću Crkvu svoj u U
(Mat 16, 17—19.).

214

»Po plodovima njihovim poznat ćete
ihU (Mat 7,20.)

NOVE IDEJE PRED OVJEROVLJENJEM U PRAKSI

G. 1964., VII. — VIII.

Nema, sigurno, za praksu, boljega kriterija u ocjenjivanju
vrijednosti ideja od ornoga lakonskoga Kristova: >-Po plodovima
njihovim poznat ćete ih!« (Mat 7, 16. 20.). Božanski ga je Uči-
telj i božanski psiholog postavio. Praktično je neprevarljiv i
siguran. Univerzalno je uporabljiv. Vrijedi za svaku situaciju.
Veliki ga i mali mogu jednako dobro upotrijebiti. Ne zahtijeva
puno umovanja, erudidje, spekuladje, eksperimentiranja. Upire
se o osnovni zakon životnog etičkog reda: da dobro uvijek gradi,
a zlo uvijek razgrađuje. A jer je Bog doibro, — najčišće dobro;
dobro bez primjese i bez granica, — sve, što od Boga dolazi i
Boga u sebi nosi, mora oplemenjivati i mora, na kraju, usrećivati.

Kriterij plodova. Najviši je. Svi drugi kriteriji moraju pred
njim ustuknuti. On im je korektura. Teoretiziranje lako čovjeka
smuti. Lijepe su riječi mnogo putia himbene. Govor ima često
svoju računicu: ruaumice mistificira, muti, zbunjuje; prodaje sta-
klo pod dragulje, lim pod zlato. Reklama je majstor u varanju
i u svijesnom pokrivanju lažnih vrjednosti etiketom onih pravih.
Malo je ljudi tako bistrih i tako umno školovanih, da znadu
ideje analizirati i klasificirati. Originalnost, novina, forma, mno-
go ih više inpresionira nego sadržaj.

Tko hoće da se ne zaleti i da se ne prevari, mora biti
oprezan. Mora se čuvati od prenaglih opredjeljenja i prebrzih
sudova. Moia se rezervirati i čekati. Pokazat će se doskora plo-
dovi. Doći će do transpozicije ideja u životu. A taj nam je, svima,
blizu. U njemu se lakše snalazimo i sigurnije krećemo. U njemu
nas sve neposredno tangira. U njemu svi imamo pomalo is-
kustva. On nam govori jezikom, koji svatko razumije. Nepo-
sredan kontakt, kusanje, najbolje otvara ljudima oči pred »de-
vetom spoznanja dobra i zla« (Post 2, 9. 17.; 3, 5. 7.).

Na religioznom području dobiva taj veliki prirodni psiho-
loški kriterij istine još jednu, — nadnaravnu, — modifikaciju.
Dobiva još konkretniji smisao i pointu. Krist nam je, u Evan-
đelju, ostavio zakone života. Jasne, konkretne, praktične. Posve
je otvoreno rekao, što je, — u životu, na djelu, — dobro, a
što je zlo. Svi to znamo: iz svagdanje vjerske pouke; sa oltari,
iz ispovijedi, po zapovijedima Crkve, po stoljetnim tradicijama
kršćanskog života. Što u te, evanđeoske, zakone dira, što se
protivi tim posvećenim kršćanskim tradicijama, zlo je. Krist
se ne vara; Evanđelje se ne ispravlja. Teorija je, naprotiv, i it
religioznom životu, uvijek pomalo uvijena u tamu i u nejasno-
ee. Njom mnogi ne vladaju; nje mnogi ne razumiju. U njoj se
nije lako orijentirati. Nju nije lako ni prozreti ni ocijeniti. Tre-
ba za nju biti teološki školovan. Ona je više, da ostanemo kod
evanđeoske slike, list i cvijet, nego plod. I za nju stoga vrijedi
Kristov princip: »Po plodovima njihovim poznat ćete ih!« Mora
čovjek pred njom biti oprezan: mora se uvijek i neprestance
obazirati na Evanđelje; mora gledati, čim rađa u praksi: je li
njezin plcd u skladu sa velikim zakonima života, što ih je, jasno
i za sve nas normativno, proklamirao Krist.

Obični se katolički vjernici toga redovito i drže. Oni se
instinktivno rezerviraju od svega, što nije »iskušeno«: što nije
sankcionirano tradicionalnim učenjem i praksom Crkve.

Samo, dakako, mi svećenici ni jesmo obični vjernici. A ni je-
smo ni iajici u teologiji. Nas svaka novost zanima. I sa filozof-
sko-kulturnog, i sa religioznog, i sa pastoralnog gledišta. Pogo-
tovu svaka novost na crkvenom području. Mi slobodnije, le-
žernije, kritičnije, pristupamo k problemima, što ih život, svuda
oko nas, stavlja na tapet. Mi ne zaziremo toliko od novosti:
znamo, da i crkveni, život mora imati svoju zakonitu evoluciju. No
baš zato smo i u većoj pogibli, da postanemo žrtvom sugestije;
da se dađnemo impresionirati od smionih, ali i problematičnih
ideja. Može i nas lako zaslijepiti blještavilo novosti, snaga re-
torike, efekat i majstorstvo propagande. A može, isto tako, i
subjektivna dobronamjernost osotbe. Ni jesmo svi ni sveci, da
nais vodi instinkt milosti, ni geniji teološke kulture i intuicije,
da odmah nepogrješivo reagiramo na nelogičnosti, pretjerivanja,
zablude. Osobito u prvim momentima. Osobito na kolektivnoj
bazi.

216

I za nas je stoga dobro, da se držimo Gospodinove maksime:
»Po plodovima njihovim poznat ćete ih!«

Ima i kršćanstvo, ima i Crkva, ima i Evanđelje, svoje aksi-
ome: svoje sigurne orijentacione točke. Ima i svoje ideale, a koje
ne da dirati; o kojima ne dopušta diskusije. U njih valja gle-
dati u takvim kritičnim i labilnim situacijama. Iza njih se va-
lja zabarikadirati, ako nećemo da izgubimo tlo pod nogama i
da se otisnemo predaleko. A ima, kršćanstvo, i svoja praktična
mjerila, — termometre i barometre, — religioznoga života, koji
točno pokazuju njegovu razinu i njegova strujanja, kretanja,
atmosferu.

A nama se čini, da po tim mjerilima, idealima, aksiomima,
koješta, što se danas, pogdjegdje i pckatkiađa, reklamira kao pri-
nova i reforma u crkveno-vj erskom životu, mora propasti na
ispitu. Ljudi, kojima u Crkvi smeta ispovijed, koji dovode u
pitanje celibat klera, koji hoće dia nas pomire sa novim seksu-
alno-bračnim moralom »pilula«, koji govore o »tako zvanim isti-
nama vjere« i o »dogmama, koje treba ispraviti«, koji kritiziraju
katoličku ascezu i žele izvesti svećenike i redovnice na arenu
i na plaže, ne će Crkvi donijeti blagoslova ni kršćanstvu jakosti.
Njih pogađa i diskvalificira ono Gospodinovo : »Po plodovima nji-
hovim poznat ćete ih!« Ispod njihovih nogu ne buja Božja pše-
nica; iza njih ostaju samo pusti ugari.

Govore već to pomalo i statistike. U krajevima, gdje su ta-
kve ideje stale, i među katolicima, hvatati maha, zatvaraju- se
samostani i prazne sjemeništa i crkve. Opada i natalitet, slabi iz
dana u dan seksualni i bračni moral, idealizam je omladine u
sve većoj krizi.

Čitali smo, ovih dana,, u jednom uglednom engleskom kato-
ličkom tjedniku, koji je inače na široko bio otvorio svoje stupce
novinama u crkvenom životu (»The Uiniverse and Catbolic Ti-
mes«, 26. III. 1964.) nešto, što već pomalo zvoni kao signal na
uzbunu. Zabrinulo ih je konstantno opadanje broja konvertita
na katolicizam u anglosaksonskim zemljama, kroz ovih nekoliko
zadnjih godina. Pa su o tom proveli .anketu među katolicima.
Velika većina anketiranih svalila je krivnju, prije svega, na
iri faktora;: na krivo shvaćeni ekumenizam, na loš moral kato-
ličkih vjernika i na popuštanje duha i revnosti među klerom.
A istaknuti komentator lista (Fr. Gordon Albion) popratio je to

217

od svoje strane pritužbom, da su mnogi katolički krugovi II.
vatikanski koncil, koji je po namjerama Svete Stolice imao
prvotno da bude koncil obnove duhovno-crk v enog života iznutra,,
pokušali prikazati kao, više manje, isključivi instruimenat unije
pod svaku cijenu, pa i na račun katoličke istine. Misli pritom,
očito, na uniju s protestantima: za uniju sa, izrazito tradicional-
nim, pa i konzervativnim, pravoslavljem i odviše je jasno, da bi
ta metoda bila najgora i najnesretnija. Izrijekom u tom kontekstu
spominje, kao tipičnog nosioca takvih ideja, mladoga pro-
fesora iz Tubingena Dr. Kuenga i citira njegove knjige: »Koncil
i ujedinjenje« i »Živa Crkva«. Raščišćenje situacije očekuje je-
dino od Svetoga Oca i od zaključnih sesija sabora. A u Ameri-
ci je opet biskup F. Sheen, — svakako čovjek i dalekovidan i
.široka duha, — već opetovno usta jao, u katoličkoj štampi,
protiv pokušaja, da se pod vidom reforme unese u katolički
i crkveni život laj iciza čija i sekularizam. Pa i inače se, — i
u Americi i drugdje po katoličkom svijetu, — sve češće čuju
glasovi protiv »nove teologije« i oživljavanja »modernizma«. Do-
laze kojiput ti glasovi i sa vrlo auktoritativnih i kompetentnih
strana. Bilo je i vrlo rezoJutnih izjava i upozorenja.

Eto, zar to sve troje nije samo još jedna, nova i sa vre-
mena, primjena velikoga Gospodinova kriterija: »Po plodovima
njihovim poznat ćete ih!« A na jednu aktualnu temu iz kato-
ličkog života naših dana. Na temu modernog kompenzacion i z m a
u kršćanstvu.

Kod nas, na sreću, nije ta tema, dosada, toliko aktualna.
Ali nije ni posve neaktualna. Ni za našu svećeničku javnost?
Ni za našu katoličku štampu!

218

SADRZAi

1. »Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima«

(Luk 2, 14.)

Propovjednici Božje slave i ljudskoga mira — — — 9

2. »Dolazi noć, kad nitko ne može raditi« (Iv 9, 4.)

Opsjena vremena ili mudrost vremena — — — — 13

3. »Ni ja te ne ću osuditi« (Iv 8, 11.)

Među grješnicima — — — — — — — — 17

4. »A ja, kad budem podignut od zemlje, sve ću pri-
vući k sobi« (Iv 12, 32.)

Križni Apostolat — — — — — — — 21

5. »Tko je mati moja, i tko su braća moja?« (Mat
12, 48^

Svećenička rodbina — — — — — — — 24

6. »Dođite k meni svi, koji ste umorni i opterećeni«

(Mat 11, 28.)

Među ljudskim bijednicima — — — — — — — 28

7. »Žao mi je naroda« (Mark 8, 2.)

Crkva siromaha — — — — — — — — 32

8. »Tko može shvatiti, neka shvati« (Mat 19, 12.)

Celibat kao posvećenje — — — — — — — 36

9. »Ako ne budete kao djeca, ne ćete ući u kraljev-
stvo nebesko« (Mat 18, 3.)

Uvijek nasmijani i uvijek dobri — — — — — 40

10. »Tko prestupi jednu od ovih najmanjih zapovijedi,
najmanji će se zvati u kraljevstvu nebeskom!« (Mat
5, 19.)

Teorija moralnih malenkosti — — — — — 43

11. »Kad Sin čovječji dođe, miliš jelli,i ida će nači-:dušd- ž-u
na zemlji?« (Luk 18, 8 .)

Protiv naivnog optimizma — — — — — — 47

12 . »Ja sam Put, Istina i Život« (Iv 14, 16.)

Uvijek uz Evanđelje — — — — — — — — 50

13. »Badava ste dobili, badava dajete!« (Mat 10 , 8 .)

Bez računa — — — — — — 54

14. »Zar ja ni jesam izabrao vias dvanaestoricu? A jedan
je od vas đavao« (Iv 6 , 70.)

Opasani slabošću — — — — — — — — 58

15. »Mir vama!« (Iv 20, 19.)

Mirotvorci po pozivu — — — — — — — — 62

16. »Pogledajte na ljiljane u polju« (Mat 6 , 28.)

U Božjoj priredi — — — — — — — —— 66

17. »I druge ovce imam, — i njih mi valja dovesti«

(Iv 10, 16.)

Pred koncilom ujedinjenja — — — — — — 70

18. »Pođite nasamo i počinite malo!« (Mark 6 , 31.)

»Duhovne vježbe« — — — — — — — — 74

19. »A vi se ne zovite rabi, jer je jedan vas učitelj,
a vi ste svi braća!« (Mat 23, 8 .)

Infiltracija reprezentativnosti — — — — — — 78

2(5. »Blago krotkima, jer će oni naslijediti zemlju!«

(Mat 5, 4.)

Svećenička nervoza — — — — — — — — 82

21 . »Ja imam svjedočanstvo veće od Ivanova« (Iv 5 , 36.)

Bez karijerističkih ambicija — — — — — — 86

22. »Sta smetate ovu ženu? Ona učim dobro djelo na
na meni« (Mat 26, 10.)

Žena u duhovnoj pastvi — — — — — — — 90

23. »Ako slijepac slijepca vodi, obojica panu u jamu«

(Mat 15, 14.)

Lojalni prema Bogu, kritični prema ljudima — — 94

24. »Lisice imaju jame i ptice nebeske gnijezda, a Sin
čovječji nema gdje đa glavu zakloni« (Mat 8, 20.;

Luk 9, 58.)

Napast izobilja i standarda — — — — — — 98

25. »Ne branite mu! — tko nije protiv vas, s vama je!«

(Mark 9, 38. 39.)

Svećenici široke duše — — — — — — — — 102

26, 41.; Mark 14, 38.)

krštenjem, kojim se ja krstim?« (Mark 10, 38.)

Bijeg od križa — — — — — — — — 106

27. »Bdijte i molite se, da ne padnete u napast« (Mat
26, 41.; Mark 14, 38.)

Svećenički molitelji — — — — — — — — 110

28. »Na bolesnike polagat će ruke, i ozdravi jat će«

(Mark 16, 18.)

Bolesnici u župi — — — — — — — — 114

29. Nijedan prorok nije dobro viđen u svojoj postoj-
bini« (Luk 4, 24.)

Ljubomora i rivalstvo u svetištu — — — — — 119

30. »A sjeme niče i raste, da on ni ne zna (Mark 4,27.)

U časovima neuspjeha — — — — — — — 123

31. »Znate, da knezovi gospodare narodima — . Među
vama ne će biti tako!« (Mat 20, 25. 26.)

Sloboda i auktoritet u Crkvi — — — — — 12T

32. »Ako viam dakle reknu: evo ga u pustinji, nemojte
izlaziti; evo ga u sobama, nemojte vjerovati!« (Mat
24, 26.)

Protiv lakovjernosti — — — — — — — 132

33. S tražite dakle, jer ne znate, u koji će čas doći vas
Gospodin!« (Mat 24, 42.)

Poziv velike odgovornosti i fatalnog rizika — — — 136

34. »Zašto ste strašljivi, malovjemi?« (Mat 8, 26.)

Junačko svećcništvo — — — — — — — — 140

35. »Dajite, i dat će vam se!« (Luk 6, 38.)

Svećenici štediše ili svećenici otvorene ruke — — — 145

36. »Tko vas prima, mene prima« (Mat 10, 40.)

Ljubav, koju valja vratiti — — — — — — — 149

37. »Jao vama, koji se smijete, jer ćete tugovati!« (Luk
6, 25.)

Napast posvjetovnjačenja — — — — — — — 153

38. »Zato je svaki mudri učitelj u kraljevstvu nebes-
kom sličan domaćinu, koji od blaga svojega iznosi
novo i staro« (Mat 13, 51. 52.)

Novo i staro pred Saborom — — — ■ — — — 158

39. »I u koji god grad uđete i prime vas, jedite, što se
donese pred vas!« (Luk 10, 8.)

Protiv klerikalnog kastinstva — — — — — — 164

40. »Idite po svemu svijetu i propovijedajte Evanđelje
svakome stvorenju!« (Mark 16, 15.)

Naše propovijedi — — — — — — — 168

41. »Nebo će i zemlja proći, ali riječi moje ne će proći!«

(Mat 24, 35.; Mark 13, 31.; Luk 21, 33.)

Crkva, za kojom stoji Bog — — — — — — 173

42. »Nosite to odavle, i ne pravite od doma Oca mojega
kuće trgovačke!« (Iv 2, 16.)

Zakoni svete umjetnosti — — — — — — — 177

43.

»Kako vi možete vjerovati, kad primate slavu jedan
od drugoga?« (Iv 5, 44.)

Bez laskanja i zdravičarstva — — — — — — 181

44. »Kojima oprostite grijehe, oprostit će im se« (Iv

20, 23.)

Pastoralni problem ispovijedi — — — — — — 185

45. Tako neka svijetli svjetlost vaša pred ljudima,

da vide vaša dobra djela« (Mat 5, 16.)

Krivi publicitet i kriva popularnost — — — — 189

46. Učinit ću vas ribarima ljudi!« (Mat 4, 19.)

Svećenici velikih zahtjeva — — — — — — 194

47. »Sin čovječji nije došao, da mu služe, nego da služi«

(Mat 20, 28.; Mark 10, 45.)

Sluge Božje, ne ljudske — — — — — — — 198

48. »Trgujte, dok se ne vratim!« (Luk 9, 13.)

Individualni talenti — individualne odgovornosti — 202

49. »Sve dakle, što hoćete, da čime vama ljudi, činite i
vi njima!« (Mat 7, 12.)

Braća ili nebraća — — — — — — — — 206

50. »Ti si stijama, i na toj stijeni sazidat ću Crkvu
svoj.u« (Mat 16, 18.)

Pov jesna verifikacija primata — — — — — — 211

51. »Po plodovima njihovim poznat ćete ih«! (Mat 7. 20.)

Nove ideje pred ovjerovljenjem u praksi — — — 215